ENG
Dino Rađa, takve majka rijetko râđa
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Izdvajamo
- Rušitelji nikad u povijesti ljudskog roda nisu bili vrjedniji od graditelja.
Povezani članci
Photo: Marin Tironi/PIXSELL
Svojedobno se globalno osramotio HDZ-ov predsjednik Vrhovnog suda RH Milan Vuković tvrdnjom da Hrvati u „obrambenom Domovinskom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin“. Brus. Itekako su ih činili, na isti način i s istom osvetničkom mržnjom (bez pokrića) kao i velikosrbi nad Hrvatima. Pa kad Hvidra i „vječni“ joj šef Josip Đakić drže lekcije Dini Rađi, Borisu Dežuloviću i svekolikim rađama i dežulovićima kako „neće dopustiti da se zaboravi tko je započeo rat, da se banalizira velikosrpsku agresiju nad našim narodom, neće dopustiti stigmatizaciju hrvatskih branitelja u javnom prostoru i neće nikada prestati promicati istinu o Domovinskom ratu i stvaranju naše države“, pošteno je potegnuti ručnu kočnicu. Ljudi nisu blesavi. Ni Hrvati niti Srbi, a još manje strani svijet koji i dan danas zazire od aktera i posljedica Domovinskog rata. Reklo bi se: nije zlato sve što Hvidra i Đakić tvrde da se sjaji. Dino je zadužio Hrvate i svijet neprolaznim djelom koje će ostati i kad Bijedne Naše više ne bude, jer joj vječnost nije suđena, a čime ih je zadužio taj „virovitički šerif“ Đakić!? Što će ostati iza njega i Hvidre?
Marijan Vogrinec
Ako ćemo pošteno i čak skromnije od skromnoga, „vječni“ šef HDZ-ove Udruge hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata RH (Hvidra) Josip Đakić – za prijatelje i virovitičke sugrađane nadimkom Jopa – i kojekakvi mu istomišljenici s tzv. dna „domoljubne“ kace nisu svi zajedno vrijedni čistiti cipele jednom Dini Rađi, legendi hrvatske/jugoslavenske košarke i četvrtom Hrvatu iz svjetske Kuće slavnih. Nakon što su u nju prije Rađe, je li, primljeni neprolazni divovi hrvatske/jugoslavenske košarke Krešimir Ćosić, Dražen Petrović i Mirko Novosel. Pa kad jedan Dino Rađa, slavan među najslavnijim ne samo Splićanima no i u svijetu, kaže novinarima istinu, a ta istina nikako ne ide pod kapu dozlaboga kontroverznom te zazornom Jopi Đakiću i „domoljubnim“ istomišljenicima koji s obiteljima jednako raskošno žive na više nego unosno unovčenom „domoljublju“, hrvatstvu i hinjenom vjerskom (rimokatoličkom) uvjerenju – valjda veliki Dino, i da nije velik kao što jest, ima demokratsko pravo javno reći što misli i zašto misli kako misli, pa sviđalo se to Jopi Đakiću ili ne – moralno je čišće i činjenično vjerodostojnije prilijepiti demokratskom pravu na mišljenje „državotvornu“ (sic transit) etiketu von oben „grubog vrijeđanja Domovinskog rata i njegovih žrtava“? Kako su to hitro učinili Hvidra s Đakićevim potpisom na javnom priopćenju te neki im istomišljenici na društvenim mrežama. Kao izvjesni anonimac, bivši Smogovac?
