Dežulović: Šupci pred frižiderom
Povezani članci
Što god mislili salonski revolucionari, koji će i ovoga puta optužiti demonstrante da su stranački manipulirani, blokade parlamenata ili prometnica dobar su način da se “skrene pažnja” na katastrofalno stanje u zemlji. Svakako, dobar je to način u zemljama u kojima parlamenti i prometnice ferceraju. Revolucionari u tim zemljama izloženi su stoga i opasnosti da se s njima brutalno obračunaju policijski specijalci. To je zato što tamo, pored parlamenta i pravosuđa, fercera i policija. U Bosni i Hercegovini, međutim, ni policija ne fercera
Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, došao Bobi kući iz kafane u četiri ujutro i krenuo ravno prema frižideru, kad na njemu zatekao zakačenu poruku – “Bobi, ovo više ne funkcioniše, ja sam otišla kod mame”. Oprezno onda Bobi otvorio frižider, povirio u ledenicu, zatvorio vrata i opet ih otvorio, pa se počešao po glavi: “Guma dihtuje, vrata rade, svjetlo radi, zamrzivač radi, ima hrane, ima pive… ne kontam šta ne funkcioniše?”
Točno tako vidim bosanskohercegovačke političare, u četiri ujutro pred punim frižiderom i porukom – “Zlajo, ovo više ne funkcioniše, otišli smo na Novi Zeland.” Ili: “Vjeko, ovo više ne funkcioniše, mi odosmo na ulicu.” Češu se Zlajo, Vjeko i Fahro, češu se Bakir, Nebojša i Željko, češu se i Mile i Dragan i Božo, točno ih vidim gdje se preko noći češu pred punim frižiderima i ne razumiju što ne funkcionira.
U ovom trenutku, naime, u BiH besprijekorno funkcioniraju još samo frižideri u vilama pod policijskom zaštitom. U sveopćem bosanskohercegovačkom mraku, u četiri iza ponoći, jedino svjetlo je ono u njihovim frižiderima.
A točno tako vidim i njihove konstitutivne narode, gdje rezignirano pišu poruke, kače ih magnetima na frižidere i odlaze kod mame. Ili kako se već pristojno kaže kad neko ide u pičku materinu. Točnije u tri, koliko ih u Bosni i Hercegovini ima. Razumljiv je stoga nemoćan, a pravedan gnjev tih ljudi, rasutih Bosnom u sve tri konstitutivne pičke materine. Jedino što je u BiH uopće razumljivo jest njihov gnjev.
“Ja neću mirno gledati kako moja djeca i unuci vraćaju pare od kojih će vlasti sebi kupovati kola, vile, skupa odjela, plaćati putovanja, zapošljavati svoju rodbinu i prijatelje, i plaćati svoje prljave nacionalističke predizborne kampanje”, nalijepio je tako svoju poruku na frižider, Facebook, kako se to već zove, jedan od organizatora JMBG-protesta, glumac Feđa Štukan, pozvavši ljude da ovaj put svakodnevno, od četiri do sedam, blokiraju ceste, raskršća, pruge i aerodrome. “Blokade mogu napraviti haos u zemlji”, kaže Feđa. “A te stvari služe skretanju pažnje na problem. Dobićemo je, kako god.”
Što god mislili salonski revolucionari, koji će i ovoga puta optužiti demonstrante da su stranački manipulirani, blokade parlamenata ili prometnica dobar su način da se “skrene pažnja” na katastrofalno stanje u zemlji. Svakako, dobar je to način u zemljama u kojima parlamenti i prometnice ferceraju. Revolucionari u tim zemljama izloženi su stoga i opasnosti da se s njima brutalno obračunaju policijski specijalci. To je zato što tamo, pored parlamenta i pravosuđa, fercera i policija. U Bosni i Hercegovini, međutim, ni policija ne fercera, i to zato – ispravno primjećuje Feđa – što ne smije. A ne smije zato “jer bi to tražilo dodatna objašnjenja Bruxellesu”. Policija dakle nije problem: jedini problem revolucije u Bosni i Hercegovini jest sasvim realna mogućnost da je nitko – ne primijeti.
