Dodik sa krizom koju je stvorio okončava svoju političku karijeru

Izdvajamo

• Potezi i odluke koje je najavio Dodik u svakom slučaju nisu u skladu sa zakonima, Ustavom BiH a time ni Dejtonom, te kao takvi ne samo da neće imati pravnu snagu, već, dugoročno, ne mogu polučiti nikakvu vrstu novog, a održivog činjeničnog stanja na terenu. Oni koji u to krenu, sasvim sigurno će, nakon toga, na ovaj ili onaj način, okončati svoju političku karijeru, a jedino pitanje koje bi u tom slučaju ostalo neodgovoreno je koliko bi takva avantura koštala ionako iznurene građane čitave BiH, te ko bi nakon toga imao političke snage i pameti da vrati zemlju na pravi put.

Povezani članci

• Popisivač sa popisnicama želio ući u Srbiju
• Zašto režim u RS-u građanima nameće osjećaj ugroženosti?
• OD KOMESARSKOG DO SAMOUPRAVNOG KAZALIŠTA
• Zvonimir Nikolić: Ponesi zastavu Dragane Vikiću, a mi ćemo po običaju da šutimo i gledamo
• Betoniranje istoga
• Večeras na sceni Kamernog teatra 55 premijera predstave ”MIRNA BOSNA”

Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Niko od velikog broja zaposlenih srpske nacionalnosti u agencijama, institucijama, ministarstvima i OS BIH, barem ne javno, nije izrazio želju da prati eventualne odluke o povlačenju iz istih, jasno je da će Dodik, u svemu, prilično teško naći čvrst oslonac i podršku.

Piše: Denis Čarkadžić

Tiha blokada u odlučivanju na državnom nivou, sa manjim ili većim intenzitetom, u BiH traje već nekoliko godina. Tome svjedoči mizeran broj zakona usvojen od strane Parlamentarne skupštine BiH, tiho eutanaziranje rada Vijeća ministara BiH, kao i višemjesečno nezakazivanje sjednica Predsjedništva BiH tokom predsjedavanja Milorada Dodika.

U kontekstu reformi, jedina bitna i konkretna stvar koja je učinjena od Opštih izbora 2018. godine do danas je usvajanje i ispunjavanje Programa reformi BiH za 2020. godinu.

Komisija za saradnju sa NATO-om, početkom juna ove godine, Vijeću ministara BiH uputila je na usvajanje Program reformi BiH za 2021. godinu, ali se isti nije našao na dnevnom redu Vijeća ministara. Nakon nametanja zakona o zabrani negiranja genocida i imenovanja Schmitha za novog visokog predstavnika, uslijedila je i odluka Narodne skupštine Republike Srpske “da ne postoje uslovi za donošenje odluka srpskih predstavnika u zajedničkim institucijama BiH”, a nakon odluke Ustavnog suda BiH pojedine odredbe Zakona o šumama Republike Srpske, i to u dijelu u kojem se navodi da su šume vlasništvo Republike Srpske, nisu u skladu sa Ustavom BiH, Dodik je, promovišući program pod nazivom ‘Samostalna Srpska u okviru dejtonske BiH”, najavio, kako je rekao, “vraćanje na izvorni Dejton” uz “poštivanje slova Ustava BiH”, a u cilju “vraćanja nadležnosti Republici Srpskoj”.

Nastavljajući dalje, do kraja ovog ili početka narednog mjeseca, Dodik je najavio donošenje odluke u Narodnoj skupštini RS kojom bi se “proglasili ništavnim” zakoni o Sudu, Tužilaštvu, SIPA-i i OSA-i, te odbacile i zabranile njihove aktivnosti na prostoru RS-a. U jednom od svojih skorašnjih medijskih istupa, Dodik je još dodao: “Mi ćemo do kraja ovog mjeseca, najkasnije u prvoj sedmici sljedećeg mjeseca, ući sa obimnim dnevnim redom koji će ići za tim da se povuče saglasnost sa vojske, indirektnih poreza koji po Ustavu BiH pripadaju Republici Srpskoj, čak i granice, odnosno upravljanje granicama na prostoru Republike Srpske pripada Srpskoj, a ne BiH.”

Na kraju, Dodik je najavio da će Republika Srpska do 20. oktobra imati “uređene sve zakone”, a 26. oktobra zakazati sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske koja će donijeti zaključke i zakone i postaviti novi, odnosno, kako je rekao, stari ustavni sistem.