„Zaboli me više ku*ac za rat. Za četnike i ustaše, za antivaksere i sve ljude ograničene pameti koji nam ne dopuštaju živjeti normalno“, Rađina je „skandalozna“ opservacija neki dan o tzv. stanju zdravlja društveno-političke zbílje u Bijednoj Našoj, iznesena u ekskluzivnom intervjuu srbijanskom Nedeljniku. „Zaboli me tko je prvi počeo, tko je više pogriješio. Odbijam sudjelovati u tim pričama, koje su samo hrana za idiote koji nemaju druge sreće nego da se mrze. Da mi je vidjeti da se ljude pusti normalno živjeti. Sjećam se kao da je bilo jučer, sedamdesetih godina je malo dražih gostiju bilo od Nijemaca. E, Nijemci s kojima smo ratovali 25 godina ranije, bili su nam dragi gosti, a danas, 30 godina od rata, ljudi i dalje hrane svoje duše tim pričama. Biramo živjeti kao psi, a ne kao ljudi. Zato neću više govoriti o tome.“
„Domoljubno“ darovana državnost
Dino Rađa je – ne vrijeđajući nikoga, kamoli Domovinski rat i njegove žrtve, na koju se klimavu štaku oslanjaju Josip Đakić i istomišljenici – jasno da jasnije ne može biti izrazio svoje mišljenje i argumentirao ga. I, štoviše, kazao je isto ono, odnosno samo svojim riječima ponovio što uostalom drži najveći dio građana ove trknute tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, koja u ključnom nije ni samostalna, ni neovisna niti suverena budući da su njezini „državotvorni domoljubi“ već 1990-ih veleizdajnički izručili samostalnost, neovisnost i suverenost Washingtonu, Bruxellesu, MMF-u, Svjetskoj banci, londonskom Cityju, NATO-u, njihovim lihvarima, megakorporativnim trgovcima i takvima… I gro hrvatskih branitelja, koji su – naivci opijeni „pobjedničkom slobodom“ – ostali u pozadini kada su njihovi vojni/politički vođe s „državotvorcima“ na Pantovčaku i Markovom trgu med pretakali, isto misli kao Rađa. S vremena na vrijeme se neki od njih odvaži to javno reći. Razočaran činjenicom da je braniteljski registar nabujao zadnjih godina na cca 513.000 „ratnika“, i da još raste. Barem ih se desetak tisuća novih nakon toliko godina sjetili svoga „ratnog puta“ od prije četvrt stoljeća, ratnog invaliditeta, zasluga, etc. i uporno stoje u redu za priznanje HB ili HRVI statusa.
Nema veze, je li, što je neposredno po završetku oslobodilačke VRA Oluje i sâm tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman govorio o cca 350.000 ili nešto manje ljudi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu i na osnovi toga zaslužili HB i HRVI status. No, dobro, Jopa Đakić – koji je odgojio sina što Srbima čestita Božić na FB-u fotkom nekog mutavog ustaše koji drži u rukama odrubljenu četničku glavu (sic transit, ustaše i četnici nikad se nisu borili jedni protiv drugih, ali su itekako klali srpske, odnosno hrvatske i bošnjačke civile te se tukli s Titovim partizanima, u korist naci-fašističkog okupatora!) – dakle, taj Đakić čije se unovčeno „domoljublje“ i dvojbeni „ratni put“ mjere milijunima nečega ima obraza napasti jednoga Dinu Rađu. Umjesto da se poklopi ušima po glavi i sakrije u mišju rupu pred zaslužnom za Hrvate i Hrvatsku veličinom većom od cijele Hvidre i svih cca 1300 tzv. braniteljskih/stradalničkih udruga zajedno. Domovinski rad na balkanskom kifliću ne znači svijetu ama baš ništa, žiteljima Bijedne Naše neće napuniti tanjure, platiti režije, zaustaviti iseljavanje i demografsku samoeutanaziju, neće udariti pečat o zaslužnom hrvatskom imenu u svjetskoj kulturi, sportu, znanosti… Ali Rađa i to što je kao Hrvat dao svjetskoj košarci, time i sportu – hoće.
Dino Rađa, ugledan sportist svjetskoga glasa, pošten čovjek, Hrvat koji ne nosi hrvatstvo kao bedž za raspoznavanje, građanin s iskustvom života u Titovoj SFR Jugoslaviji, u SAD-u i u Bijednoj Našoj, koji ima i povijesna znanja o svom narodu u međunarodnom kontekstu, itsl. – nema razloga ni zle namjere govoriti drukčije no što je odgovarao na pitanja srbijanskog Nedeljnika. Ali Jopa Đakić i „domoljubni mu istomišljenici – čak ne cijela Hvidra i ostatak tzv. braniteljskih/stradalničkih udruga – itekako imaju razloga napasti Rađu zbog toga što je rekao u intervjuu. Pa još u Srbiji, jooooj!? Svak se češe gdje ga svrbi, a istina najviše boli!?
