Detoksikacija duše

Povezani članci

• Religijski nacionalizam
• PIROVA POBJEDA
• Mladi iz Kiseljaka snimili film o vršnjačkom nasilju
• Dvadeset metara koji su promijenili svijet
• Povratak socijalizma
• Književna večer s Tihomirom Jančovskim

Izbori. Na dan izbora je sva vlast u rukama naroda. Kome će narod dati povjerenje da u njegovo ime i za njegovo bolje sutra vlada, zavisi samo od njegove političke zrelosti a ona je „da Bog’da šćeri“. Ako nastavi sa promašajima neka ne organizuje proteste protiv „svoje“ vlasti. To je njegov izbor. Do kada? Dok ne shvati.

Piše: Emir Turkušić

Poznata je detoksikacija organizma od teških metala, heroina, pesticida i čega sve ne što donosi pogrešan način života, bilo da smo ga sami izabrali ili nam je nametnut. Svekoliki toksini kojima smo okruženi i plašenje javnosti njihovim pogubnim uticajem na zdravlje su jedno od obilježja naše svakodnevice. Ipak, borba protiv njih je u sferi egzaktnih nauka i često je stvar odluke i izbora da se u borbi sa njima dosta uspješno nosimo.

Međutim, detoksikacija duše od emocionalnih i mentalnih toksina je egzistencijalno daleko važnija jer su ti toksini mnogo pogubniji za čovjeka a ova detoksikacija nije ni prepoznata kao nužnost. Posebno za nas na balkanskim prostorima jer se tu najviše tiču naših sudbina. Balkan ima viška istorije, više nego što je kadar da je objasni, shvati i prihvati. Imali smo previše burnih događanja zbijenih u malo vremena. Zbog silnih stradanja je kolektivno pamćenje puno raznih strahova. Strah i njegov najdirektniji proizvod mržnja su postali jedan od temelja mentaliteta na ovim prostorima. Mržnja je jedno od najiskrenijih osjećanja i sa strahom ide uvijek pod ruku. Mržnja je čedo straha. U incestu straha i mržnje rodio se monstrum, zločinački um kojeg neki doživljavaju kao junaštvo. U pravilu su zločinci kukavice jer su prestrašeni mrzitelji.

Sve ovo vrlo dobro znaju manipulatori masama. Na našim prostorima su to otvoreni i prikriveni etnonacionalisti. Do perfekcije doziraju strah i manipulišu proizvedenom mržnjom. Otvoreno i do bestidnosti proizvode strah u odmjerenim dozama i sa planiranim i prepoznatljivim ciljem. Redovno i rutinski, poput vozača koji dosipa gorivo u rezervoar kada kazaljka upozori na nivo, naši manipulatori „dosipaju“ po potrebi strah i mržnju u glave koje na to pristaju. A mnogo ih je jer u strahu su velike oči. Oni imaju sofisticiran inženjering ovakve manipulacije koji besprijekorno funkcioniše i biće na djelu do sudnjeg dana, ako se ne zaustavi. Kako? Jednostavno i zbog toga vrlo teško.
Prvo treba sa političke scene pomesti etnonacionaliste kao proizvođače i distributere mentalnih otrova; straha i mržnje. Oni štete i svom etnosu kao i drugima. Međutim, pošto manipulaciju odlikuje visok udio kolektivne hipnoze, manipulirani etnos ne shvata (ili odbija da vidi ono što bode oči) da ga njegov „zaštitnik“ istovremeno laže i pljačka. Na imovini „zaštitnika etnosa“ pada svaka matematika.

Dalje, treba ukloniti ostale izvore mentalnih otrova od kojih je najjači zloupotreba obrazovanja. Podsjećam da se politika najviše zauzimala za obrazovanje kada je trebalo braniti pravo na „regrutovanje“ svojih u „svoje“ redove. Djeci se u startu oduzima pravo na izbor kao jedan od osnovnih elemenata slobode, pa im se „na vrijeme“ kaže šta treba voljeti a šta mrziti. Je li to ljubav prema djeci ili vrhunac licemjerstva i zloupotreba mladosti na njenu direktnu štetu? Poznati su primjeri nacionalističkih ispada mladih gurnutih u blato mržnje a rođeni su poslije posljednjeg rata. Zlo se, pošto je nastalo iz mržnje a mržnja iz straha, boji svoga kraja pa brine o podmlatku. Djeca se uspavljuju i bude pričama i pjesmama iz riznice izmišljene istorije. Epovi hvale genocid i legitimno ga u nekim školama ugrađuju u svijest mladih ljudi kao nešto sasvim „normalno“. Školama se daju imena po ideolozima genocida. Istorija je nesretna nauka. Niti u jednu nauku se loša politika ne miješa tako eksplicitno kao u istoriju. Jasno je i zašto. Modificirana, iskrivljena, nabildana mitovima, legirana lažima, idealno je oruđe manipulacije.

Do osvještenja će doći. Samo je pitanje kada i po koju cijenu. O tome treba da ozbiljno i hladne glave razmisle sluđeni birači koji tu cijenu plaćaju svojim protraćenim životima. A šta imaju pravo očekivati ako se odriču svoje odgovornosti a traže odgovornost od onih koje su neodgovorno izabrali? Ako su pristali da im se um zatruje strahom i mržnjom, život im postaje samo sirova i surova borba, te gubi svaki smisao. Ko je „malom“ čovjeku obezvrijedio život do besmisla? Pa on sam. Svjesno i nesvjesno u ciklusima daje povjerenje kritičnoj masi dokazanih lažova. Slaba je utjeha da su to“naši“ a ne „njihovi“.

Um treba da prestane proizvoditi strah i počne proizvoditi ljubav i kreativnost. Tako će ispuniti iskonsku potrebu duše i sa njom se sjediniti. Taj nivo slobode narodi na ovim prostorima još nisu iskusili. Prepoznaju se samo iskrice izazvane uspjesima u sportu ili zajedničkom nesrećom od poplava. Svaki pomak na tom putu je osvajanje istinske slobode.

Ako je naprijed napisano tačno, gdje je prvi korak izlaska iz začaranog kruga? Izbori. Na dan izbora je sva vlast u rukama naroda. Kome će narod dati povjerenje da u njegovo ime i za njegovo bolje sutra vlada, zavisi samo od njegove političke zrelosti a ona je „da Bog’da šćeri“. Ako nastavi sa promašajima neka ne organizuje proteste protiv „svoje“ vlasti. To je njegov izbor. Do kada? Dok ne shvati. A shvatiće kada sazrije. A sazreće kada ne bude glasao po principu nacionalističke ostrašćenosti brižno odnjegovane i oblikovane pomoću straha i mržnje, nego po principu odgovornog hladno-kritičkog promišljanja. Kada će to biti ne zna se, ali je sigurno da na tome treba uporno raditi. Ovo je moj skromni prilog.