Dobro jutro u Kravat-pukovniji

Povezani članci

• Bilježnica Robija K: Pobunjeni likovi
• Država ICT-u mora biti majka, a ne maćeha
• Velika Britanija se protivi politici EU u Bosni i Hercegovini
• Cijena „domoljublja“ leti u nebo
• Rezultati monitoringa Istinomjera: Tokom tri godine mandata partije na vlasti u RS ispunile 17 obećanja
• Šta je nama Dr King?

Pojam kiča najčešće se vezuje uz bezvrijedno stvaralaštvo na granici vrijednosne pa i moralne prihvatljivosti, tumači ga se kao prateću pojavu masovne kulture, a jedna od mnogih definicija tvrdi da je kič falsifikat u službi manipulacije pojedincem kao potencijalnim kupcem. Kiču ne odolijeva nijedno područje ljudskog djelovanja od filozofije pa do znanosti, vjeran je suputnik u lovu na potrošače od farmaceutske do porno-industrije, prakticiranje religijskih potreba odavno je nezamislivo bez uporabe pomoćnih kič-alata, a izrazito su mu skloni totalitarni režimi. I povijest joj je itekako podložna, ali ne povijest sama po sebi, već njezini derivati poput legendi i mitova pomoću kojih  se kič podgrijava proporcionalno onoliko koliko je i sam hrana u održavanju ovih fenomena.

Proces manipulacije posredstvom kiča doživljava svoju kulminaciju u trenutku  kad se legenda ili mit opredmete i pretvore u predmet praktične prodaje. Vjerojatno ne postoji ni narod ni država koji se ne trudi oko proizvodnje tržišno zanimljivih povijesnih mitova i legendi koji su kao prodajni artikl najpogodniji onda kad im je izvor u teško dokazivim činjenicama na margini rubrike vjerovali ili ne. Što je mit jednostavniji  ima veće izglede da se utvrdi kao nepobitan dokaz državnosti. Kravata.  Sama po sebi priča o kravati jest simpatična legenda o prašnjavim hrvatskim konjanicima koji su, jašući kao plaćena podrška kralju Luju XIII za trideset godišnjeg rata, čuvali svoje oznojene vratove maramom,  a na pitanje Francuza, odakle su, odgovarali, Kroata. Domaćini skloni modnim bizarnostima, oduševljeni vratnim maramama u Hrvata, upamtili su i njih i njihove marame, pa taj modni dodatak pod mutiranim nazivom „kravata“  predali ostatku muškog svijeta na uživanje. Legenda bi se i bez većih napora preselila u područje općih mjesta nacionalnog ponosa, ali za punu komercijalizaciju bilo joj je potrebno još nešto: umjetnik, Akademia cravatica,  kravat-pukovnija i nešto dobre volje. Umjetnik je odradio svoje i tkanini dodao nužne simbole glagoljice, kockice s grba, ili veliko HR, te tako obični modni krasuljak učinio mitskim proizvodom koji će se na taj način odijeliti od milijuna kravata koje se trenutno proizvode po svijetu. Akademia cravatica je ustanova koja se od 1997. bavi, cit.:  „očuvanjem i unapređenjem kravate kao izraza genija hrvatskog naroda“, a Kravat-pukovnija ima svoju oglednu satniju koja  se sastoji od konjanika, bubnjara i helebardista koji u redovnom programu smjene straže subotom  stupaju od Kaptola do Jelačić placa i natrag, od 10. srpnja do 31. listopada. U punom sjaju izmišljene smjene straže, zamišljenih odora i plaćene koreografije, od simpatične legende, kravata je umarširala direktno u svijet imitacije i kiča bez presedana. Ovo seljenje iz legende kroz moćni agar-agar nacionalnog ponosa u prodajni proizvod s odlikom nacionalnog simbola, predstavlja prvoklasni primjer ostvarenja definicije o kiču, a koja ga tretira kao rezultat imitacije i manipulacije. Vrhunac pak virtualnog života ove modno-nacionalne mitske tvorevine dogodio se  njezinim ukazanjem u području pod policijskom ingerencijom. Na ovom mjestu svaka primisao o bezazlenosti kiča biva demantirana.

Ministarstvo unutarnjih poslova objavilo je na svojim stranicama upitnik od 100 pitanja na koja je dužan odgovoriti molitelj, citiram: „za hrvatsko državljanstvo prirođenjem.“ Konzultirala sam Anićev rječnik i nisam pronašla natuknicu „prirođenje“, ali joj mogu naslutiti značenje: prirođenici oprečno od urođenici. U uputama za stjecanje državljanstva za koje se može podnijeti zamolba nakon 10 godina života u RH kaže se da će od sto mogućih pitanja službenik nasumce odabrati 15, da će budući prirođenik  odgovarati u društvu policijskog službenika koji će na temelju 10 točnih odgovora ocijeniti poznaje li molitelj dovoljno kulturu i povijest Hrvatske. Također, ocijenit će se znanje hrvatskoga jezika, te poznavanje latiničnog pisma. Upitnik je organiziran po uzoru jednostavnog testa. Ima tu svega i svačega: od lakonotnih pjevača, glumice poginule u prometnoj nesreći, košarkaša i skakačica u vis, zagrebačke katedrale,  domoljubljem inspiriranih državnih praznika koje se nikako ne smije pomiješati s blagdanom Svih svetih, do pitanja o dekorativnom predmetu oblika vrpce koji se nosi oko vrata i smatra izvorno hrvatskim proizvodom. Sve ovo nije ekskluzivno glupo, Hrvatska nije jedina koja od reflektanata na državljanstvo traži da se ispunjavaju ovakvi testovi, ali mnogi su se mediji raspisali o upitniku kao da se radi o unikatnom postupku i kao da nitko od novinara nikada nije čuo da se slični, ili mnogo gori procesi za dobivanje važećih hrvatskih dokumenata, već puna dva desetljeća odvijaju u prostorijama MUP-a.

Danas više nema Ferala da nas podsjeti na ešalone tisuća i tisuća onih koji su dvadesetak godina prije novoobjavljenog upitnika odgovarali na ovakva i još strašnija pitanja pred istim tim policajcima, ili njihovim instruktorima.  Nisu na pitanje „ poznaju li hrvatski jezik  i latinicu“ odgovarali oni koji su doputovali pa  se nakon 10 godina   zaželjeli hrvatskoga državljanstva, već oni koji su samo jednim zakonskim aktom 1991. izbrisani s popisa ravnopravnih građana Hrvatske. Odstranjeni su oni koji 1947. nisu bili upisani u knjigu državljana, a te 1991. nisu bili nacionalno podobni,  iako su mnogi od njih bili ovdje rođeni, pohađali i vrtiće i osnovne škole i fakultete i imali obitelji.  Jednim zakonskim aktom nepoznat broj ljudi pretvoren je u divljač za odstrel pogodnu da se izbaci s posla, da bude istjerana iz stana i pretvori u molitelje prirođenja, koji su dane, mjesece, a poneki i godine provodili pred šalterima policijskih uprava u kojima se ovih dana zaustavio zanimljiv put legende o kravati. Broj prirođenih koji su izdržali sva poniženja sigurno se zna, jer u policiji za njih  postoje posebni registri. Ne zna se broj onih koji nisu izdržali. Jedan od njih je i književni lik Alija Seferović iz romana Mirna ulica, drvored koji je umjesto ukrasne vrpce što se nosi oko vrata, odabrao uže o koje se objesio.

Iz emisije Praskozor III programa Hrvatskoga radija