(Dis)kontinuiteti

Povezani članci

• Križarski pohod na gayeve
• Ima li rješenja za političku blokadu u BiH
• Ista meta, isto odstojanje, isti promašaji
• SLUŽI LI TELEVIZIJSKI INTERVJU DEMASKIRANJU JAVNIH LIČNOSTI?
• I kad nema ima: Umjesto za radnike milioni KM sarajevskog aerodroma i Vlade FBIH za građevinsku firmu ANS DRIVE
• DVA LICA ZLATNIKA SA MORSKOG DNA

foto: DW

Mi na zapadnom Balkanu smo svjetska avangarda a ne zaostala plemena kako su nas sa Zapada uvjeravali prije trideset godina za vrijeme balkanskih ratova. I još nam međunarodne oružane snage poslali da nas krote. Trideset godina poslije, svi nas imitiraju: bez vizije bolje budućnosti kopaju po prošlosti, ruše spomenike, slave poraze, revidiraju historiju, novokomponuju kultove heroja a one prijašnje demoniziraju i obratno. Koga briga što se u tom smislu upravo događa u Americi i Engleskoj. Mi smo danas centar, glavna scena, došlo je i naših pet minuta. Možemo im dati sugestije, poslati mirovnjake i savjetnike, ako dobro plate. Što ima dakle novo na balkanskom frontu u domeni historijskih kontraverzi? Ima. Eto baš neki dan, neki naši dobri kolege i kolegice, normalni povjesničari i historičari iz svih naših naroda i konfesija a bogami ni bezbožnika tu ne fali, koji bi da konačno svi živimo kao sav normalan svijet, objavili su deklaraciju o povijesnom revizionizmu. „Povijesni revizionizam,“ kaže između ostalog ova deklaracija, „ koristi se kako bi se održavali stari i stvarali novi mitovi, jačali stereotipi, razvijale predrasude i mržnja prema susjedima. „Mi“ smo uvijek žrtve, „drugi“ su krivi za sve. Na samoviktimizaciji se stvara paranoidna svijest o povijesti, koja žrtvu oslobađa svih moralnih obzira i potiče želju za osvetom. Na samosažaljenju se homogenizira nacija, zbijaju se njezini redovi, potire se pluralnost, a pojedinci i društvene skupine utapaju se u zamišljeni biološki ili „duhovni“ kolektiv. Uloga žrtve okamenjuje nas u prošlosti i ne dozvoljava nam da krenemo naprijed . . .“ Mudro zbore, lijepo pišu kolege i kolegice povjesničari i historičari, nije loša ta deklaracija, neka je odmah pošalju u Ameriku. Tamo se naime po ulicama valja pokret koji gaji osjećaj kontinuiteta samoviktimizacije kroz vjekove, s čime se baš svi ne slažu. A predsjednik države drži historijske govore u kojima obećava da je Amerika u bitkama i pred bitkama a ni one oružane, veli, da nisu isključene. Welcome to balkanske devedesete, Ameriko.

Nego, taj smo film već gledali pa mi bolje da vidimo što se zbiva na domaćoj sceni, u centru, a CNN neka se bavi periferijom. Današnja tema: projekt Republika Hrvatska, još jedan od propalih državnih projekata ovih prostora, ponavlja uporno mudri Igor Mandić, ali mu nitko ne vjeruje. Evo baš dok ovo pišem tamo drže izbore i od ponedjeljka ima da se u Hrvatskoj zaroni u novu još mračniju prošlost. Iako po europskom pravu za razliku od anglosaksonskog sudski presedani nisu zakoni, Ustavni sud Republike Hrvatske nedavnom je opetovanom odlukom o neustavnosti i protuzakonitosti ustaškog pozdrava otvorio Pandorinu kutiju. Naime, pozdrav Nezavisne države Hrvatske (NDH) iz Drugog svjetskog rata, „Za dom – spremni“ (ZDS) smatra najviši hrvatski sud, neustavan je, protuzakonit, izaziva netrpeljivost i potiče na nasilje. NDH i Republika Hrvatska nisu ista država, smatra najviši sud, niti između njih postoji kontinuitet, naprotiv, važeći Ustav opisuje Republiku Hrvatsku kao državu nastalu nasuprot NDH i u borbi protiv nje time se pozivajući na preambulu važećeg Ustava. RH je naime zasnovana na antifašističkoj borbi za slobodu i nacionalnu ravnopravnost nasuprot ustaškoj državi a NDH na rasističkoj ideologiji kao što kaže Evropski sud za ljudska prava . Taj ZDS bio je jedan od simbola i manifestacija tog kriminalnog režima koji je taj ZDS izmislio, a ne da ga je, kako tvrdi nacionalistička propaganda, preuzeo iz hrvatskog folklora i tradicije. ZDS je dio konkretnog četverogodišnjeg administrativnog diskursa pronacističkog satelitskog režima iz Drugog svjetskog rata koji se nazivao Nezavisnom državom hrvatskom (NDH) i službeni slogan njegove vodeće partije zvane Ustaški pokret. Ali što ako se isti se sudski rezon sad može proširiti i primijeniti na neke institucije današnje Hrvatske a ne samo na simbolične diskurse?

