Dodikova filozofija balkanske krčme – drugi čin

Autor/ica 👤tačno.net 10.5.2016. u 11:12

Povezani članci

Budući, kako sada stvari stoje, prosvjede Dodik ipak neće uspjeti spriječiti, za koji dan bi Banja Luka mogla biti preplavljena dvjema, međusobno suprotstavljenim političkim grupacijama – onom koja je i oružjem spremna braniti Dodika i drugom koja, kako bi ga se s vrata skinulo, ne isključuje ni oružje samo.

Piše: Slavo Kukić

U vikendu iza nas u Banja Luci je svečano otvorena džamija Ferhadija, bogomolja iz šesnaestog stoljeća i UNESCO-ov spomenik svjetske baštine, koja je također jedna od žrtava posljednjeg rata – valjda i posljednjega civilizacijskog silovanja na ovim prostorima. Činu vraćanja u život ove bogomolje svjedočilo je mnoštvo svijeta – prema zvaničnim podacima između šest i osam tisuća ljudi. U Banja Luku, i tim povodom, dođoše mnogi svjetski zvaničnici – od turskog premijera do visokog predstavnika i američke ambasadorice u BiH – a oni koji to ne uspješe, uputiše čestitke, ali i riječi oduševljenja i potpore. Učini to, pročitah, princ Charles, učini to bivši švedski premijer i bivši visoki predstavnik u BiH, učiniše na različite načine mnogi drugi.

Na istom mjestu se, potom, i istim povodom, nađe i najznačajniji dio crkvenog establishmenta ove zemlje. Tamo je, podrazumijeva se, reis Kavazović – ali i onaj prije njega, onaj što puno vode zamuti i spriječi da mnoge rane brže zacijele. Važnije od toga je, međutim, da su svojom prisutnošću i svojim obraćanjem otvaranje Ferhadije počastili i drugi. Poruke nade, riječima „uvažavajući drugu vjeru poštujemo svoju“, uputi, prije svega, vladika banjalučki. Zahvalnost Bogu zbog ovog čina uputi i biskup banjalučki – jer, veli on, Ferhadija je simbol Banja Luke. Svojom nazočnošću otvaranju obnovljene bogomolje počašćen je, na koncu, i predsjednik židovske zajednice u BiH.

I da, ne daj Bože, zaboravim – otvaranje Ferhadije „uveličaše“ i oni koji su, tko više tko manje, zaslužni i za njezino rušenje. Pogađate – bosanskohercegovački političari. Neki od njih su, ako dobro upratih, banjalučku feštu ignorirali. Tamo, recimo, ne vidjeh lidera HDZ-a – ako previdjeh, ispričavam se – a to je u najmanju ruku čudno jer je u pitanju osoba puna priče o zakopavanju ratnih sjekira i građenju zajedničke, i evropske dakako, budućnosti.

Zaboravimo, međutim, na „prvog u Hrvata“ – i na njegove kalkulacije je li bolje da se u Banja Luci nađe ili ne. Ali, istina je da se tamo nađoše mnogi i iz svijeta politike. Istina je, potom, da se neki od njih, a povodom otvaranja obnovljene bogomolje, pristiglom narodu i sami obratiše. Istina je, da je u njihovom obraćanju bilo koječega – pri čemu izdvojiti ne treba ni visokog gosta iz Turske i poruke mu da su Turci ovdje bili, da su ovdje sada i da će zauvijek biti – i onog što spaja, ali i onog što razdvaja. Istina je, na koncu, da zbog svega toga ne treba u „vodu bacati“ ni Dodikovu kako je najbolje da na toj svečanosti političari nisu ni govorili – kao što je istina da su i ovakve prigode, i opet koristim Dodika, spremni iskoristiti zbog vlastitih, a ne interesa zajednice.

No, problem je u tome što sve to vrijedi i za Dodika sama – i to čak i više nego za druge. Banjalučkom skupu se, naime, ne obrati i on sam – a bio je predviđen. Zašto? Jer, novinarima prije toga reče da Banja Luka i RS podržavaju i obnovu porušenih vjerskih objekata i normalizaciju ukupnog života – i da svi zajedno u miru moramo graditi zajedničko društvo. Ali, zašto to isto ne ponovi i u svome obraćanju pridošlim gostima?

