Diplomski rad korupcije u SDP-u i HDZ-u

Povezani članci

• Pogled u prazno
• Guantánamo – hrvatski filozofski raj
• Za društvo obiteljskih klanova ne može biti mjesta u zajednici evropskih naroda
• Ivan Galić: H-рватска d-емократска z-ајебанција
• Kako upokojiti đavla
• Demonstracije u Sarajevu: Hoćemo ostavke Vlade Federacije BIH

Željko Sabo i Milijan Brkić. Sinonim nepoštenja u politici. Prvi je optužen za političku korupciju, a drugom je jučer poništena diploma zbog plagiranja, odnosno prepisivanja. Njihove su priče različite, ali im je zajedničko što SDP u slučaju Sabe, a HDZ u slučaju Brkića, zataškavaju problem i potiču ono što bi trebalo biti apsolutno nedopušteno u javnom političkom djelovanju. Istovremeno se licemjerno zaklinju u dosljednost i principe, iako je očito kako su i jedni i drugi prevarili vlastite birače, odnosno građane Hrvatske.

Saga o SDP-ovom vukovarskom gradonačelniku Željku Sabi za šefa SDP-a Zorana Milanovića uopće nije bila problematična, barem ne u kontekstu potezanja bilo kakve odgovornosti unutar stranke. Stajao je kano klisurina uz njega, govorio kako je riječ o čovjeku tolerancije za kojeg su glasali Hrvati i Srbi i još donedavno tvrdio kako ga je optužila suspektna politička protivnica, sugerirajući u svom stilu da je netko u Osijeku podigao optužnicu. »Ako ne prođe na sudu nikom ništa«. Dakle, problem kupovine vijećnika nije bio problem za SDP, a sigurno ne bi bio ni danas da Sabo ne razmatra opciju priznanja krivice i sudske nagodbe, koja će mu umanjiti kaznu. Jer su dokazi očito čvrsti i neće ih biti jednostavno pobiti na sudu, pa vukovarski gradonačelnik naprosto nastoji izboriti što bolju poziciju za sebe. Za Milanovića nije problem ono što je Sabo napravio, već činjenica da je spreman priznati krivnju, te tako narušiti ugled SDP-a taman na početku kampanje za euro izbore. Tako da i visoki kriteriji predsjednika Vlade ispadaju krajnje licemjerni. Vukovarska politička korupcija u SDP-u je i njegovo djelo, jer je upravo Milanović morao odavno odrediti jasna pravila igre o tome što je u stranci koju vodi dopušteno, a što nije. Može Sabo biti čovjek tolerancije kakav je potreban Vukovaru, ali to ne znači da smije kupovati vijećnike. Iz nekog razloga on je mislio da su takve stvari normalne, valja pretpostaviti da je znao iznutra, kako funkcionira SDP. Čiji će šef na kraju Sabu izbaciti iz stranke, jer je šteta nepopravljiva. Ali će pritom ispasti tragično nedosljedan, slično kao što je bilo u slučaju Šegon.

Kod Milijana Brkića i HDZ-a stvari su još eksplicitnije. Prije više od godinu dana otkriveno je da je Brkić diplomski rad prepisao od početka do kraja, uključujući i tipfelere. Tomislav Karamarko je od početka morao znati da je to istina. Nije bilo teško utvrditi, trebalo je samo pogledati. Ali je umjesto političke odgovornosti za Brkića tražio sve moguće izlike, kojih se mogao sjetiti. Prvo da »diplomski rad nije autorsko djelo već kompilacija« iz čega proizlazi da je prepisivanje normalno i dozvoljeno, pa je svatko tko je ikada uložio vlastitu pamet i trud u pisanje diplomskog, obična budala. Druga linija Karamarkove obrane još je gora. On naprosto smatra da je Brkić pravi hrvatski domoljub i hrvatski branitelj, pa mu samo krajnje zlonamjerni ljudi mogu nabijati na nos prepisivačinu na temelju koje je dobio diplomu, a poslije i radno mjesto i bolju plaću. Karamarku su svi branitelji, a takva je ogromna većina, naprosto glupi, jer nisu smatrali da na temelju svojih zasluga imaju pravo krasti tuđu intelektualnu imovinu. Na tom tragu slijedi pitanje što je sljedeće što će biti dozvoljeno Brkiću ako sutra dođe na vlast? Što se sve može tolerirati, jer je on hrvatski domoljub i važan član HDZ-a? Kad već diploma nije problem, možda će i druge stvari biti dozvoljene, pa će moći zapošljavati rodbinu i prijatelje, biti u sukobu interesa ili zataškavati kriminal kao programirani ministar unutarnjih poslova.

Oba slučaja pokazuju da HDZ i SDP imaju slične i užasno niske kriterije. Visokim stranačkim uglednicima sve je dozvoljeno dok ih netko ne uhvati na djelu s neoborivim dokazima. Čak i onda nema odgovornosti. Da nije konkretnih dokaza i medijskog pritiska izvjesno je da bi Brkić i Sabo prošli bez ikakve kazne. Karamarko i Milanović svakodnevno pišu diplomski rad o isplativosti političke korupcije. Čini se da prepisuju jedan od drugog, iako plagijata u ovom slučaju nema. Naprosto se sjajno nadopunjavaju i kreiraju društvo u kojem je partitokracija način života, najbrži i najsigurniji put do privilegija i moći. Utoliko nije čudno što imaju nikad manju potporu birača. Tih 20-tak posto u stvari je nezasluženo dobar rezultat. Pogotovo kad se uzme u obzir najviša stopa tolerancije na kupovanje političkih protivnika i lažiranje diploma.