Dok Jelavić šeta slobodno Zagrebom – Milanoviću bolje da šuti o BiH!

Povezani članci

• Naša stranka: Kolindina izjava u cilju raspirivanja mržnje prema muslimanima
• Tomislav Jakić: (ZLO)UPOTREBA JEDNE SMRTI
• Dragan Markovina: Enciklopedija otpora
• Do koje točke propasti moramo ići da bismo shvatili?
• Čović trči počasni krug
• Samo sva sredstva Srbina spasavaju

Izvor: Cropix / Autor: Branimir Boban / CROPIX

Zoran Milanović odlučio se kao predsjednik Hrvatske, očito, na kontinuitet tuđmanističke politike prema susjednoj i prijateljskoj Bosni i Hercegovini. Međutim, osim pamfletističkog nabacivanja lopatom verbalnih akrobacija o kojekakvim nacionalnim interesima i tobožnjoj zaštiti interesa Hrvata u Bosni i Hercegovini, paun s Pantovčaka uključio se u višegodišnju agendu zaštite kriminalno-mafijaško-zločinačkih interesa Hrvatske demokratske zajednice i njenog vrha u Bosni i Hercegovini.tako je u prvoj godini Zokijevog mandata, njegov najveći i kako stvari stoje jedini ozbiljan uspjeh to što su ga podržali iz oba HDZ-a u BiH, onog HDZ-a 1990. i onog isturenog mafijaškog krila zagrebačke središnjice HDZ-a BiH Dragana Čovića.

Da su Milanoviću u mislima, kao što nisu, stvarno interesi Hrvata u Bosni i Hercegovini za početak bi pokrenuo temeljitu reviziju slanja proračunskih sredstava iz Državnog proračuna Republike Hrvatske institucijama pod kontrolom Čovićevog HDZ-a u BiH. Kad sam u prosincu 2017. godine snimao intervju s premijerom Federacije BiH Fadilom Novalićem, koji je na premijerskoj funkciji upravo u koaliciji s Čovićevim HDZ-om, Novalić mi je potvrdio kako „Vlada Federacije i federalne institucije nemaju nikakvu kontrolu nad proračunskim sredstvima koja iz Hrvatske dolaze kao sredstva koja Republika Hrvatska izdvaja iz proračuna za pomoć Hrvatima u BiH”. Na moje ponovljeno pitanje, znači li to kako Vlada Federacije i državne institucije BiH nemaju nikakav uvid u tokove tog novca, niti taj novac dolazi transparentno preko državnih, federalnih institucija, Novalić mi je potvrdio: „Da, tako je”. Za kraj sam ga pitao, ukazuje li to onda na to da se proračunski novac iz Hrvatske u BiH prebacuje pod kontrolom HDZ-a BiH i Draga Čovića, Fadil Novalić mi je kratko i jasno odgovorio: „Upravo tako!”.

Drugim riječima financijske tokove iz Državnog proračuna Republike Hrvatske, namijenjene „pomoći Hrvatima u BiH”, u cijelosti kontrolira HDZ BiH na čelu s Draganom Čovićem. Dobar je to godišnji financijski paketi multimilijunski nacionalni interes zbog kojeg Čović i hadezenjare ne smiju dopustiti da im kontrola izmakne iz ruku. Cijela priča postaje zanimljivija kad znamo da je gotovo nemoguće saznati cjelokupni, točan iznos koji se iz proračunskih sredstava Hrvatske izdvaja za tu tobožnju svrhu. Jer jedno je stavka u Državnom proračunu, koja i nosi naziv „pomoć Hrvatima u BiH”, a koja realno prikazuje oko četvrtine ukupnog iznosa koji se stvarno transferira pod kontrolu Čovićevog HDZ-a. Osim te stavke, koja naravno jest javna. Sva ministarstva i državne institucije, kao i paradržavna tijela izdvajaju dodatna proračunska sredstva za istu namjenu, koja također završavaju pod kontrolom Čovićeve organizacije, pa mnogi i danas procjenjuju da se radi o iznosu od gotovo 1,5 milijarda kuna na godišnjoj razini.

To mi je svojevremeno u privatnom razgovoru potvrdio i bivši dugogodišnji veleposlanik Hrvatske u Sarajevu, kad mi se pohvalio da Hrvatska godišnje transferira za Hrvate u Bosni i Hercegovini i do jedne i pol milijarde kuna. O tome od Zorana Milanovića ne čujemo niti slova. Zokija očito ne zanima da se napokon javno i transparentno jednom sveobuhvatnom revizijom detaljno utvrdi kako je i kojim kanalima korišten taj proračunski novac recimo zadnjih dvadesetak godina. Tko je odlučivao o tom novcu u BiH, gdje je novac transferiran, za koje je svrhe potrošen, tko su krajnji korisnici hrvatskih proračunskih financijskih sredstava i tome slično. Jednako kao što od Milanovića ne čujemo inicijativu da se nakon dvadeset godina HDZovskog i Čovićevskog financijskog, mafijaškog, kriminalnog lešinarenja nad Hrvatima u BiH i razgrabljivanja novca hrvatskih poreznih obveznika ustanovi transparentan, javni, legalni sustav i razrade transparentni načini korištenja tih multimilijunskih proračunskih sredstava. Jer zloupotrebama ovih financija, nitko ne radi protiv Hrvata u BiH kao što to rade HDZ i Dragan Čović, koji je (što je također prigodno zaboravljeno, a što Milanović sasvim sigurno zna) priučeni, nedovršeni šegrt Ante Jelavića, pobjeglog predsjednika HDZ-a BiH, te ratnog šefa financija HVO-a i HDZ-a, čovjeka bez kojeg niti marka, lipa, dolar ili euro financijskih sredstava namijenjen Hrvatima u BiH nije prošao, a da on nije odobrio financijski transfer.