Ne bih, očiju mi, htio obeshrabriti demonstrante što će sutra blokirati ceste i aerodrome, ali evo samo posljednjih vijesti iz Bosne i Hercegovine: u ovom trenutku, prema podacima Centralne banke BiH, u zemlji su blokirana čak 62.744 računa poslovnih subjekata, čak 38.500 kompanija ima blokiran barem jedan poslovni račun, blokirani su računi cijelih gradova i općina – račun Bosanske Kostajnice blokiran je zbog dvadesetak hiljada maraka duga općine nekom seljaku za građevinsku zemlju – a Sarajevu prijeti i potpuna komunalna blokada, zbog višegodišnjih dugova Vodovoda i Gradskog saobraćaja Elektroprivredi BiH.
Na granicama s Hrvatskom još uvijek stoje blokirane cisterne bosanskohercegovačkih špeditera koji se nisu pripremili na nove carinske propise EU, zbog nepostizanja dogovora u vlasti Europska unija je blokirala četiri i pol milijuna eura za projekt uvođenja sistema upravljanja kvalitetom u mala i srednja poduzeća u BiH, a uz već opjevane bosanskohercegovačke blokade – od blokade reforme Federacije do blokade pregovora za pristup Europskoj uniji, nota bene zbog blokade implementacije sporazuma Sejdić-Finci – iz nekog razloga, čuli smo nekidan, i Ukrajina blokira pristup Bosne i Hercegovine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. I kao da to nije dosta, onaj Latvijac Freimanis na startu Eurobasketa brutalno pod košem blokira Teletovića.
Bosna i Hercegovina, ukratko, beznadno je blokirana država, i ja zaista nisam siguran da će sutra – kad Feđa i demonstranti blokiraju cestu u Konjicu ili sarajevski aerodrom – to itko živ primijetiti.
Ni za junsku blokadu Parlamenta BiH, najzad, nikad se ne bi saznalo da unutra nisu ostali zatočeni neki stranci. Do tada su stanari te zgrade u cijelih pola godine usvojili jedva desetak zakona, niti petinu planiranih, i da su ostali zarobljeni samo oni, po prometu Parlamenta nitko do dana današnjeg ne bi ni primijetio da je zapravo blokiran. Samo bi jednog dana iz Bruxellesa stigla nekakva depeša za Parlamentarnu skupštinu BiH, Bakir bi se pred televizorom lupio po glavi – “u jebote, Parlament!” – i nešto kasnije te večeri policija i hitne medicinske službe bi u zgradi na Trgu BiH pronašli pedeset sedam kostura u neobično spokojnim položajima. Kao da spavaju.
Blokada bosanskohercegovačkih cesta tek je malo manje uzaludna rabota: posljednji put kad sam se vozio iz Tuzle, već na izlazu iz grada, u Živinicama, zapeli smo sat vremena, a do Splita putovali ukupno deset. Kad bi bosanskohercegovačke ceste, kako planiraju demonstranti, bile blokirane samo tri sata dnevno, bila bi Bosna prohodna kao Monza. Blokada pak njenih prometnica uoči jeseni čini se još uzaludnijom, jer za koji dan slijede kiše, klizanja zemlje i odroni asfalta, a onda i snijeg, mraz i led, kad će cestovna mreža u BiH i konačno biti jednako funkcionalna kao Parlamentarna skupština.
Jednostavno, u ovoj nesretnoj i sjebanoj zemlji sve je blokirano i baš ništa ne funkcionira, pa blokirati išta da bi išta profunkcioniralo izgleda prilično zaludu potrošenim vremenom. Ne bih htio Feđi i drugovima soliti pamet, ja im svakako držim palčeve, ali možda bi bolje bilo da tri sata dnevno demonstrativno – deblokiraju promet. Mislim, doslovno: da miču s ulica divljake na motorima, bacaju u jendek neregistrirane kante, izbacuju jalijaše u metalik-tenkovima, uklanjaju polumrtve autobuse, čiste ceste od olupina i revolucionarno, u ime naroda, parking-papcima konfisciraju automobile.
Bosnu i Hercegovinu, shvatili ste, treba deblokirati. Zauzeti onda, recimo, zgradu na Trgu BiH i tiho, da se poslanici ne probude, usvojiti preostalih trideset-četrdeset zakona za ovu godinu. Tko je za?, u redu, tko je protiv?, hvala, idemo sad na Federaciju. Micati, bacati, izbacivati, ukloniti i očistiti. I, jasno, konfiscirati. Ukratko, deblokirati.
Sve dok se šupci u četiri ujutro – dakle preko noći – ne stanu češati pred praznim frižiderom. Ne kontajući šta to sad funkcioniše.