Na sreću, država koja je osnovana 1990 pod nazivom Republika Hrvatska, nikad nije koristila ZDS u administrativnom sustavu niti je njezina glavna stranka HDZ imala taj pozdrav kao svoj oficijelni politički slogan ili zaključni red u stranačkoj korespondenciji. Upotreba ZDS odvijala se u javnom prostoru ali od strane privatnih osoba i jedne manje radikalno desne političke stranke. Drugim riječima, ZDS je odjekivao u javnoj sferi kao private enterprise od kojeg su država, partija i državna Crkva sve profitirale ali se njime nisu izravno kompromitirale nego su tek povremeno pustile da im ga pjevaju na stranačkim skupovima i pred crkvama poslije mise. Ključno je međutim ovdje napraviti razliku između simboličnog i materijalnog, između diskursa i institucije. Paradoksalno je, naime, da problematične pjesme, parole, simboli, spomenici i konflikti u sferi kolektivnih sjećanja, skreću pozornost s problematičnih institucija u kojima su loše stvari zacementirane i čiji nazivi upućuju na kontinuitet s kriminalnim režimom iz Drugog svjetskog rata. Današnja je Hrvatska kao država i nacija sama po sebi problematična, proturječna i neartikulirana tvorevina. Njezine antifašističke i zavnohovske temelje onako kako ih navodi preambula Ustava, negiraju i simbolični diskursi i politička praksa pa i neke državne institucije. Bilo je tako svojevremeno polemike oko naziva „Hrvatski državni sabor“ kako se koristio od 1997-2000 za nacionalni parlament, glavnu državnu instituciju. U nekoliko vjekova postojanja te institucije pod raznim nazivima u raznim socijalno-klasnim sastavima i ulogama i pod raznim režimima, pod nazivom „Hrvatski državni sabor“ službeno je, osim u Tuđmanovoj Hrvatskoj, postojao takav i pod tim nazivom samo za vrijeme NDH i to samo na teritoriju koji je ta NDH kontrolirala jer su na oslobođenim teritorijama pod kontrolom antifašističkog pokreta postojali Narodnooslobodilački odbori i Zemaljsko antifašističko vijeće (ZAVNOH). Tuđmanovo izmišljanje „Hrvatskog državnog sabora“ bilo je vezano uz sklonost ovog autoritarnog državnika izmišljanju navodnih autentičnih hrvatskih riječi, naracija i institucija a zapravo se radi o nacionalističkim ideološkim floskulama, parolama i konstrukcijama koje dotični povjesničar nije vadio iz historije nego iz fantazija u vlastitoj glavi.

Danas tog Hrvatskog državnog Sabora nema pod tim nazivom ali ima više zakonom sankcioniranih institucija pod nazivima koji upućuju na kontinuitet s ustaškom državom. Republika Hrvatska, naime, kao država i kao nacija (po balkanskom pravu i običaju nacija je narod a po anglosaksonskom — država), neke je svoje ključne nacionalne i državne institucije preuzela pod nazivima iz NDH i od NDH. Te su naime institucije pod tim nazivima postojale samo od 1941-1945 i poslije 1990. Radi se konkretno o nazivu nacionalne akademije znanosti i umjetnosti, o nacionalnoj valuti i o ustavno-pravnom statusu Katoličke crkve. Dodajmo tome i nacionalnu himnu „Hrvatska domovina“ („Lijepa naša domovino“) koja se kao patriotska pjesma koristila u raznim i pod raznim državama i režimima a danas bi mogla biti neprihvatljiva nekim oblicima kolektivnog identiteta i domoljublja koji svoje standarde i vrijednosti vole nametati sveudilj svakomu.