Sve ankete zadnjih godina među hrvatskom mladeži, ali i starijima bez obzira na to jesu li ili nisu sudjelovali u Domovinskom ratu, vrlo jasno upućuju na to da ljudi više ne žele biti taoci tegobne prošlosti, je li, obaju prošlih ratova i sve te „domoljubne/državotvorne“ patologije koja ih drži zatočenicima polit-ideologija, povijesnih „istina“, nacionalnih/ističkih pravovjernosti, prisilnog klanjanja novohrvatskim „svetinjama“ i vječnog osjećaja zahvalnosti, dugovanja i obaveznog slavljenja „onih što su nam izborili slobodu koju danas uživamo“… Najveći dio ljudi teško i sve teže živi, nezadovoljan je ovakvom Hrvatskom i onima što ju muljatorski vode, jer su uzurpirali plodove Domovinskog rata za vlastito i dobro više svojih obiteljskih naraštaja u budućnosti, nisu „Hrvaticama i Hrvatima“ (sic transit), kamoli ne-Hrvatima, dopustili život dostojan čovjeka. Kamoli bolji od onog što je postojao u Hrvatskoj za tzv. komunističkog/socijalističkog mraka. A obećavali su med i mlijeko.
Nije malo istinskih branitelja koji se ne libe priznati istinu od koje Jopu Đakića i svekolike đakićime podilazi jeza: „Da sam znao/la kako će nas ‘domoljubi’ izigrati i kako će unakaziti hrvatsku državu za čiju smo se borili slobodu, nikad ne bih uzeo/la pušku u ruke pošao/la u Domovinski rad! Za koga bih išao? Za ove i ovakve…!? Ni slučajno!“ Ljude zanima kako žive, a izgledno će živjeti još mnogo teže, što mogu očekivati u budućnosti, osim sadašnje bijede i neizvjesnosti, što će biti s njihovom djecom, etc., a to su upravo ozbiljni problemi zbog kojih – nakon četvrt stoljeća neispunjenih/lažnih obećanja vladajućih „domoljuba“ i totalnog nereda u državi – nikoga normalnog ne zanima ništa od onoga zbog čega i Dini Rađi „puca ku*ac“, pa ga „zaboli“ da više nije mogao šutjeti.
Pretjerano igranje cenzurom
Kako reče Nedeljniku: „Zaboli me više ku*ac za rat. Za četnike i ustaše, za antivaksere i sve ljude ograničene pameti koji nam ne dopuštaju živjeti normalno. Zaboli me tko je prvi počeo, tko je više pogriješio. Odbijam sudjelovati u tim pričama, koje su samo hrana za idiote koji nemaju druge sreće nego da se mrze. Da mi je vidjeti da se ljude pusti normalno živjeti. (…) Biramo živjeti kao psi, a ne kao ljudi“. A kazao je i istinu o tomu što najbolje znâ i (pre)poznaje, o hrvatskoj košarci danas i nekada, u SFR Jugoslaviji, u Bijednoj Našoj i u njegovom Splitu. Uvjeren je da bi reprezentacija bivše zajedničke države danas dominirala te, „da se Jugoslavija nije raspala, bila bi vječni europski prvak. Znači, od 1989. do 2225. godine nam ne bi nitko prismrdio. Utakmica s Dream Teamom iz 1992., hm, mislim da bismo to izgubili. (…) A sve ostale američke timove poslije, mislim da bi bilo na jednu loptu i da bi često odlazila na našu stranu“. A splitska Jugoplastika je bila pravi košarkaški fenomen, kaže Rađa, „mi smo bili košarkaški Beatlesi“.