A kad je međunarodna istraga detaljnom revizijom poslovanja po tajnim računima Hercegovačke banke, utvrdila da su HDZ i Ante Jelavić, uz pomoć Hercegovačke franjevačke provincije (jer ništa ne može proći da ne bude blagoslovljeno, pa i nacionalno-interesna pljačka) iz Državnog proračuna Republike Hrvatske ukrali čak milijardu kuna, e tad je hrabri Ante Jelavić pobjegao u Hrvatsku od optužnice i zatvora u Bosni i Hercegovini.

Dakle utvrđeno je kako su HDZ, Ante Jelavić i njegov šegrt Dragan Čović pljačkali hrvatski državni proračun i kako su mažnjavali novac namijenjen „pomoći Hrvatima u BiH”. Umjesto bijega u Hrvatsku, Jelavić se recimo mogao braniti da je i on Hrvat pa je logično da je koristio ta financijska sredstva da pomogne sam sebi, svojim pomoćnicima i pobočnicima, poslušnicima i pokojem hercegovačkom fratru. Jelavić je pobjegao za Hrvatsku pod zaštitu središnjice HDZ-a, a za novog šefa mafijaških operacija u BiH postavio je upravo Dragana Čovića, koji je danas rado viđen gost kako u središnjici HDZ-a, tako i na Milanovićevom Pantovčaku. Jer po Milanoviću Željko Komšić nije legitimni sugovornik, ali oni koji su pod krinkom hrvatskih nacionalnih interesa pljačkali i pljačkaju novac hrvatskih poreznih obveznika, a Hrvate u BiH drže u bijedi kao taoce i živi zid vlastitog političkog preživljavanja i profiterstva, e takvi su ne samo legitimni sugovornici na Markovog trgu i Pantovčaku, nego i poželjni i rado viđeni, dragi gosti. Jer, gdje su pare i interesi, ima se tu ponešto i za podijeliti, valjda.

„Para vrti, di burgija neće”, dobro je poznata narodna uzrečica, koja dobro opisuje model suradnje dijagonale HDZ-a BiH, Čovića, Plenkovića, Milanovića i mnogih drugih. A što se, pak tiče, Milanovićevih „poganih usta” i uvreda na račun BiH, i tu bi se moglo prigodno citirati jednu staru balkansku narodnu – „Tko o čemu, kurva o poštenju!”.

Jer doista, kako uopće Milanoviću pada na pamet govoriti išta o pravnom poretku i građanskoj državi Bosni i Hercegovini, dok pod njegovom i zaštitom Plenkovićeve Vlade Zagrebom slobodno šeta čovjek odgovoran za multimilijunsku pljačku sredstava namijenjenih upravo „pomoći Hrvatima u BiH”. Otkud Milanoviću pravo da išta progovori o Bosni i Hercegovini dok mu Zagrebom slobodno šeta Ante Jelavić?! To je ujedno karikatura stvarnog odnosa Zagreba prema Hrvatima u BiH. Preko njihovih leđa se okreću milijarde energetskih, naftnih i plinskih interesa, preko njihovih leđa pljačka se proračunski novac, preko njihovih leđa mnogi su postali bogataši, tajkuni, uglednici, a Hrvati u BiH postaju sve veća bijeda i sirotinja uz pomoć HDZ i Čovića a sve to naravno pod visokim pokroviteljstvom Kako Andreja Plenkovića, tako i Zorana Milanovića.

Doduše, kad je Milanovićev pogan jezik u pogledu Bosne i Hercegovine u pitanju, treba na umu imati još i ovo. Zoran Milanović nakon odlaska s mjesta premijera poslovno je surađivao s Ivanom Čermakom. I to baš u vrijeme kad je Ivan Čermak na netransparentan način preuzimao plinovod iz Hrvatske preko Borda za BiH, odnosno za Republiku Srpsku, a u isto vrijeme Dodikova vlast prodala je i svoj plinovod također Ivanu Čermaku (tu im nisu smetale optužbe za ratne zločine i slična sranja). Dakle, u vrijeme kad je Plenkovićeva Vlada potpisivala tajne energetske ugovore s Dodikovom vlasti, mimo vlasti i institucija Bosne i Hercegovine, a sve u korist i za interese privatne kompanije Ivana Čermaka, današnji hrvatski predsjednik Zoran Milanović radio je sa ili radio je za tog istog Ivana Čermaka. Zanimljiva je to poveznica i nimalo nebitan detalj, kojeg su svi u svojim kritikama Milanovićevih ispada prema BiH, jednostavno, zaboravili. A uvijek treba, po onoj narodnoj, tražiti „u kojem grmu leži zec”. Uvijek tamo gdje su veliki financijski, a u ovom slučaju i energetski interesi.

Sve to jasno pokazuje, po još jednoj narodnoj, kako „ne laje pas radi sela”, nego zbog sebe, zbog kostiju i plijena. Tako je i s Plenkovićem. Tako je s Čovićem. A tako je i sad s neotuđmanističkim predsjednikom Zoranom Milanovićem. Svima njima zajedničko je to da im se živo jebe za Hrvate u BiH, ali ih brinu multimilijunski financijski i energetski interesi. Formula je vrlo jednostavna, i davno opjevana u narodu kratkom i jasnom rečenicom: „Imal mene tute?!”.