Naravno, ne treba biti pravni stručnjak pa da se razumije da je sve ovo skupa o čemu Dodik govori, a na način na koji se to najavljuje, u potpunosti neustavno, protivno Dejtonu, te pravno nemoguće provesti.

“Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; stvarima koje su predviđene u Aneksima 5 – 8 Opšteg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti. b) U periodu od 6 mjeseci od stupanja na snagu ovoga Ustava, entiteti će početi pregovore s ciljem uključivanja i drugih pitanja u nadležnost institucija Bosne i Hercegovine, uključujući korištenje izvora energije, i zajedničke privredne projekte.”, navodi se jasno u Članu III Ustava BiH, tj. njegovom dijelu Dodatne nadležnosti.

Upravo na osnovu tog člana su, od Dejtona do danas, i uspostavljena nova ministarstva na državnom nivou, Oružane snage BiH, VSTV, Tužilaštvo, SUD BiH, kao i niz agencija, uključujući i SIPA-u i OSA-u.

O njihovom radu, načinu funkcionisanja, pa i daljnjem postojanju, rasprava i eventualne odluke mogu se samo donositi u okviru Parlamentarne skupštine BiH, koja ih je svojim odlukama i uspostavila, a bilo kakav pokušaj ili odluke nižih nivoa vlasti u tom smislu, ma kakve one bile, u potpunosti su pravno ništavne.

Dodik i oni koji ga, barem do ovog momenta prate u toj avanturi, bez sumnje znaju da je to tako, te se iz tog razloga sama po sebi nameću pitanja zbog čega se ovo sve skupa radi, dokle se spremno ići, i od koga u, i oko BiH Dodik ima, ili se bar nada da će imati podršku, te koji bi, kakvi i kada odgovori mogli da uslijede.

Kada su razlozi u pitanju, njih svakako ima više.

Prije svega, a o čemu smo govorili na početku, ovim su zaustavljeni procesi NATO integracija, kao i svaka šansa da kroz ispunjavanje ključnih reformi iz 14 prioriteta iz Mišljenja EK Bosna i Hercegovina dobije kandidatski status. Blokiranje evrloatlantskih integracija, tj. održavanje statusa quo, kao i ukidanje prvo Bonskih ovlasti pa zatim i institucije visokog predstavnika u BiH, a prije nego zemlja za to bude spremna, primarni je i neskriveni cilj Moskve u BiH, te su stavovi i pravci djelovanja SNSD-a u tom smislu u potpunosti kompatibilni sa interesima Ruske Federacije u BiH.

Pored činjenice da sâm Dejton od svog potpisivanja do danas nije promijenjen ni za slovo, niti je to moguće, napretku reformi, već duže vrijeme se tako suprotstavlja narativ o povratku na “izvorni Dejton”. Sve što je učinjeno u BiH u posljednjih 26 godina, učinjeno je u skladu sa Dejtonom, a time i njegovim Anexom IV-Ustavom BiH.

Ni eventualna izmjena Ustava BiH u bilo kojoj mjeri ili na bilo koji način, ne bi značila i izmjenu Dejtona jer Anex IV Dejtona, tj. Ustav BiH, predviđa da se on može mijenjati i jasno piše kako. S obzirom na to da sam Dejton u svom Anexu IV predviđa mogućnost izmjene sadržaja tog aneksa, njegove izmjene, tj. izmjene Ustava BiH ne bi značile i izmjenu Dejtona. I pored toga, “argument” da bi izmjena Ustava BiH bila i izmjena, pa čak i rušenje  Dejtona, obilato se koristi i to uglavnom od strane onih koji u suštini ne žele promjene koje bi od BiH napravile funkcionalniju državu.

Još jedan razlog najava kojim svjedočimo od strane SNSD-a i njegovih partnera u RS-u, mogao bi se kriti u personalnim promjenama koje su nastupile u VSTV-u, kao i onim koje bi se uskoro mogle desiti i u samom Tužilaštva BiH, a koje bi u perspektivi mogle dovesti do profesionalnijeg rada ovih institucija te značajnih koraka u pravcu depolitizacije.

