Dežulović: Bolje baciti jedan novčić nego 20 milijuna

Povezani članci

• Nacizam kao kućna radinost
• NATO – kraj velikodržavnih politika
• Bombaš samoubojica
• Slavenka Drakulić: Pasji život u BiH
• Predsjedničke laži
• Izraelski karusel iznenađenja

Hrvatska je matematički precizno, gotovo u glas podijeljena država, i već na sljedećim izborima mogu se očekivati neriješeni rezultati.

Koliko puta ste čuli onu mantru demokratskih štrebera, „svaki glas je važan“? „Ti možeš promijeniti svijet, jer svaki glas može biti presudan“, uvjerava vas dan uoči izbora prijatelj iz srednje škole, zgubidan što se u pedesetoj odlučio kandidirati na izborima, pa naučio sve one kretenske fraze o praznicima demokracije i jednom glasu koji mijenja svijet. Nesmotreno ste mu povjerili kako vam ne pada na pamet sutra izaći na biralište – u životu imate jedva tri-četiri hiljade nedjelja, pola ste već potrošili na utakmice, mise, obiteljske ručkove i besmislene izbore, i sutrašnju ste planirali kraljevski prespavati pred televizorom – a ambiciozni prijatelj vadi onaj posljednji, posve idiotski argument, za koji štreberi još uvijek posve neobjašnjivo misle kako nekoga može natjerati iz kauča na biralište.

„A što ako bude samo jedan glas razlike, a?“, pita vas on glasom i uvjerenjem Jehovinog svjedoka. „Što ako bude nedostajao baš taj tvoj jedan glas, a? A?“

Sutradan se tako probudite oko četiri popodne, dobro se najedete i provedete ostatak dana gledajući serije i njemačku drugu ligu, pa sutra opet kuća-posao, posao-kuća, sve dok se negdje do četvrtka ne sjetite da su u nedjelju bili neki izbori, parlamentarni, lokalni, predsjednički, kotarski, niste više sigurni koji, pa provjerite na internetu. Kad tamo, stvarno, bili lokalni izbori, a vaš prijatelj iz srednje škole sa svojom listom dobio ukupno oko osam glasova. Samo lokalna Hrvatska čista republikanska stranka prava osvojila manje.

„Joj oprosti, ali ja prespavao“, sarkastično mu se onda ispričavate. „Znam kako ti je. Najradije bih se sad ubio.“

Tako su otprilike razmišljali i prijatelji saborskog zastupnika Dinka Burića, onog nesretnika što po svoje mišljenje ide s pasošem. Predizborne ankete pokazivale su da na izborima za gradonačelnika Belišća Burić pobijeđuje gotovo već u prvom krugu, pa je s društvom večer prije u kafani već slavio pobjedu i dijelio direktorske fotelje po komunalnim poduzećima, zajebavajući se s luzerima iz stožera konkurentskog HDZ-a, čiji su volonteri podsjećali HDZ-ove glasače kako oni “možda ne mogu promijeniti svijet, ali mogu Belišće”, upozoravajući ih da “svaki glas može biti presudan”. U dva iza ponoći Burić je napustio gostionicu i ostavio petoricu prijatelja za stolom, “vidimo se onda sutra na izborima”, a oni samo podigli vidno otežale palčeve.

– Nemaš frke – rekao je prekosutrašnji direktor gradske čistoće očajnički pokušavajući namignuti, prije nego je onako pijan shvatio kako mu je desni kapak zatvoren već pola sata.

– I ne zaboravite, “svaki glas može biti presudan” – imitirao je dobro raspoloženi Burić HDZ-ove aktiviste.

Ostatak priče ste već čuli, sutradan navečer HDSSB-ovi ljudi u izbornoj komisiji sedam puta provjeravali, i svih sedam puta ispalo da je Dinko Burić dobio 2285 glasova, a Dinko Huis – 2289! Za samo četiri glasa izgubio je Burić izbore u Belišću, i tako na teži način naučio da u toj, kako se zove, demokraciji, zaista svaki glas može biti presudan. Da su, eto, večer prije u gostionici njegovi slavonske lole samo malo manje popili, barem toliko manje da sutradan popodne budu u stanju spustiti se s kauča do biračkog mjesta, danas bi njih petorica bili direktori belišćanskih komunalnih poduzeća, a Dinko Burić gospodin gradonačelnik.

Belišće su najzorniji, ali ne i jedini takav slučaj ove nedjelje. Nikad izbori u Hrvatskoj nisu bili dramatičniji i neizvjesniji, cijelu nedjeljnu večer televizije su javljale o dramama u izbornim komisijama, pobijeđivalo se za kombi ili autobus glasova: u Gospiću i Krapini, recimo, odlučivalo je stotinjak glasova, u Pagu i Požegi niti pedeset, u Vojniću tridesetak, u Vrlici četrnaest, u Gračacu jedanaest, a na Lastovu, primjerice, svega pet. Tijesno je bilo i u većim gradovima: Burićev kolega Krešimir Bubalo izgubio je Osijek za par hiljada glasova, HDZ-ov kandidat je u Šibeniku pobijedio za jedva njih četristo, a njegov kolega u Splitu, drugom najvećem gradu u državi, izgubio za manje od šest stotina listića. Džabe svi novci za predizbornu kampanju, džabe svi plakati, leci, spotovi, debate i koncerti: za pobjedu u drugom najvećem gradu u državi SDP-u je, eto, bilo dovoljno za vrijeme jutarnje mise zaključati jednu prigradsku crkvu.

Paradoksalno tako, upravo dokazujući svetu demokratsku mantru o svakom glasu kao presudnom, ovi su izbori pokazali svu manjkavost demokracije kao najboljeg od svih sustava, barem u geometrijski podijeljenim državama kakva je današnja Hrvatska, u kojima se predstavnička demokracija ispostavlja tek igrom na sreću, jer dvadeset milijuna eura skupe izbore može, kako vidimo, odlučiti i kakav banalan kvar na gradskom autobusu, ili samo jedna istekla osobna iskaznica.

Da je pak Hrvatska podijeljena, to smo – istina – znali i prije, omiljena je to mantra analitičkih štrebera, ali na ovim izborima je i empirijski dokazana: Hrvatska je matematički precizno, gotovo u glas podijeljena država, i već na sljedećim izborima mogu se očekivati neriješeni rezultati. Nakon četvrtog ili petog ponavljanja s istim, neodlučenim ishodom, Ustavnom sudu će preostati jedino mijenjati ustav i uvesti biranje gradonačelnika, zastupnika ili predsjednika države dobrom, starom i već zaboravljenom demokratskom metodom – bacanja novčića.

Svakako, bolje je baciti novčić nego dvadeset milijuna eura.

Globus