Dolores Veledar – Perić: Avlijanje

Povezani članci

• Evropska komisija pokreće sankcije protiv Hrvatske
• Petokraka kao dio hrvatskog identiteta
• Pitanje Milanoviću „o tome“
• Ratni zločinac Mladen Naletilić Tuta ponovo pred sudom
• Izložba Tajme Guzin
• PISMA IZ DŽEHENEMA 12: POVRATAK

Foto: dakiwiboid

Imam malu avliju, opasanu visokim zidom s jedne strane i kamenom kućom sa druge, okruženu usko zbijenim mostarskim kućama, u jednom od starih mostarskih naselja. Moj komadić plavog mostarskog neba i komadić sunca. U avliji nema mjesta za sadnice voćki, ali vrt preko zida ih ima. Nad moju avliju nadvile su se dvije smokve, dva-tri šipka i mušmula. Sve komšinsko.

Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA

Nepisano je pravilo da ono što prelazi zid može i da se koristi. Smokva koja raste na dijelu dvorišta, koji pripada komšiji, čitavom je krošnjom u našem posjedu. Ako katkad zamazlumamo i ne poberemo zrele smokve komšija se popenje na našu „deku“ iznad hodnika i nabere smokava, te nam ih donese, kaže – „šteta je da propadaju“. Lijepo je to. Pokoji komšinski prozor „viri“ u moju avliju, ali ne smeta to meni puno i ne ljuti me.

Znam da jedan od komšija ima mrežu na prozoru, kroz koju povremeno ćurne dok imam goste. Mreža nije razapeta preko gornje trećine prozora i njegova oćelavljena glava redovno ostane vidljiva. Ali, šta bi jedan osamdesetogodišnjak i mogao da radi, vid mu je preslab za gledanje TV-a, možda ću i ja „ćuriti“ preko zida, ako doživom 80-u. Lako se naljutiti na komšije, ako hoćete. A meni se ne da. U starijem dijelu grada, gdje su uličice male, a kuće usko zbijene uvijek se može naći razlog za svađu.

Kuće su stare, neki zidovi su nakon brojnih prepravaka prosto zalutali, međe su na prvi pogled nejasne, međe među posjedima, a i međe između ljudi. Obično se te međe gube ondje gdje ih trebamo, a stvaraju ondje gdje ne treba da budu. O tome ko je prisvojio čiji zid i ko je kome okrenuo prozor u avliju moglo bi se vazda tabiriti. Da čovjek nema prešnijeg posla i drugih interesa.

U rana proljeća kupim prve zrake sunca na avliji pijuckajući kafu, čejfeći po sat dva, kad mi može biti. Sada su je zaposjeli majstori i građevinski materijal, jer renoviram svoju staru kuću. I majstori „ćopaju“ medene smokve ranom zorom kad dođu, gladni, jer još nisu stigli doručkovati. Šale se da smokve  nikako da sazriju i onda se svi skupa smijemo, jer znamo da je u 7 ujutro pala berba. Gledam ih tako, evo već drugi mjesec, kako rade. Težak je to fizički posao, al ćehre im uglavnom vedre i često se smiju i šale. Nađe se po koji stari mostarski ters majstor, ali obično ti  tersovi i najbolje rade.

Svaki dan im napravim kafu. Oni nikad ne pitaju, sramota ih. Rade par sati na temperaturi preko 40 stepeni i onda se samo povuku u hlad avlije sjednu i čekaju da se sjetim. Ništa ne govore. Ja nekada sjednem na ciglu i popijem sa njima kafu, a nekad samo stojim i slušam obično šaljivu i problemima svakodnevnog života neopterećenu konverzaciju. Ako se kada i spomene nešto „teško“, spomene se kroz šalu.

Tako, neki dan ja napravila kafu, avlija miriše. Oni sjede na ciglama i drže fildžane na širokom prozorskom zidu sobe. Čujem fildžani zveckaju, otpuhuje se dim cigara. Komšinica preko zida krvnički mete vječno čistu avliju. Poznati pitomi zvuci. Grohot, urnebesan smijeh razli se avlijom i ja se primakoh da čujem o čemu razgovaraju. Potpno neočekivano shvatih da pričaju o svojim logoraškim iskustvima. Svakome ko ne poznaje bh. humor bilo bi potpuno nepojmljivo da neko priča o svojim iskustvma u koncentracionom logoru i grca se od smijeha.

„Nije nama, mlada, bilo lako“, reče jedan od majstora, “a mi se sada smijemo“. “Znam” – rekoh, “bio je i moj dedo u logoru”. Nije bilo lako. Ispričaše o jednom prijatelju koji je sa 17 godina otišao u  logor da je za sebe znao reći da je otvorio i zatvorio sve logore po Hercegovini. Prvi bi došao, a zadnji izašao nakon zatvaranja logora i zatim bi ga premjestili u drugi novootvoreni.

Heliodrom, Dretelj, Gabela. Rekoše da su bili smršali pedesetak kila  i da nisu vjerovali da će se ikada oporaviti ako ostanu živi. Pričaše o nekom  čovjeku koji je bio dovoljno hrabar i lud da pobjegne. Spomenuše i grupu logoraša koja je bila zadužena da nosi neke iznimno teške balvane pa su ih malo bolje hranili iz praktičnih razloga – da bi mogli obaviti posao. Ovi su bili ugojeniji, vječno preplanuli i nabildani, od nosanja teškog tereta po hercegovačkom čelopeku. Kao da su na odmoru bili, rekoše i prasnuše u smijeh ponovo.

Ispričaše i događaj gdje su stražari tukli jednog od logoraša orahovom granom. Udarci su proizvodili specifičan zvuk pucanja koji su ostali logoraši teško podnosili. Od tog im se zvuka ježila koža na leđima i dizala kosa na glavi. Tukli bi sve dok osoba ne bi pala. Ovaj nije padao. Stajao je. Šipka je „pucala“ i „pucala“. Neko je iz gomile logoraša povikao -„pani, bolan, pani više“. Komšinica je  ubrzavala tempo metenja. Spomenuše vojnika HVO-a, zarobljenika armije BiH koji je nakon puštanja rekao „Nisu me puno bili, a i davali su mi da jedem. Ali su mi stalno vadili krv.“

Sutra je komšinica rekla „Čula sam majstore kako se smiju u avliji“. Nije spomenula razgovor o logorima. Nisam ni ja. Rekla je – „neko bi ti mogao baciti bombu u avliju“, neko okolo, jer si radila kuću za vrijeme vjerskog praznika. Rekoh, nisam znala da je vjerski praznik. Uostalom, nikako mi nije jasno, zašto bi vjernici uopšte bacali bombe na svoje komšije.