Najjednostavnije je pitanje hrvatske nacionalne valute koja je nedvojbeno konstrukcija kontinuiteta s NDH. Kuna nije demokratski oživljeni a navodno represijom potisnuti hrvatski folklor i tradicija nego konkretni novac koji je tiskala i kovala ustaška države NDH od 1941-1945 a koristili su ga čak i antifašisti kupujući hranu, lijekove i oružje za rušenje NDH. Obnovom iz devedesetih kuna nije samo ekonomska politika nego i jasna politička poruka o kontinuitetu između dvije države u kojima je bila nacionalna valuta. Tuđman je odbacio ideju svog savjetnika sociologa Slavena Letice da se državna moneta post-jugoslavenske Hrvatske nazove „Jadran“ i da ima 100 „otoka“. Umjesto toga prihvatio je prijedlog jednog ustaše iz zapadne Hercegovine, kasnije ministra obrane, Gojka Šuška, da to bude „kuna“ sa 100 „lipa“, kao u Drugom svjetskom ratu u NDH i nikad prije ni u međuvremenu u povijesti. Letičina ideja, podsjetimo se, bila je logična i čak ne toliko originalna. U to je vrijeme osamostaljena onodobna povijesna suputnica Hrvatske, Republika Slovenija, uvela valutu zvanu „tolar“ kao privremeno rješenje do uvođenja eura. Hrvatska je, kao dokazano vazda najgluplja susjeda anegdotalno pametne Slovenije, izabrala kunu. Tolar je doveo Sloveniju do eura, dok je kuna sramotila i razjedinjavala Hrvatsku. Kuna je pljuska žrtvama ustaškog genocida, uvreda za Hrvate antifašiste i jedan od većih političkih promašaja Tuđmanizma. Ipak iz kunskog moralno-političkog bankrota ima izlaza — u skorom prelasku Hrvatske na euro.

Druga problematična institucija današnje Hrvatske koja pod današnjim nazivom ima izvore u NDH je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU). Tako se zvala samo u NDH i u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Stara je pod tim imenom ukupno 34 godine. Inače je puno starija, 130 godina se zvala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU). JAZU je ugledna europska institucija i zajednički projekt građana Hrvatske raznih nacionalnosti, prije svega Hrvata i Srba a dio je kulturne baštine Južnih Slavena. Nasuprot tome HAZU je dio ustaške NDH i kao i kuna, kasnije konstruiranog kontinuiteta između Tuđmanove i Pavelićeve države. Za HAZU normalna Hrvatska treba naći novo ime. Najpametnije bi bilo poštovati tradiciju i želju utemeljitelja, đakovačkog Biskupa Strossmajera, poznatog austrijskog katolika, dakle ekumenskog, liberalnog, univerzalnog kršćanina poput ovih današnjih austrijskih katolika koji su hrvatskim revizionistima zabranili ustašku komemoraciju kod Bleiburga. Da je živ, Strossmajer bi osim zabrane Bleiburga podržao i vraćanje naziva Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti — JAZU. Kompromis i ustupak onima kojima jugoslavenski kontinuiteti izazivaju nelagodu zbog grijeha raznih jugoslavenskih režima, mogao bi biti dodatak godine osnutka dakle, JAZU 1861. Ili adekvatno preimenovati ovu nekada uglednu a danas perifernu instituciju. Recimo nazvati je upravo po velikom srednjoeuropskom biskupu utemeljitelju, jednostavno, Strossmajerova akademija. Uostalom bez Strossmajerovog novca ne bi te institucije bilo. Time bi i kao znanstvena i kulturna institucija dobila priliku za historijski restart.

Treća egzemplarno protuustavna institucija današnje Hrvatske je Katolička crkva. Ustav Republike Hrvatske kaže da su crkva i država odvojene, a nisu. Hrvatska nije sekularna država nego država s religijskim monopolom, religijsko-nacionalistički i etno-klerikalni režim. Ne suštinski drukčiji od Mormonske Jute prije sto godina ili Saudijske Arabije danas, a najsličniji današnjoj Srbiji i njezinoj religijsko-nacionalističkoj etnokraciji — Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Takav je pravni status i takvu vjersku, društvenu i političku ulogu, hrvatski katolicizam imao samo u NDH i od 1990 do danas. Tuđmanova Hrvatska je klerikalna država ne samo po onom patetičnom ritualu iz 1990 s koljevkom uz koju stoje predsjednik i kardinal, nego prije svega po ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske iz 1998 koji stavljaju crkvu iznad države odnosno omogućuju joj da bude ono što je danas – država u državi. Kao takva uz pomoć organizacije Opus Dei ta takozvana „Crkav u Hrvata“ što je također antikatolički i antiekumenski naziv koji otkriva sektaške tendencije, konstruira svoj „alternativni“ hrvatski narod, mitove kojima revidira povijest i nada se progurati zakone koje će zatrti sve manjine a Hrvatsku pretvoriti u scenu za novu sezonu serije „Sluškinjina priča“.

