DJECA S KOZARE

Povezani članci

• Šantićeve večeri poezije
• Ladislav Babić: Krčag ide na vodu…
• Amer Đulić: Prošao sam pakao hercegbosanskih logora ali ne mrzim
• Luka Bebić: Svi smo sve znali, svi smo lopovi
• Politika kamatara
• Energetsko domoljublje: Let iznad Ininog gnijezda

Fotografija prikazuje nekoliko stotina srpske djece u logoru Stara Gradiška obučene za preodgoj u ustaške uniforme

„U ovoj zemlji ne može nitko da živi osim Hrvata, a ko neće da se pokrsti mi znademo kuda ćemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaškom pokretu. Svu srpsku gamad od 15. godina pa naviše mi ćemo bez grižnje savjesti poubijati, a njihovu djecu smjestiti u obitelji koja će ih odgojiti kao dobre katolike. Uzmimo strojnice u ruke i tamanimo ih sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške vlasti i države.“

Tim govorom Dionizije Juričević svećenik u vjerskom odsjeku NDH pozdravio je djecu s krvave Kozare koja je nakon dvadeset pet dana i noći još uvijek odjekivala pucnjima i rafalima.

Na Kozaru i manje od četiri tisuće partizana, u obruču su krenule elitne postrojbe Wehrmachta i SS-a, njih oko jedanaest tisuća, oko dvadeset tisuća ustaških združenih snaga potpomognutih domobranskim divizijama i dvije tisuće četnika Draže Mihajlovića. Sve muškarce zatečene na Kozari u borbi streljati na licu mjesta, svo stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre, žene i djecu otpremiti u Jasenovac, glasila je izričita naredba Führera koju je osobno potpisao Ante Pavelić uz prigodnu besjedu: „ Iz slobodne i Nezavisne Države Hrvatske biće iskorijenjen korov što ga je tuđinska ruka posijala, i nema te metode koju mi kao ustaše nećemo upotrijebiti da načinimo čistom ovu zemlju, da je očistimo od Srba.“

Tijekom svibnja 1941. kada su počele prve deportacije Roma i djece sa područja NDH, pa do svibnja 1945. kada je zadnja kompozicija sa Srbima, Židovima i Romima stigla u logore smrti, smatra se da je pogubljeno oko četrdeset tisuća djece u dobi do sedamnaest godina. Devetnaest tisuća i dvoje precizno je evidentirano samo u Crnoj knjizi logora Jasenovac.
Svako četvrto dijete bilo je s Kozare.

Prema dokumentima s „Opatijskog protokola“ , general – štab njemačkih oružanih snaga, po naredbi samog Führera odlučeno je da se „ustaničkom pokretu na Kozari definitivno slomi kičma“, a za tu operaciju zadužen je od strane Ante Pavelića bio Maks Luburić. Smjernice za ovu operaciju stigle su iz Berlina, zbog porasti partizanske djelatnosti na prostoru Banja Luke – Prijedora i Bosanskog Novog. S tim ciljem formirana je i posebna borbena skupina Kampfgruppe Westbosnien koju su činile elitne postrojbe SS-a i ustaških specijalnih zdrugova. Cilj ofanzive bio je jasan, kao i njen finale, koji je bio pomno razrađen jer se očekivalo da će s Kozare biti popriličan broj zarobljenika, od kojih će biti veliki broj djece u dobi do punoljetnosti.

Među djecom u dobi do osam godina bila je i Radoslavka Banović koja je nakon rata, kao živi svjedok događaja zapisala: „ U sam zalazak sunca došle su ustaše. Kada su nas istjerali počeli su s klanjima. Na gomile leševa počeli su bacati i djecu, još živu. Vrisku i krike te djece čujem i dan danas. Pala sam od udarca noža, ali nisam izgubila svijest. Najstrašnije je bilo gledati kako mi ubijaju majku, pa djecu iz sela. Mog brata Boška od dvije godine ustaše su natakle na bajunetu, a mlađu sestru Daru zapalili u krevetiću. Ustaše su mog brata nabijenog na bajunet dale mojoj majci kojoj je srce prepuklo od užasa. Dotukli su je na gomili kundacima. Nisu primijetili da sam još živa, jer su bili zabavljeni majkama koje su prisilili da gledaju kako im djeca još živa gore u krevetićima. Ostalu djecu ugušili su krečem u jamama. Momira Galića, mog susjeda zaklali su u dvorištu pred kućom.”

Od trideset familija, trideset majki sa dvadeset i jednim djetetom iz sela Cikote, u koje je ušla zloglasna Prva ustaška bojna potpukovnika Simića, preživjela je samo djevojčica Radoslavka sa dvadeset i devet ubodnih rana. Selo Dragelje, u podkozarju, spaljeno je kao i ostala sela do temelja. Kako nije bilo odraslih muškaraca koji su se borili, ustaše su bijes iskalile na ženama i djeci. Pet stotina i pedesetoro djece zvjerski je pobijeno u nekoliko dana iza ofanzive, a zaseoci Drakulići, Motika i Sargovci u potpunosti su spaljeni do temelja zajedno sa mještanima.

