Dežulović: Operacija Always Ultra Fresh

I zaista, prizor od prošlog petka bio je nadrealan čak i za Bosnu i Hercegovinu: u banjalučkom parku Mladena Stojanovića s transparentima i zviždaljkama protestiraju stotine uniformiranih policajaca, a između njih i zgrade Vlade demonstracije osigurava – policijski kordon!

Sve bih dao da sam bio na tom sindikalnom sastanku.

– Hoćeš li nam se pridružiti na demonstracijama u petak? – pitali iz policijskog sindikata policajca Đuru.

– Kad ste rekli?

– U petak.

– Joooj, ne mogu. Rasporedilo me na obezbjeđenju Vlade, nekakve demonstracije su u petak.

Nije li to nadrealno? Pa i nije: to je apsurdno, ali ne i nadrealno. Nadrealno je, naime, postalo kad su tog petka preko kolega u kordonu gnjevni policajci s transparentima stali prema zgradi Vlade skandirati – “Lopovi! Lopovi!”.

Svašta sam, eto, u svojih četrdeset osam godina života vidio, još svaštije viđao sam po Bosni i Hercegovini, ali policajci što lopovima skandiraju “Lopovi! Lopovi!” ni u Bosni se, priznat ćete, ne viđaju svugdje i svaki dan. Ne kažem: kad otkrije leglo organizirane bande, policija i drugdje – u takozvanom realnom svijetu – jednako opkoli zgradu i rasporedi ljude u parku, ali tamo specijalci razvale vrata i s otkočenim puškama upadaju u sobe urlajući i bacajući na pod sve što se miče. U Republici Srpskoj, kako vidimo, postupak u takvim situacijama ponešto je drugačiji. U Srpskoj, kad policija razbije lanac krijumčara heroina, dvadeset specijalaca pod punim naoružanjem opkoli zgradu i perfektno uvježbani pod prozorom skandiraju “Dileri! Dileri!”.

Vrlome pitcu nekom učinit će se to možda glupo, ali to je zato što ne čita novine i ne razumije Bosnu. Da vrli pitac neki pažljivo čita novine, uz priču o policajcima što viču “Lopovi!” istoga bi dana vidio i priču o stanovitom Daliboru G., sitnom prevarantu iz Banje Luke što već mjesecima hara po Republici Srpskoj, predstavlja se kao rođak Milorada Dodika i uzima od građana novac za zapošljavanje u javnim poduzećima, ili kapare za uvoz automobila iz inozemstva.

Centar javne bezbednosti Banja Luka nekidan je tako primio najnoviju prijavu protiv Dodikova “rođaka”: još prije godinu dana u jednom je granapu u banjalučkom naselju Lazarevo, predstavivši se kao službenik Vlade Republike Srpske, uzeo namirnica i robe u vrijednosti dvije hiljade i sedamsto maraka, a kako Vlada do dana današnjeg nije platila dug, vlasniku dozlogrdilo pa slučaj prijavio policiji.

Pune su tako novine i policijski zapisnici dovitljivog Dalibora, a da se nitko – ni novine ni policija – nije zapitao kako su takve stvari uopće moguće. Kako, naime, te stvari inače funkcioniraju? Rođak Milorada Dodika, nećak, kum, tko li već, uđe u granap i uredno se predstavi kao sekretar u Ministarstvu obrane, ili pomoćnik ministra financija, pa uzme mobitel i nazove predsjednika Vlade.

– Halo, Radmila, ja sam. Koje si ono uloške rekla da uzmem?

Trenutak kasnije, pomoćnik ministra financija trpa u prtljažnik službenog automobila vreću krumpira, gajbu piva i dva pakovanja dnevnih uložaka Always Ultra Fresh s krilcima, a vlasnik, nakon što je sve pedantno zabilježio na komadu trgovačkog papira, srdačno maše s vrata radnje.

– I, svakako, pozdravite Milu!

Stvar je, eto, pukla tek kad se u fiskalnu politiku Vlade Republike Srpske umiješao dovitljivi Dalibor, i kad porezni obveznici prvi put nisu platili ceh za Radmiline dnevne uloške. Tek tada, eto, saznali smo da je u Srpskoj normalno uloške kupovati novcem iz budžeta. Kao što je normalno uz simboličnu naknadu široj rodbini Milorada Dodika uvesti automobil bez carine. Ili zaposliti se u javnom poduzeću.

I što je s tim saznanjima učinila banjalučka policija? Sastavila prijavu Okružnom tužilaštvu protiv nesretnog Dalibora! Koji možda i jest prevarant, ali – ako ćemo pošteno – barem nije varao porezne obveznike, već je vlasniku granapa u Lazarevu ostao dužan svoje pare.

Da nešto ipak nije u redu, banjalučki detektivi su shvatili kad su pare iz budžeta nastavile nestajati i nakon što je dolijao zloglasni Dalibor. Uslijedila je onda najopsežnija i najsloženija operacija u povijesti MUP-a Republike Srpske: nakon što ih je trag novca iz budžeta doveo do samog vrha vlasti, policijski su istražitelji prateći članove bande otkrili gdje se okupljaju, a onda pomno, do posljednjeg detalja, isplanirali završnu akciju. Konačno, prošlog petka sve je bilo spremno: nekoliko stotina policajaca zauzelo je svoja mjesta nasuprot razbojničkoj jazbini, čekajući znak za početak.

– Kosmaj zove Romaniju, jel spremno sve, prijem? – pitao je glas iz toki-vokija.

– Romanija ovde, sve spremno, prijem.

– Vrbas, jeste svi na svom mjestu, prijem?

– Čekamo znak, gospodine komandiru. Jebaćemoimmajku. Prijem.

– Niko ništa dok ne dam znak, jel to jasno? Drina Dva, jel vidiš šta tamo?… Drina Dva?!… Joj, izvini: prijem.

– Vidim ih kroz prozor, svi su tamo, prijem.

– U redu, momci, na moj znak… Tri, dva, jedan… sad!

– Lo-po-vi! Lo-po-vi! Lo-po-vi! Lo-po-vi!!! – začulo se u taj čas iz stotina perfektno uvježbanih grla u parku Mladena Stojanovića.

Teško je povjerovati, ali takva briljantna policijska taktika ipak ne uspijeva svaki put. Iako savršeno isplanirana i izvedena, operacija pred zgradom Vlade, recimo, nije dala nikakvog rezultata. Punih sat vremena skandirali su policajci pred zgradom Vlade “Lopovi! Lopovi!”, ali novac je svejedno nastavio curiti iz budžeta.

Inspektori banjalučkog Centra javne bezbednosti kažu da je to zato što ministarska banda ima svoje krtice u policiji. Pitate li ih kako to znaju, pokazat će vam na kordon pred zgradom Vlade i reći: “Po uniformama.”

Oslobođenje