Dječija naivnost

Povezani članci

• Sloboda izjašnjavanja Roma na popisu stanovništva 2013. ključ je borbe protiv diskriminacije
• Sandra Benčić: “Stvaramo alternativnu politiku Hrvatske prema BiH: građanska jednakost, socijalna pravda, kultura sjećanja, klimatska osviještenost. Politika Dragana Čovića ne smije dobiti novu priliku. Naše vrijeme tek dolazi”
• ZLATKO JELISAVAC: Za vreću glasova
• Povratak klerofašizma
• Teško li je danas hadezeovac biti – moraš urlat al ne smiješ piti!
• Bh. intelektualci: Milanović je Tuđman u malom izdanju

Februar 1993, Sarajevo – djeca igraju ratne igre na ulicama Sarajeva, Foto:Patrick Chauvel

Nedostatak duhovnosti razara ljudskost, a ne materijalna oskudica. Teško je tu biti od pomoći – generacijski smo mladi da bi nas današnje generacije slušale i nedovoljno stari da bi bili uvjerljivi.

 Piše: Zijad Burgić

Ne sjećam se da me iko išta ozbiljno pitao o ratu. Iako sam učestvovao na nekim anti-ratnim mitinzima, još uvijek nisam vjerovao da je rat moguć. Danas, kako mnogi mladi reaguju, ispada da sam bio glup, naivan i u zabludi, iako je meni jasno da nisam tada bio među onim u manjini. Nemojte misliti da sam samo čekao, ne nisam. Pravio sam skloništa, kopao tranšeje oko naših kuća, radio na zaštiti postrojenja i na pristojan način se pripremao na najgore. Ali još uvijek nisam vjerovao da će rat biti moja stvarnost.

Čak sam do pred sam rat mislio da ćemo nekako proći bez ljudskih žrtava, bez krvi i razaranje. Niti u snu mi nisu padali naum logori, zatvaranja, mučenja, silovanja i ubijanja. Još uvijek sam u sukobu sam sa sobom da nađem racionalno objašnjenje za ono što se desilo. Ustvari, ne mogu da nađem ni zamjerku što sam ja tako mislio. Ta dječija naivnost me prati i danas…

Nedavno neko reče da smo bili ukleta generacija i da bi se sa proživljenim iskustvom sada kao mudrije ponašao u nekom budućem ratu. Ne znam, mislim da su sve ratne generacije sa ukletom sudbinom i da su loše prošle – neke više neke manje, ali loše. Nema tu pojedinačne pobjede! Jedino je u ratu pobjeda, ako to postoji – kolektivna, a gubitak na svim stranama – pojedinačan! Veoma često, tragičan i ličnan. Sve je pitanje izdržljivosti.

O sebi mislim da sam uredu i da ne odgovaram za druge. Nismo, jednostavno, puno bili pitani. Uvijek smo bili kolektivno i pojedinačno vučeni ili gurani. Nikad dovoljno na početku da bi birali put, i nikad dovoljno na kraju, da bi mogli promijeniti stazu. A nije da nismo imali ideala.

Ono o čemu brinem, nesiguran da li je to moje pravo, je generacija današnjih mladih. Ne bih da pridikujem, jer tu vidim odgovornost prošlih generacija. Ova generacija mladih je našom krivnjom ostavljena bez pravih ideala i ideja. Ostavljena da se obrazuje i da odrasta doslovno u svijetu elektronskih medija, holograma i virtuanih ideala, na fetišu materijalne dostatnosti za afirmaciji čovjeka i njegovu ljudskost. A to je ono što je pogubno u istorijskom smislu. Nedostatak duhovnosti razara ljudskost, a ne materijalna oskudica. Teško je tu biti od pomoći – generacijski smo mladi da bi nas današnje generacije slušale i nedovoljno stari da bi bili uvjerljivi.