Donatella Di Cesare: Izrael i Palestina

Izdvajamo

• Razumije se da sukob između Izraela i Palestine ima posvuda posljedice. Već samo zato što je prešutno poljuljana suverena samosvijest nacija koje se diče korijenima i teritorijama, teritorijalnim posjedima. Izrael je upad, provala u prebivalište Palestine, a Palestinci, njihovi najbliži, gotovo su izaslanici drugih naroda, koji se odjednom nalaze licem u lice s državnom i nacionalnom prazninom koje je Izrael podsjetnik. U tom smislu, gledajući preko ratnog okvira, ovo je politički laboratorij u kojem su dva naroda, protiv svoje volje, prisiljena inaugurirati nove oblike kohabitiranja, nove oblike zajedničkog života koji će možda biti model drugima.

Povezani članci

• Drčni vlaj, slučajna predsjednica ili pjevač u šuškavcu?
• Ne učimo
• Zašto je važna “mala” Škola kritičkog mišljenja
• U Ždrel(c)u dosade (3)
• Strah je kategorija koja se proizvodi
• Lijek protiv zatvora

»To su okupatori! A ostali su okupirani.« Eksplicitnije: »Ta država je rezultat okupacije!«. Ili s novim motom: «Dosta s etničkim razvlaštenjem!». Ovo su samo neki primjeri slogana koji kruže posvuda, od interneta do ulica, i koji ponovo lansiraju staru, vrlo staru (gotovo prastaru) optužbu: Izrael ne bi trebao biti ondje gdje jest. Gotovo da se nema što drugo dodati.

Piše: Donatella Di Cesare

Preveo: Mario Kopić

»Istočni grijeh« koji bi obilježio rođenje Izraela bio bi u tome da je istisnuo narod koji je prije bio ondje, urođenički, domaći, ukratko, autohtoni narod. Na kraju krajeva, ne radi se toliko o ograničenjima i granicama, zelenim linijama i spornim teritorijima. Iza kalkulacija i računovodstava, na kojima se državnici i politolozi često zaustavljaju, kriju se mnogo dublja pitanja koja se obično zaobilaze. Možda zato što se ne tiču ​​samo Izraela i Palestine, nego utječu na sve nas, na naše granice, na nacionalne države u koje smo užlijebljeni, na naše obitavanje i naš odnos s drugima. Stoga je možda potrebna nova perspektiva, drugačiji pogled na taj strašni sukob koji nas ne slučajno uznemirava i sve nas uključuje s valom emocija koje su ponekad nesavladive, do te mjere da onemogućuju refleksiju. Što ako se u tragediji krije šansa? Što ako su Izrael i Palestina politički laboratorij globalizacije?

Možda bismo se prvo trebali zapitati što znači »okupirati«. Ovaj glagol, koji je odlučujuća točka, ne čini se samo vezan za granicu i međusobno suočavanje neprijateljskih strana. Upućuje i na izvorni posjed, na mitologiju porijekla, od koje ne bježe ni Palestinci kada pripisuju sebi da su prvi stanovnici. Bitka geografskih karti stigla je i na Facebook. Različite boje i zastave izmjenjuju se na tom uskom pojasu zemlje koji ide od Jordana do Mediterana. I opet: sukob nije toliko oko geografije, koliko oko povijesti.

Tko je bio prije? Palestinci, koji su potom bili istisnuti. Oni su prastanovnici, autohtoni stanovnici. Oni koji su došli kasnije – Židovi, Izraelci – oni su okupatori, kolonijalisti itd. Ali imena sadrže i povijesna svjedočanstva. Etimologija riječi „Palestinac“ potječe od liflosh, odnosno Filistejac, naime osvajač ili invazor, a odnosi se na narod koji je došao s mora. Nakon što su sravnili Jeruzalem sa zemljom, Rimljani su zemlju Izraela nazvali Palestinom kako bi naglasili prekid što ga je predstavljalo Carstvo i kako bi i u imenu izbrisali sjećanje na židovski narod. Današnji Palestinci, velikim dijelom potomci arapske imigracije oko 1930. godine, gradili su nacionalni identitet u suočenju odnosno sudaru s Izraelom, tražeći ukorjenjenje i izvorni posjed.

Jesu li onda Židovi pravi autohtoni stanovnici? Ne, i to kaže ime. Jer ivrì, naime, znači došao od drugdje, ne može, dakle, biti onaj iz mjesta. Abraham, prvi emigrant, slijedi nalog: »Idi, odlazi!«. I tako ostavlja sve da bi otišao živjeti kao stranac u zemlju koja nije njegova, obećanu zemlju. Ukratko, oni koji vjeruju da su došli ranije, uvijek su došli kasnije. Tko su onda prvobitni stanovnici, autohtoni stanovnici, ove zemlje, a i svake zemlje? No možda je upravo pitanje pogrešno: nijedan narod ne može dokazati da je autohton.

Pa ipak, ovaj vrlo moćan mit još i danas podržava politiku nacionalnih država. Dovoljno je samo pomisliti na rat protiv migranata. Posrijedi je ideja majke-zemlje koja, izbacujući iz igre žene, izravno rađa svoju djecu, sve same muškarce i sve same građane, jer su sva rođena baš tu, na toj grudi zemlje, na samom tlu grada. Stoga su oni isključivi vlasnici, zakoniti, plemeniti sinovi, kadri odbiti druge, bastarde i strance. To se događa u (staroj) Ateni, domovini vlastitosti, sjajnom modelu čiste, pretpostavljene autohtonosti. Ali taj se uzor – znamo – može pohvaliti vjekovnom tradicijom koju ništa nije prekinulo, pa čak ni hitlerizam, najekstremniji oblik ius soli (prava tla). I danas se taj mit nastavlja potvrđivati između neiskorjenjivih korijena i bolesti identiteta, koji posvuda riskiraju reduciranje demokracije na etnokraciju, na politički oblik u kojem ne vrijede prava naroda, nego prava same etnije. Možemo li uprijeti prstom samo u Izrael, govoreći o etničkoj državi i možda koristeći ozbiljnu riječ kao što je »apartheid«? Ili ne bismo trebali prije svega pogledati što se događa u europskim zemljama, prije svega u Italiji, gdje se državljanstvo još uvijek temelji na krvi i tlu?

