DOKLE VIŠE DA SE MI STIDIMO?

Povezani članci

• Igmanska inicijativa traži revidiranje Daytonskog sporazuma
• Graditi evropsku sigurnost – protiv Rusije?
• Dragan Bursać: Opraštam vam što bi mi silovali nerođeno dijete!
• Dodikova destruktivna igra i državni udar: Potrebna odlučna konfrontacija, a ne koncesije i kompromisi
• Guns & roses
• ZLATKO JELISAVAC: KAD DRŽAVA STAJE NA STRANU FAŠISTA

Piše: Zvonimir Nikolić

Glavni grad, a neko kaže i metropola, određuje se na sljedeće načine:

• Obično je glavni grad države onaj grad u kojem je Vlada.
• Obično se glavni grad navodi u zakonu.
• Obično je glavni grad središte važnih djelatnosti. / izvor Wikipedia /

29 godina svog života sam živio u državi čiji je glavni grad bio Beograd. Nekako i logično, najveći grad bivše Jugoslavije, smješten na dvije velike rijeke  i najmnogoljudniji grad. Sve institucije države su bile smještene u Beogradu. I to je logično. U Beogradu su djelovala i dva kluba iz „velike četvorke“. U Beogradu su svirale i poznate rock grupe. Ne sjećam se da smo ikad mrzili Beograd zato što je glavni grad. Bio je naš glavni grad  i naprotiv, bili smo ponosni što i mi u Jugi imamo jedan tako veliki grad koji može da se nosi sa glavnim gradovima okolnih država. Samo smo se prepucavali ko ima bolje pjevače i koja je grupa popularnija ili ko ima više reprezentativaca. Dva beogradska kluba iz „velike četvorke“ su imali veliki broj navijača i simpatizera i u Sarajevu i te utakmice su imale posebnu draž.

A onda su nastale nove države i svaka je dobila svoj glavni grad. Opet nekako logično, najveći, najmnogoljudniji grad je postao u svim bivšim republikama i glavni grad. Pa tako i Sarajevo. Nažalost, svoj epitet glavnog grada Sarajevo je steklo mnogo teže i krvavije od ostalih gradova. Svako ko je proveo makar jedan od 1425 dana zna dobro kako je teško i mučno bilo preživjeti sve to. I na kraju krajeva ostati koliko-toliko normalan poslije svega.

Država se tih godina rušila ali ono baš sistematski. Rat je prestao a na mjestima užasa i tragedija postavljana su spomen obilježja. Koja su se isto tako rušila. I nikad još nisam čuo da su za rušenje ili skrnavljenje nekog obilježja optuženi svi stanovnici grada u kojem se dogodio taj nemili događaj. Uvijek se radilo o neodgovornom pojedincu ili grupi a nerijetko su i oni koju su uhvaćeni u izvršenju tog djela označavani sa inicijalima. Čak im ni imena nisu objavljena.

A onda se dogodi „Dobrovoljačka ulica“. I cvijeće koje je položeno pa poslije bačeno u kontejner. Pa poslije vraćeno iz kontejnera i opet postavljeno.  Ali grmile su društvene mreže. Pojedinci su se nadmetali u tome ko će više i grlatije optužiti Sarajevo za taj nemili događaj. Najmanje ljudi je odobravalo taj čin a oni koji nisu, uglavnom su pisali komentare tipa:

 – Sarajlije stidite se, Sram vas bilo Sarajlije, Sarajevska bruka i sl.

Čega bolan ja da se stidim?

Zašto Sarajlije da se stide?

Jedan čovjek je bacio cvijeće u kontejner i sad treba svi kolektivno da se stidimo?

Treba li svi Banjalučani da se stide rušenja Ferhadije džamije?

Treba li svaki zapadni Mostarac da se stidi rušenja Starog mosta?

Treba li svaki čovjek koji je bio izvan linije opsade Sarajeva da se stidi što je neka budala  zapalila i uništila  Vijećnicu?

Sve to je milion puta gore od samog čina bacanja cvijeća pa se niko ne stidi?

Zašto onda da se Sarajlije stide?

Zato što pojedinci jedva dočekaju da se nešto dogodi pa da s merakom pljunu na svoj glavni grad. Da za svu nepravdu i jad u kojem žive optuže glavni grad i ljude koji žive u njemu.

Da, po pravilu Sarajlije treba nečega da se stide. Da se stide što su rođeni tu, da se stide što rade tu, da se stide što odgajaju djecu, da se stide što se školuju ovdje…

Ja treba da se stidim što je neko bacio cvijeće u kontejner a ne stidi se onaj što je na taj dan ispalio hiljade granata na moj grad? Ne stidi se onaj što je zapalio Valterovu centralu, što je uništio Glavnu poštu i ostavio 40.000 sarajlija bez telefonske komunikacije?  Ili što je neki „prekaljeni“ ratnik iz nekog drugog grada u Bosni i Hercegovini u vrijeme dok se sve to dešavalo, razmišljao o majskom odlasku na more?

Ma dosta više.

Umrla Jadranka Stojaković. Žao mi je iskreno. Volio sam njene pjesme. Ali opet ista stvar. Umrla u Banja Luci. I opet naslovi:

 – Valjda ćeš oprostiti Sarajevu? Srami se Sarajevo! Sarajlije trebaju da se crvene?

Zašto? Zašto Sarajlije? Treba da se crveni onaj službenik Opštine koji joj nije vratio stan. Ili njegov nalogodavac. Zašto da se crveni cijeli grad?

Ne želim ni sekunde prihvatati krivicu za nešto što nisam kriv. Niti je krivo 99,99 % Sarajlija. Onih 0.01 % imaju ime i prezime. I neka se oni stide i crvene. I za cvijeće i za Jadranku. Ja neću.

Oni koji uporno pričaju kako je u Sarajevu med i mlijeko a nikada ga nisu posjetili ili ako jesu, obišli su nekoliko glavnih ulica,  par tržnih centara i slikali se u nekoliko poznatih restorana. Da, gospodo, tu jeste blještavilo i luksuz. Ali skrenite malo u sporedne ulice, nemojte šetati samo glavnom. Vidjećete da i ovdje penzioneri kopaju po kontejnetrima jednako kao i u Tuzli, Zenici, Mostaru, ili Bihaću. Vidjećete da i ovdje ljudi žive na ivici egzistencije kao što se živi u svakom gradu BiH.

To što u Sarajevu žive i rade delegati, sa kojima očito niste zadovoljni, ali koje ste gospodo i vi birali a ne samo Sarajlije, nije krivica grada nego sasvim podjednako vaša.

Da je sreće bili bi ponosni na Sarajlije  koji su odbranili taj grad i nisu dozvolili da se uništi do temelja. Jer da je palo Sarajevo, pala bi i Država.

Uostalom, svaki ovakav „incident“ ide samo u prilog onima koji su od nas napravili najsiromašniju evropsku državu. Priča se o cvijeću i stidu a u stranu je gurnut problem sa penzijama, agendom, dugovima, kreditima i opštem jadu u kojem živimo.