Kolumnist Jutarnjeg lista Robert Bajruši sugerira kako je Hvidrin napad na Dina Rađu, zapravo, „pretjerano igranje cenzurom“ te retorički pita „smije li ikoga javno ‘zaboljeti ku*** za Domovinski rat“ budući da je „većinskoj Hrvatskoj dosta ratnih priča i stalnog vraćanja u devedesete. Taj narativ se istrošio, baš kao i priče o partizanima u ’80-ima. Smije li Dina Rađu, umirovljenog košarkaša i člana Hall of Fame u američkom Springfieldu, javno ‘zaboljeti k…. za Domovinski rat’? Odnosno, smije li bilo tko iz Hrvatske reći da ga više ne zanimaju nekadašnji rat i posljedice a da ne doživi napade od uvijek budnih čuvara revolucije iz brojnih udruga, Ministarstva branitelja ili, kao u ovom slučaju Zajednice županijskih zajednica, udruga i članova Hvidra Republike Hrvatske, koja je ‘najoštrije osudila izjave bivšeg proslavljenog hrvatskog košarkaša i aktualnog predsjednika stručnog savjeta muške košarke pri HKS-u, Dina Rađe“? Očito ne smije, jer „čuvari revolucije“ na lenu, je li, „svojih krvlju izborenih/neupitnih prava na doživotne apanaže i obaveznu zahvalnost pûka“, nikad ne spavaju. Ni u kladionicama niti u birtijama.
Josip Đakic – Photo: Boris Scitar/PIXSELL
Jest da je Rađa podigao dosta prašine svojim intervjuom srbijanskom Nedeljniku, ali ne među većinskom Hrvatskom koja teško i neizvjesno živi i jednako misli kao on, nego upravo među onima koje istina najviše boli. Pa Hvidrina/Đakićeva žuč lije li lije prema košarkaškoj legendi, a žučljive „čuvare revolucije“ nije srâm tolike gorčine generalizacijom neutemeljene tvrdnje kako je Rađa, ni više niti manje, nego „grubo izvrijeđao Domovinski rat i njegove žrtve“ i vulgarno nastavio sramotnim jugonostalgičarskim putevima Borisa Dežulovića. Hvidrin „vječni“ šef i višemandatni HDZ-ov saborski zastupnik Đakić s državnom boli glava apanažom nije u stanju suvislo objasniti zašto bi jugonostalgija ikomu s makar dva zrna soli u glavi i iskustvom života u zajedničkoj 24-milijunskoj državi morala biti – sramota. S jugoslavenskim se „crvenim pasošem“ moglo bez vize putovati u gotovo 200 država širom svijeta, s hrvatskom tamnoplavom putovnicom danas ni u upola manje. Je li sramota žaliti za onim što je bilo dobro, a danas više ni približno nije?
Je li bila sramota živjeti u miru u zemlji koja je imala jednog od najvećih državnika u svijetu, pobjednika u Drugom svjetskom ratu i po njemu, je li, bila iznimno cijenjena među čelnicima globalnih velesila i okrunjenim glavama koji su mu dolazili na noge u SFR Jugoslaviju, a nije sramota da RH nema pet posto tih vrijednosti, međunarodnog digniteta i ugleda svojih vođa? Je li sramota žaliti za vremenima kada se u Hrvatskoj za Titova doba pristojno zarađivalo do mirovine na sigurnom radnomu mjestu, dobivalo društveni stan s 20 četvornih metara sobne površine po članu obitelji, jeftino sindikalno ljetovalo na moru, vozilo fiću, pa yuga, stojadina i sve bolje automobile, besplatno se liječilo i školovalo djecu do završetka studija, a nije sramota što u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj toga više nema? Takvi kao aktualni na vlasti i Jopa Đakić s jednako opskrbljenima svim slastima, mastima, moći i utjecajem učinili su to da je jugonostalgija plemeniti osjećaj razumnih ljudi s iskustvom života u državi tzv. Ljubičice Bijele i Plave. Na sreću, pregolemu sreću mladih naraštaja što stasaju i još će doći poslije nas, Dino Rađa – čovjek i sportist kakve majka rijetko râđa – nije jedini svjedok vrijednosti jednog doba koje su tzv. ljudi nahvao (dum Marin) neodgovorno (s)rušili i potom se dokazali nevrijednima za izgraditi nešto bolje i pouzdanije. Rušitelji nikad u povijesti ljudskog roda nisu bili vrjedniji od graditelja.