Treći razlog bi svakako mogao biti u primjeni tehnike pregovaranja sa tzv. međunarodnom zajednicom na način da se ona ovakvim najavama prepada, privoli na razgovore, te onda traže političke koncesije, dok bi se zauzvrat nudilo “spuštanje tenzija” i vraćanje u institucije sistema. Ova tehnika onome ko ju je do sada primjenjivao u BiH redovno je davala dobre rezultate, pogotovo kada je stabilokratski pristup Evropske unije bio u pitanju, nakon čega bi država sve dublje padala u apatiju, retrogradne snage jačale, a status quo iz godine u godinu postajao opšteprihvaćeno stanje.

Svakako ne treba zanemariti ni konstantne pokušaje da se “slučaj”, kako to često čujemo, Republike Srpske veže za status Kosova i uopšte pregovore koji se u tom smislu vode između Beograda i Prištine, a koji će svoju kulminaciju doživjeti nakon upravo održanih lokalnih izbora na Kosovu, uoči kojih su lideri srpske zajednice na sjeveru Kosova najavili da će se, ukoliko ubrzo nakon izbora ne bude uspostavljena Zajednica srpskih opština (ZSO), povući iz svih institucija Kosova.

Istovremeno, poruke “upozorenja” stižu i iz HDZ-a BiH da ukoliko se ne usvoje izmjene Izbornog zakona BiH na način na koji to ovaj politički subjekt smatra da treba, BiH neće i ne može imati budućnost, dok prvi čovjek SDA Bakir Izetbegović predlaže kako se, kako je rekao, “elegantno može izaći iz ove situacije koju sada imamo kada je u pitanju primjena Inzkovog zakona”:

“Mi još uvijek možemo donijeti taj zakon, staviti ovaj van snage ili zatražiti od OHR-a da ga povuče ako isti ili sličan mi donesemo u ovoj skupštini, eto, to je izlaz. (…) Evo sad sam kazao, mi možemo usvojiti ovdje zakon identičan ili sličan, ili dopunjen u odnosu na Inzkov. Tu stvar smo spremni uraditi. Mislim da bi srpska strana mogla biti zainteresirana, koliko sam čuo, da se Jasenovac direktno stavi u taj zakon…”, rekao je prije par dana Izetbegović, te je u tom kontekstu bitno podsjetiti šta se, pored ostalog, kaže u navedenoj Inckovoj odluci, u skladu s kojom je jedina mogućnost da se Zakon u Parlamentarnoj skupštini BiH usvoji u istom obliku, bez izmjena i dopuna i bez dodatnih uvjeta:

1. Zakon koji slijedi i koji čini sastavni dio ove Odluke stupa na snagu kako je predviđeno u članku 2. tog Zakona, na privremenoj osnovi sve dok ga Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji u istom obliku, bez izmjena i dopuna i bez dodatnih uvjeta.
2. Ova Odluka stupa na snagu odmah i odmah se objavljuje na službenoj internetskoj stranici Ureda visokog predstavnika i u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine.

U međuvremenu, iz retoričke ravni, SNSD i vladajuća koalicija je iskoračila u kreiranje novog faktičkog stanja na terenu, nakon što je u Službenom glasniku RS objavljen ukaz o proglašavanju dva zakona u RS, od kojih se jedan odnosi na neprimjenjivanje zakona Valentina Inzka na teritoriji tog entiteta, te da nadležna tijela RS-a neće surađivati s nadležnim tijelima BiH u pogledu primjene odluke visokog predstavnika.

U navedenom koraku Dodik je imao podršku opozicije, ali za ono što je planirao dalje u smislu jednostranog pokušaja “povlačenja” iz Oružanih snaga BiH, ukidanja ingerencija VSTV-a, Tužilaštva, Suda, OSA-e, SIPE i/ili sistema indirektnih poreza očito je da je neće imati, što je posljednjim odlukama i stavovima SDS-a i PDP-a jasno kazano.