Tako smo stigli do hrvatske nacionalne himne koja nije protuustavna ali je za današnje vladajuće većinsko hrvatstvo politički nekorektna. Popularnost i legitimitet duguje neznanju hrvatskog puka o povijesti. Ali kad bi proveli anketu u današnjoj Hrvatskoj s upitom da li vam smeta što je koautor hrvatske nacionalne himne Srbin pravoslavac, nema sumnje da bi većina kazala da im to poprilično smeta i osudila propuste u etničkom čišćenju koji dotičnog nisu obradili. Ista ta većina bi se jako uznemirila kad bi je podsjećali da se ta „Lijepa naša“ kao državna himna izvodila u tri najgore jugoslavenske države u kojima ti nisu dali očitovati se Hrvatom i konzumirati po volji razne vrste jogurta: Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevni Jugoslaviji i komunističkoj Titovoj Jugoslaviji. Pravim domoljubnim autentičnim Hrvatima jasne protujugoslavenske orijentacije, treba desnica na srcu uz novu nespornu himnu. Na sreću, već je tu alternativa, pjesma kandidat, novokompovana je, popularna, pjeva se na sve strane i nitko je ne zabranjuje. Zove se „Lijepa li si“ a autor joj je stopostotni Hrvat, katolik ustaški simpatizer, narodni guslar Marko Perković zvani Thompson iz Čavoglava. Njemu većina zemalja EU zabranjuje nastupe jer ne razumije njegovu poeziju, misle da je neofašist, da raspiruje rasizam i međunacionalnu mržnju. To je onaj isti kojemu ne daju ni pjevati ni „Za dom spremni“ i „Jasenovac i Gradiška stara“ , isto, da raspiruju mržnju i slavi zločince a Thompson objašnjava da je ne pjeva sa zlim nakanama nego čisto spiritualno, folklorno, larpurlartistički. Da vidimo tko će mu sad zabraniti pjevati „Lijepa li si“, jer to je doista neupitno domoljubna poezija bez aluzija i primjesa nasilja i negativnih emocija. Čista pozitivna geografija.

Zato umjesto kompromitirane srpsko-jugoslavenske „Lijepe naše neka Thompsonova „Lijepa li si“ bude nova hrvatska nacionalna himna. Hrvatski (ex-državni) Sabor bi morao taj prijedlog ozbiljno razmotriti. U toj se domoljubnoj pjesmi spominju sve povijesne hrvatske zemlje: Dalmacija, Slavonija, Lika, Zagora (dalmatinska) i Zagorje (Tuđmanovo i Titovo), Delta Neretve, i tako dalje, čak i Istra je u tom kontekstu iako tamo ne vole Thompsona i ne žele da im dolazi. Najvažnije i historijski relevantno, spominje se Herceg-Bosna („srce ponosno“, srce čega?). Koje inače nigdje nema kao dijela Hrvatske niti je u toj funkciji ikad postojala i imala značaja kao kulturni centar koji određuje standarde hrvatstva i parametre nacionalnog identiteta. Osim pogađamo, u vrijeme NDH i opet u Tuđmanovoj i Šuškovoj Hrvatskoj. Ta Herceg-Bosna Pijemont je Tuđmanove Hrvatske. Red je da ima odgovarajuću himnu u kojoj se spominje u hrvatskom nacionalnom kontekstu. A da ne dođe do raskola među Hrvatima, neka nama nesavršenima puste barem taj JAZU da se po našem zove. Recimo da su se za državu na čelu sa znanošću i umjetnošću borili i izginuli onih nekoliko tisuća partizana dalmatinskih Hrvata i Hrvatica na Sutjesci i Neretvi u bitkama s njemačkim nacistima i njihovim slugama ustašama i četnicima. Žali bože tih hrvatskih žrtava, možda ih biskupi spomenu u autobusu na povratku s blajburške komemoracije ustašama. Kome ta znanost i umjetnost uopće znače nešto i trebaju u životu. Nacija to ti je, brale, Crkva, država, vojska, policija, kontraobavještajna služba, što će ti više. I ekonomija, dakako, zna se, to smo prvo jamili, Ili kako bi braća marksisti kazali, prvobitno akumulirali.

[1] Deklaracija „Odbranimo istoriju“ – Krokodil – Peščanik, 15 jun 2020, https://pescanik.net/deklaracija-odbranimo-istoriju/

[1] „Ustavni sud: ‘Za dom spremni’ ustaški pozdrav i nije u skladu s Ustavom“. Iz te institucije navode da je Ustavni sud u nekoliko odluka izrazio jasan stav da je riječ o ustaškom pozdravu iz vremena Nezavisne Države Hrvatske. AL Jazeera Balkans, 5 juni 2020, http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ustavni-sud-za-dom-spremni-ustaski-pozdrav-i-nije-u-skladu-s-ustavom