Pa tragikomično zvuči Hvidrina/Đakićeva lamentacija rušilačkog ili još preciznije, motivacijom samoobrambenog tipa: „Žalosno je da se ničim izazvan (izlizana već, klišejizirana fraza, sic transit), na pitanje srpskih novinara (ne srbijanskih, možebitno koji od Nedeljnikovih žurnalista i nije etnički Srbin, sic transit? – op. a.), ovakvim riječima, pod krinkom nekog ‘normalnog života’ i srcedrapajućim jadikovkama za ‘bivšom državom’, imenovani otvoreno svrstava u skupinu onih osoba koji žele zamagliti istinu i zaboraviti agresiju na našu državu i suprotno od onoga što navodno želi ‘da mi je vidjeti da se ljudi puste živjeti normalno’, izaziva nas, koji, suprotno njegovim istomišljenicima, imamo sreće da ne mrzimo, iako nam izrešetani dijelovi tijela i ranjena duša ne dopuštaju da zaboravimo“. Tko brani Jopi Đakiću i istomišljenicima, koji „imaju sreću“ stalno držati ruke u džepovima poreznih obveznika (npr., pisali mediji, u jednomu saborskom mandatu 28.200 kuna mjesečno, ha!?), jer navodno imaju „izrešetane dijelove tijela i ranjenu dušu“ (sic transit, kao „alibi“ za doživotnu pretplatu na obilne državne apanaže i natprosječne povlastice u odnosu te iste porezne obveznike i sve ostale osirotinjene građane!?), dakle, tko im brani da – ne zaborave?
Tko produbljuje podjele u društvu?
Ni proslavljenomu Rađi niti također uglednom kolumnistu Dežuloviću, ovjenčanu nizom domaćih i međunarodnih priznanja za novinarski rad – odavno već balvanom u „domoljubnom“ oku Đakiću i takvima; nedavno ih je doveo do ruba živčanog sloma kolumnom „Jebo vas Vukovar“ – ne pada nakraj pameti (za)braniti Đakići i đakićima – da zaborave. To što ne žele zaboraviti, ako uistinu ne žele, a ne verbalnim, kao, nezaboravom terorizirati sve ostale građane kojima u preteškim životnim uvjetima RH napokon, je li, ne smije biti preko glave sve te nadridomoljubne patetike, i „Domovinskog rata, i četnika i ustaša, i antivaksera i svih ljudi ograničene pameti koji nam ne dopuštaju živjeti normalno“. Život smjera budućnosti, ne prošlosti od čijih najtragičnijih epizoda egzemplari superpovlaštene sadašnjosti žive kao bubreg u loju. Ne bi išlo. Ljudi će se sjećati onoga i onih do čega/kojih im je egzistencijalno stalo, ne do zlatne teladi ovoga ili onog prolaznog režima. A svaki je prolazan, Bez iznimke. Međutim, to da đakići „imaju sreće da ne mrze“, čime se Jopa diči u priopćenju, notorna je laž. Dovoljno je prolistati i kojekakva Hvidrina priopćenja i Đakićeve javne istupe za saborskim i novinarskim mikrofonima, pa se zgroziti tom količinom protusrpske mržnje. Da se ne spominje protusrpstvo njegova golobrada sina zbog koje je protusrpske mržnje na FB-u bio završio na optuženičkoj klupi, i sankcioniran. Što, sin nije imao „sreće“, a otac jest?
„Upravo takve osobe (kao Rađa i Boris Đakulović, op. a.) stalno stvaraju nove podjele, unose nove nemire, blateći svetinje Domovinskog rata, dopuštajući da se stalno nanovo otvaraju nezacijeljene rane u srcima i tijelima hrvatskih branitelja i članova obitelji, koji su ugradili svoje živote u temelje opstojnosti naše države, u situaciji kada Srbija i dalje šuti i ne daje odgovore našoj državi i obiteljima koje tragaju za 1852 svojih članova obitelji nestalih u Domovinskom ratu“, piše dalje u Hvidrinom priopćenju, ali se ne spominje da i Srbija potražuje od hrvatskih vlasti podatke o cca 3000 svojih sunarodnjaka nestalih u tomu istom ratu. „I zato, radi naših nikad prežaljenih žrtava, mi svjedoci i sudionici ratnog vremena odbijamo dilemu o početku i krivnji nečega što smo proživjeli u doba kada nam razni četnici ograničene pameti nisu dozvoljavali da živimo normalno, ne možemo i nećemo dopustiti da se zaboravi tko je započeo rat, nećemo banalizirati velikosrpsku agresiju nad našim narodom, nećemo dopustiti stigmatizaciju hrvatskih branitelja u javnom prostoru i nećemo nikada prestati promicati istinu o Domovinskom ratu i stvaranju naše države.“ Podjele u društvu kronično, i namjerno, produbljuju „državotvorni domoljubi“ što su uzurpirali materijalna dobra, novac, vlast i moć, a ne Rađa ili Dežulović koji prokazuju tu trulež na štetu državnog opstanka i svih inih žitelja.