Svatko tko poznaje izraelsko i palestinsko područje dobro zna da su oni usko isprepleteni i da bi u svakom pogledu jasna podjela, osim što bi bila nerealna, bila umjetna i u konačnici štetna. Gotovo predaja. Zapravo, posljednjih se godina diže sve više kritičkih glasova protiv »rješenja o dvije države«, koje se ocjenjuje kao fantazija koja zaboravlja povijest i zanemaruje politički kontekst.

S druge strane, posvuda, pod pritiskom globalizacije, država gubi suverenitet, a granice postaju ograničenjem. U ovom scenariju, sukob između Izraela i Palestine jest sukob između jedne post-nacionalne države i jedne proto-nacionalne države. Tu uglavnom leži nerazrješivost. Dvije strane se ne susreću i zato što se nahode u različitim fazama svoje povijesti. Izrael je dovršio »nacionalno oslobođenje« i u mnogim područjima (od high tech-a do informatike) neprestano prekoračuje okvire države. Ostaje pitanje palestinske države. S onu stranu unutarnjih podjela, možemo li biti sigurni da će osnivanje nove države biti kriterij pravičnosti i da će promicati mir? Logika nacionalnih država, koja se još u prošlom stoljeću mogla smatrati putom emancipacije, odavno je pokazala sve svoje mane i nedostatke, od nacionalističke agresivnosti do konstrukcije umjetnih identiteta. Pokazalo se da su »domovine« koje su nacionalne države izgradile za svoje narode bezizlazne zamke.

Umjesto toga, težiti svim silama ka zajedničkom deteritorijaliziranom i denacionaliziranom državljanstvu bio bi najkonkretniji, ali i najdalekovidniji put. Uostalom, to je eksperiment koji se prakticira i u drugim dijelovima svijeta u kojima države jedna uz drugu sprečavaju suživot ili pak u nekim velikim gradovima gdje je broj imigranata vrlo velik (primjeran je slučaj New Havena koji im je priznao građanska i politička prava). Sve to nikako ne bi moglo ostaviti nepromijenjenom državu Izrael koja bi, štoviše, upravo zbog toga, trebala ići s onu stranu države.

Zar to nije trebala biti zadaća Izraela? Dok ga optužuju da je zauzeo zemlju koja nije njegova, pokazati na mogućnost jednog drukčijeg obitavanja? To je uostalom bio smisao obećanja, obećanja koje sigurno nije diktirano holokaustom (šoa), čije je užasne ishode Izrael u krajnjem slučaju morao uzeti na sebe. Pa ipak, i danas je Izrael pod istragom u svom bivstvovanju: taj se povratak osporava, negirajući kontinuitet prisutnosti na toj zemlji, a time i samu povijest židovskog naroda. Događa se da eminentni povjesničari na YouTubeu lukavo ironiziraju drevno izraelsko kraljevstvo. Kao da je to uopće poanta.

Ali što reći o deložacijama u Šeik Džarahu? Osobito o onome čega su simbol? I sva ona kratkovidna i ratoborna desničarska ekspanzijska politika koja je posljednjih godina izazvala goleme i nepotrebne napetosti? Sada možemo govoriti o tragičnosti političkog cionizma koji je na valu normalizacije upisao Izrael u modernost po cijenu ekstremnog nacionalizma i simbioze sa zemljom. Upravo narod koji bi trebao pokazati mogućnost drugačijeg načina obitavanja, ne u brazdi ukorijenjenosti, nego u brazdi odvojenosti. Jer to znači kadosh, ono sveto, odvojeno. Zemlja u kojoj boravimo kao stranci koji dolaze izvana, kao gosti koji ne mogu ne dopustiti gostoprimstvo. Ne zemlja-majka, nego zemlja-nevjesta. Nemoguće je zaboraviti stranost, idolopoklonički sakralizirajući zemlju. S druge strane, na hebrejskom je gher, stranac, povezan s ghur, obitavati. Može se i mora se obitavati kao stranac. Nikakav mit o autohtonosti.

Obitavati i živjeti zajedno, kohabitirati, danas su politički odlučujući glagoli i idu s onu stranu starih političkih kategorija koje više ne odgovaraju današnjem scenariju i državocentričnom poretku. Razumije se da sukob između Izraela i Palestine ima posvuda posljedice. Već samo zato što je prešutno poljuljana suverena samosvijest nacija koje se diče korijenima i teritorijama, teritorijalnim posjedima. Izrael je upad, provala u prebivalište Palestine, a Palestinci, njihovi najbliži, gotovo su izaslanici drugih naroda, koji se odjednom nalaze licem u lice s državnom i nacionalnom prazninom koje je Izrael podsjetnik. U tom smislu, gledajući preko ratnog okvira, ovo je politički laboratorij u kojem su dva naroda, protiv svoje volje, prisiljena inaugurirati nove oblike kohabitiranja, nove oblike zajedničkog života koji će možda biti model drugima.

Donatella Di Cesare, Tra Israele e Palestina l’idea dei due popoli e due stati non regge più, L’Espresso, 25.5. 2021.