Sam Dodik pojasni da je od obraćanja na otvaranju Ferhadije odustao jer je odbijen zahtjev da na ceremoniji bude postavljena i zastava Republike Srpske – jer, veli, sve se i odvijalo na prostoru RS-a. Mnogi, međutim, u tu priču i nisu sigurni – i ja među njima dakako – iako, najiskrenije, što bi tamo entitetska zastava i imala raditi. Naknadne mu izjave, uostalom, to i same potvrđuju. Dodiku je, naime, živac digao turski premijer – jer je iz Banja Luke, njemu ispred nosa, slao „neoosmanske poruke“, a time, veli Mile, i poruku Srbima da Turska ne odustaje od miješanja u unutarnje stvari u BiH“ i da smatra kako je to njezino „prirodno pravo“.

Istina je, dakako, kako su neke od izgovorenih rečenica turskog premijera te vrste prizvuka u sebi imale. Ali, zašto bi to bio razlog i za vlastito obraćanje – a još si i u ulozi nekakva domaćina? I zašto se baš tu činjenicu ne bi iskoristilo da se pred očima svijeta uvaženom gostu, i domaćinski i diplomatski učtivo „saspe“ u brk da je ovo naša, a ne njegova zemlja – i da ćemo je graditi prema vlastitim a ne tuđim potrebama?

E, o toj vrsti komunikacije banjalučki vožd ne razmišlja. Jer, u ovom momentu mu BiH i njezini interesi tako i tako znače koliko i lanjski snijeg. Umjesto njih, danas ga mnogo više zaokupljaju druge muke – budućnost vlastite kože posebice. Jer, za vratom mu sve intenzivnije, u Banja Luci posebice, puše opozicija – a dođe li na vlast ona, vrag je odnio šalu. Morati će, ili preko granice ili u zatvor. I stoga će sve, pa i čin otvaranja obnovljenih bogomolja koristiti da ukaže na opozicijsku „izdaju“ srpskog jedinstva, i to u vrijeme koje od svih njih traži upiranje u kola jačanja RS-a – ili Dodikovim vokabularom kazano, „jačanja institucija vlastite države“.

Jer, po srijedi nisu samo Davutogluove „neoosmanske ambicije“. Problem je i s ostatkom svijeta, ovih dana s visokim predstavnikom posebice. Jer, čovjek u Vijeću sigurnosti podnese još jedno izviješće o stanju stvari u BiH – i krivnju za tapkanje u mjestu ovdje svali na političare i vlasti Republike Srpske, na Dodika posebice, i njihove sve agresivnije pokušaje „da podriju stabilnost i cjelovitost države dovodeći u pitanje funkcioniranje njenih institucija i ponavljajući prijetnje o secesiji“. I stoga Mile nije ni čekao da Inzko u New Yorku kaže što je naumio nego je i prije toga poručio kako je njegov izvještaj „vjerojatno pun špekulacija i netočnih ocjena“ – i da je to samo dio tradicije koju Inzko u New Yorku u kontinuitetu, i valjda jer i sam mrzi Srbe, promovira.

Sve to, međutim, nije dovoljno. Jer, opozicija njegovoj vlasti je sve opasnija. I stoga on ne preže ni od njezina etiketiranja kao dijela planetarnog protusrpskog projekta. A takva, ona je i čin izdaje – i treba je tretirati kao dio neprijateljskog djelovanja. I treba joj se suprotstaviti svim sredstvima – pa, nema li druge, i silom. Uostalom, već je sve moguće učinio da onemogući njezine prosvjede, planirane za vikend koji dolazi – organizirajući vlastite, odbijajući izdavanje dozvola prosvjedima Saveza za promjene, umotavajući sve to u celofan nekakva pravna poretka i procedura i slično.

U što se sve to može izroditi? Bože daj da sve ostane samo na crnim slutnjama. Ali, isključiti ne treba ni druge scenarije. Ili još konkretnije, vikend ispred nas bi mogao biti uvod u drugi čin Dodikove balkanske krčme. Jer, kad se vražja grudva počne kotrljati, teško ju je zaustaviti. A bojim se da ju je banjalučki vožd već zakotrljao. I da je, u izboru između unutarsrpskog klanja i vlastite moći, prigrlio moć – pa taman ona koštala i novih desetine tisuća srpskih života.