Nema, je li, nikakva problema s tim što Hvidra/Đakić, đakići u većini od tih cca 1300 (!?) braniteljskih/stradalničkih udruga, u ministarstvu Tome Medveda, u HDZ-ovoj vlasti i kojekakvim tzv. desničarskim strankama (među cca 170 registriranih u Bijednoj Našoj) i njihovim medijima „neće dopustiti“ i što će oni valjda dok su živi mamuzati isto malaksalo kljuse: „Hrvati ne mogu i neće s povijesno im krivim Srbima, s velikosrbima, s četnicima, Jugoslavenima, komunistima, udbašima, jugonostalgičarima, s aboliranim četnicima, silovateljima, palikućama, krivcima za 1852 nestala Hrvata… Nećemo! Mi nećemo, pa nećemo! I amen!“ Pa tko ih tjera da – hoće!? Dnevni život ima svoju logiku koja srećom ne ovisi o nekomu ili nekima koji nešto neće ili hoće. Takve život ne pita za mišljenje, baš kao što ni Dino Rađa, Boris Dežulović i gro tzv. običnih/malih rađa-dežulovića što se bore za golo preživljavanje u državi kojoj đakići drže panegirike bez pokrića, „domoljubno/državotvorno“ grubo gurnutih na sami rub iseljeničkog uminuća i demografske eutanazije, ne osjećaju potrebu, neće i ne trebaju ni za što tražiti Hvidrino/Đakućevo dopuštenje.
Ta samozvana kasta superpovlaštenih tzv. čuvara revolucije (sic transit) nije svenarodni arbitar za vrednovanje nečijeg domoljublja niti su je građani ove teško posrnule zemlje ovlastili oktroirati što su to „svetinje Domovinskog rata“ i kako se svekoliko općinstvo – je li, pod prijetnjom etiketiranja društveno izopćenim „nacionalnim izdajnikom/com“ – ima javno očitovati o tim „svetinjama“ i „svetcima“. Ljudi imaju svoje mozgove i oči, pa… I Dino Rađa i Boris Dežulović, pa hodali đakići na trepavicama i izgrizli nokte do krvi, imaju puno ljudsko pravo na to da ih „zaboli više ku*ac za rat. Za četnike i ustaše, za antivaksere i sve ljude ograničene pameti koji nam ne dopuštaju živjeti normalno“. Da ih „zaboli tko je prvi počeo, tko je više pogriješio“, da „odbiju sudjelovati u tim pričama, koje su samo hrana za idiote koji nemaju druge sreće nego da se mrze“ i da im „je vidjeti da se ljude pusti normalno živjeti“ i da ne biramo „živjeti kao psi, a ne kao ljudi“. I to stajalište znači društvenu odgovornost, reći istinu o svojim spoznajama i osjećajima. Grubo je bubnuti u lice farizejima iz prvih redova uz državne jasle što ih pune osirotinjeni porezni obveznici.
Sramotno je za ovu državu – bilo bi za svaku s pravim vođama na pravim mjestima u pravo vrijeme – da takvi svojataju „istinu o Domovinskom ratu“ (istina nikad nije cijela na jednoj strani; i krivnja za rat nije nikad isključivo na agresoru kao što ni pojam agresije nikad nije jednoznačan), da stalno „mi, svjedoci i sudionici ratnog vremena“ zlorabe „naše nikad prežaljene žrtve“ za svoje dnevne, ovozemaljske profane interese. Ni ta „dilema o početku i krivnji“ nije nikakva dvojba: ni za hrvatske režimske i neovisne povjesničare (koji se spore o činjenicama „početka i krivnje“ za/u ratu) niti za povjesničare u Srbiji, također u neslozi o činjenicama „početka i krivnje“ za/u ratu što ga oni nazivaju građanskim. Budući da se zaratilo u tada još međunarodno priznatoj 24-milijunskoj državi SFR Jugoslaviji. Pa onda i Hvidrina/Đakićeva posprdnica u priopćenju o „raznim četnicima ograničene pamet“ koji „nisu dozvolili da živimo normalno“ ne spada u diskurs iole kućnim odgojem i potkovanijeg i politički zrelijeg polemičara.