Osim toga, veliko je pitanje ko će sve od visokopozicioniranih članova SNSD-a i vladajuće koalicije pratiti Dodika u toj avanturi, ukoliko bi se zaista, u praktičnom smislu, krenulo u tu nemoguću misiju, i time na najdrastičniji mogući način kršio Anex IV Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Na kraju, a kada je podrška sprovođenju takvih ideja u praksi u pitanju, one bi svakako bile veliki balast i samom predsjedniku Republike Srbije Aleksandru Vučiću, kojemu bi Zapad sasvim sigurno u dobroj mjeri fakturisao takve Dodikove poteze. Vučić bi se tako vrlo lako mogao naći u izboru između dvije stvari: ili da ne čini ništa, što bi moglo biti doživljeno kao podrška onome što Dodik radi, ili da se jasno ogradi od takvog ponašanja i pokušaja, ali i u praktičnom smislu doprinese da Dodik i oni koji ga prate u svemu, ne odvuku RS u izolaciju, a time vjerovatno i u potpuni ekonomski kolaps, što u krajnjoj liniji nije u interesu građana BiH na čitavoj njenoj teritoriji, ali i regiona u cjelini.

Da li Dodik za svoje najave ima podršku Moskve, pitanje je koje se također često postavlja u javnosti. S tim u vezi, ne treba smetnuti s uma činjenicu da se, u geopolitičkom smislu, BiH i čitav Zapadni Balkan nalaze duboko u NATO zoni, te da su tu, koliki god bio njen trenutni uticaj, alati za djelovanje Moskve u hipotetičkoj situaciji koja bi podrazumijevala bilo kakvu vrstu vanrednih stanja ili sukoba, u najvećoj mogućoj mjeri ograničeni. Stoga, održavanje statusa quo u smislu izostanka napretka zemlje ka evroatlantskim integracijama jeste primarni interes Rusije, ali bilo šta van toga sigurno nije, a pogotovo ne ono što Dodik najavljuje kao naredne korake krajem ovog mjeseca, jer pokušaj sprovođenja na terenu tih i takvih planova nosi u sebi ogromne sigurnosne i rizike po stabilnost u i oko BiH.

Kada se svemu doda da do ovog momenta niko od velikog broja zaposlenih srpske nacionalnosti u agencijama, institucijama, ministarstvima i OS BIH, barem ne javno, nije izrazio želju da prati eventualne odluke o povlačenju iz istih, jasno je da će Dodik, u svemu, prilično teško naći čvrst oslonac i podršku.

S druge strane, Vašington je putem svojih zvaničnika zaduženih za Zapadni Balkan u više navrata posljednjih dana jasno potvrdio da novi set alata za sankcije planira “koristiti vrlo agresivno”. Da će se to desiti ne treba imati nikakvu sumnju, ali ovoga puta na širi broj ljudi uključenih u kriminal, korupciju, destabilizaciju i/ili ugrožavanje mirovnih ugovora koji su na snazi na Zapadnom Balkanu, uključujući naravno i Dejtonski mirovni sporazum.

Kada se radi o SAD-u, posljednje kockice u slagalici tima koji će imati zadatak da sredi stanje na Zapadnom Balkanu, i u cjelini ga usmjeri ka evroatlantskim integracijama, su imenovanje novih ambasadora u Sarajevu i Beogradu, Michaela J. Murphyja i Christophera Hilla.

Što se EU tiče, reklo bi se – ništa novo. Mlake reakcije najviših zvaničnika Brisela znak su da EU nema jasan plan, ali postoje znaci da je EU, svjesna svoje nemoći kada je BiH u pitanju, spremna ponovo prepustiti lidersku ulogu SAD-u. Iz tog razloga, za pretpostaviti je da uloga visokog predstavnika u rješavanju novonastale situacije u BiH neće biti ključna, što se da nagovijestiti i iz potonjih izjava gospodina Schmitha, te bi oštrica djelovanja Zapada mogla biti najvidljivija kroz djelovanje država Kvinte, predvođenih SAD-om.

Međutim, ono što bi trebalo uslijediti prije svega reakcija je nadležnih državnih institucija.

Potezi i odluke koje je najavio Dodik u svakom slučaju nisu u skladu sa zakonima, Ustavom BiH a time ni Dejtonom, te kao takvi ne samo da neće imati pravnu snagu, već, dugoročno, ne mogu polučiti nikakvu vrstu novog, a održivog činjeničnog stanja na terenu. Oni koji u to krenu, sasvim sigurno će, nakon toga, na ovaj ili onaj način, okončati svoju političku karijeru, a jedino pitanje koje bi u tom slučaju ostalo neodgovoreno je koliko bi takva avantura koštala ionako iznurene građane čitave BiH, te ko bi nakon toga imao političke snage i pameti da vrati zemlju na pravi put.