50. Ustašku Pavelićevu tjelesnu bojnu predvodio je osobno fra. Miroslav Filipović – Majstorović, kapelan samostana u Petrićevcu poznatiji i kao Fra Sotona. Preživjeli tvrde da je osobno poticao ustaše da ubijaju djecu uz pokliče kako sve njihove grijehe, kao svećenik, osobno uzima na svoju dušu. Krvavi put djece s Kozare vodio je u koncentracijske logore Staru Gradišku i Jasenovac. O tim događajima iz 1942, Skender Kulenović kao partizanski pjesnik će zapisati u svojoj najpotresnijoj poemi „Stojanka majka Knežopoljka“ :

„Svatri ste mi na sisi ćapćala – joj, blagodatno
sunce knešpoljsko! –
svetrojici povijala nožice sam rumene
u bijele povoje lanene,
svetrojici sam prala jutrenje tople pelene …
Joooj,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saća teška,
silovita,
što ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske,
što procva ispod moga srca!“

U samom Jasenovcu čitav prostor logora tih je dana bio ispunjen ženama i djecom s Kozare. Ustaše su razdvajale djecu od majki, uz jauke i zapomaganja. „Užasni krici ljudskog bola, krici koje ljudsko uho ne može čuti od izbezumljenosti. Majke su se bacale na bajunete da skrate sebi muke. Djecu su odvodili i popisivali u velikog logorskoj zgradi. U malim sobama natiskali bi i do pedesetoro djece u najranijoj dobi. Užasni krici, jauci i plač odzvanjali su cijelom zgradom. Djeca su se previjala od bolova, gladi i hladnoće, žeđi, dozivali su majke. Kako nije bilo mjesta rušili bi se jedni preko drugih. Ruke, noge, glave, usta na živim ranama drugih. Djeca su umirala u nezamislivim mukama. Ustaše bi ujutro samo ušli u sobe s dekama i kupili mrtvu djecu. Ostale bi trovali, ili ih pustili da umiru od zaraznih bolesti. Kada su bili pijani ubijali bi djecu maljevima ili ih klali u dvorištu.

U ljeto 1942. Praznili su užurbano logor zbog sve veće pojave bolesti među djecom. Na jednoj čistini logora vršili su razvrstavanje i trpali preostalu djecu u kamione. U prosjeku bi do dvadesetoro od te djece umrlo dnevno. Ante Vrban, zapovjednik logora stajao je s pištoljem i vršio likvidacije nad onom djecom koja se nisu mogla uspeti u kamion. Iste večeri djecu koja su ostala, ugušili su plinom u kamionu koji je ostao u logoru“, priča Mara Vejnović – Smiljanić koja je kao logorašica gledala agoniju djece s Kozare.

U mjesecu srpnju 1942. Ante Pavelić i Andrija Artuković donose odluku da se osnuju tri zasebna logora za djecu s Kozare. Jedan od njih smješten je u Gornjoj Rijeci kod Križevaca u kojoj je u razdoblju od srpnja do rujna od tifusa umrlo preko dvjesto djece s Kozare. Dječjim logorom u Jastrebarskom rukovodile su časne sestre kongregacije Sv. Vinko Paulski i smatra se da je kroz tu instituciju prošlo oko tri tisuće i tristo tridesetoro djece, a prema kronici samostana, ali i svjedočenju čuvara groblja u Jastrebarskom, u tom razdoblju sahranjeno je sedamsto šezdeset i osmero djece s Kozare.

Najzloglasniji logor djece u NDH ipak je bio onaj u Sisku. Smatra se da je Anton Najžer, ravnatelj te institucije osobno vršio egzekucije djece s Kozare zatrovanim inekcijama. Ustaše su taj logor zvali „logor u pelenama“ jer su djeca uglavnom bila predškolske dobi. Časna sestra Barta Pulherija bila je najzloglasnija osoba tog vremena, jer je kroz njenu instituciju prošlo više od tri tisuće djevojčica i dječaka s Kozare, od kojih je ostalo manje od tisuću za razmještaj i pokrštavanje u hrvatske porodice koje su iskazale želju za tim.

Saznavši za pomor te djece, građani se organiziraju u ljeto 1942 i preko Crvenog križa izvlače djecu te ih razmještaju po porodicama u Zagrebu. Samo iz Stare Gradiške i Siska izvučeno je više od šest tisuća malih kozarčana. U tri mjeseca te dramatične bitke život je izgubilo preko tri tisuće mališana s Kozare.

Kozara i dan danas traži preko tisuću i sedamstotina izgubljene djece s Kozare, a na ovu me priču i ovo istraživanje ponukao današnji razgovor na Hrvatskom radiju 3 između „uglednog“ povjesničara i još „uglednijeg“ voditelja emisije koji su za vrijeme trajanja priče u više navrata konstatirali kako primaran cilj ustaša nisu bila pravoslavna djeca, već izričito židovska i romska, te kako se veliki dio djece s Kozare ipak uspio spasiti velikodušnošću hrvatskog naroda koji ih je udomio i zbrinuo.

Ugasio sam radio i bilo mi je savršeno svejedno što će ugledni dvojac nastaviti. Od svih strahota koje su prošli ti ljudi, ta djeca, najvažnije je da nisu bila primarni cilj. Nastavio sam svoj život uz Cohena i mislio sam samo o jednom, što je tim nesretnim ljudima u glavama i što im je u srcu? Što je dovraga sa svima nama i kako smo uspjeli svi postati tako bešćutni, tako monstruozni, da nas i ovakve priče ne mogu više dirnuti. Priče djece zauvijek zaboravljene u vremenu.

Priče djece s Kozare.

Oh, the wind, the wind is blowing
Through the graves the wind is blowing
Freedom soon will come
Then we’ll come from the shadows
Leonard Cohen – Partisan