Mrtvi su plivali Savom, Dravom, Dunavom…
A onda Hvidrino/Đakićevo priopćenje – a kako bi drukčije iz izvora, koji vrlo ozbiljne stvari svodi na osvetoljubivu jednostranost/isključivost tipa „mi smo pravednici koji su se čisto obranili, a vi ste velikosrpski agresori i četnici ogrezli u zločinu“ – dakle, priopćenje zaključuje klišeizirana već frazetina u koju ni najveći dio branitelja više ne vjeruje: „Ne možemo i nećemo dopustiti da se zaboravi tko je započeo rat, nećemo banalizirati velikosrpsku agresiju nad našim narodom, nećemo dopustiti stigmatizaciju hrvatskih branitelja u javnom prostoru i nećemo nikada prestati promicati istinu o Domovinskom ratu i stvaranju naše države“. Kako oni to neće dopustiti!? Neki će podmaliganjeni „domoljub“ u mraku i s fantomkom doći glave Dini Rađi? Kako se to radilo viđenijim Srbima po Zagrebu, većim gradovima i pogotovo u provinciji „na početku“? U gradu Vukovaru (puna šaka brade da je samo u njemu), gdje su obnoć poletjeli u zrak srpski kafići, trgovine, obiteljske kuće…, čak i prije početka rata. Ljudi su počeli nestajati, a nikakvog rata još nije bilo. Kad se pak počelo pucati, nestajali su mirni srpski civili u Zagrebu, Osijeku, Sisku…, mrtvi su plivali Savom, Dunavom, Dravom, nalazilo se zaklane po jarcima, u polju ili na kućnom pragu, itsl., a kad se prestalo pucati, „pobjednički“ kokošari s vojnim oznakama HV-a su tog ljeta/jeseni 1995. godine masakrirali srpsku civilnu starčad u Gruborima, Varivodama, Golubiću, Mokrom Polju, Komiću, Gošiću, Donjem Skradu… za koje praktično nitko nije odgovarao do dana današnjeg. Mjesec dana nakon VRA Oluje ubijena u Bribirskim Mostinama stara baka aktualnog potpredsjednika vlade Borisa Miloševića (SDSS), iako joj je sin bio hrvatski branitelj. Ubojicu Veselka Bilića pomilovao je osobno Franjo Tuđman. Sic transit.
Svojedobno se globalno osramotio HDZ-ov predsjednik Vrhovnog suda RH Milan Vuković tvrdnjom da Hrvati u „obrambenom Domovinskom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin“. Brus. Itekako su ih činili, na isti način i s istom osvetničkom mržnjom (bez pokrića) kao i velikosrbi nad Hrvatima. Pa kad Hvidra/Đakić i srodni im istomišljenički đakići zbore o tomu i drže lekcije Dini Rađi, Borisu Dežulovići i svekolikim rađama i dežulovićima kako „neće dopustiti da se zaboravi tko je započeo rat, da se banalizira velikosrpsku agresiju nad našim narodom, neće dopustiti stigmatizaciju hrvatskih branitelja u javnom prostoru i neće nikada prestati promicati istinu o Domovinskom ratu i stvaranju naše države“, pošteno je potegnuti ručnu kočnicu. Najprije pomesti pred svojim vratima, je li. Nismo čisti. Ljudi nisu blesavi. Ni Hrvati niti Srbi, a još manje strani svijet koji i dan danas zazire od aktera i posljedica Domovinskog rata. Reklo bi se: nije zlato sve što Hvidra i Jopa Đakić tvrde da se sjaji. Ali jest itekako čvrsta činjenica da takve kao Dino Rađa majka rijetko râđa. Dino je zadužio Hrvate i svijet neprolaznim djelom koje će ostati i kad Bijedne Naše više ne bude, jer joj vječnost nije suđena, a čime ih je zadužio taj „virovitički šerif“ Jopa Đakić!? Što će ostati iza njega i Hvidre?
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
