Dennis Gratz: Zašto prešućujemo postrojavanje četnika u Višegradu?

Povezani članci

• Saša Magazinović: Visoki predstavnik u BiH se konsultuje o namjeri da izađe u susret HDZ-u, uvođenje nove diskriminacije na pomolu
• Samir Šestan: Dejá vù – Ludilo u Vladi Federacije ili kasting za novu sapunicu?
• GRIJEH SLOBODE: OSLOBOĐENJE OD BORISA
• Roko Markovina: MOJ MOSTAR, KAKVOGA VOLIM I PAMTIM
• Kome su jučer zakazali birači?
• Smrtna težina jednog slova

Foto: šg

Jučer je održano postrojavanje četnika u Draževini (Undrulje) kod Višegrada povodom 69 godina od hapšenja ratnog zločinca i narodnog izdajnika Draže Mihailovića.

Piše: Dennis  Gratz

Na facebook-stranici Ravnogorskog pokreta „iz Srbije, Crne Gore, sa Kosova i Metohije“, sve „čestitih ljudi u jednom stroju, u jednom glasu“ objavljena je fotogalerija od čak 238 slika sa ovog događaja, koji je, između ostalog, obilježen i govorom vojvode Slavka Aleksića, još jednog u nizu opskurnih likova u tradiciji Ravnogoraca.
Ovako je bilo i prošle godine. I pretprošle. I pretpretprošle.

U Višegradu je u proteklom ratu ubijeno između 2000 i 3000 ljudi. Za počinjena zlodjela su pred Međunarodnim tribunalom u Den Haagu osuđeni Milan i Sredoje Lukić, te manje poznati, ali ništa manje brutalni Boban Šimšić, Željko Lelek, Mitar Vasiljević, Nenad Savić, Novo Rajak, Oliver Krsmanović, Momir Savić…

Niko od nadležnih institucija, krivičnih organa gonjenja, političkih stranaka, predstavnika međunarodne zajednice, pojedinaca iz javnog života nije reagovao na ovo, sada već tradicionalno okupljanje ljudi koji otvoreno krše krivičnopravne norme naše zemlje. Očito je praksa na koju se više niko ne obazire da se slave vlastiti ratni zločinci, negiraju počinjena zlodjela i podrivaju strukture ove države, kakve god da su. Šutnja, negiranje, ignorantnost i samodestruktivna pasivnost naspram ovih i sličnih anomalija u postdejtonskoj stvarnosti BiH su najistaknutija karakteristika državne politike etnonacionalnih stranaka otkako je prestao rat.

Pojmovi kao što su Barimo, Bosanska Jagodina, Paklenik, Sjeverin, Vilina Vlas, Pionirska ulica, Bikavac, Uzamnica, Varda su samo još fusnote u kolektivnom zaboravu na tragediju koja je pogodila Bosnu 90-ih. Budimo pošteni; između iščekivanja vijesti o novim zaduženjima, korupciji najviših političkih dužnosnika pa do ishoda mečeva MMA borbi i fudbalskih utakmica, vijest o okupljanju četnika na jednom od najvećih stratišta naših sugrađanki i sugrađana u prošlom ratu i nije baš ekskluziva. Opći je konsenzus, od dnevnog boravka pa do svečane sale Parlamentarne skupštine, da se interes za tokove i ishode postupaka pred sudom u Haagu (i sudovima u zemljama regije) „podgrijava“ samo onda kada to odgovara političkim elitama u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostar, Beogradu i Zagrebu. I to najčešće pred izbore. Ili kad nekog osuđenika, zbog dobrog vladanja, prijevremeno puste na slobodu.

Stvarnost je, međutim, nemilosrdnija i surovija. Priča o sjećanju na ratne zločine i odgovorne u Bosni i Hercegovini se svela na otužni jednogodišnji ritualni julski pohod ka Srebrenici, revijalna „obilježavanja“ – sve uz glavušu i pivu – tuđih zlodjela (tik uz obligatorno negiranje odgovornosti za vlastite), i sporadično iskopavanje mrtvih, kako se gdje koja nova grobnica otkrije. Nekada mi se čini da su stranci više zainteresirani za našu istoriju nego mi sami.
Ne mogu se oteti utisku da je to upravo i cilj. Da se fino raspadnemo etnički očišćeni i ljudski onečšćeni, ispunjeni strahom i međusobnom netrepeljivošću. Pa da svako ima svoju istoriju. Svoju stranku. I svoje lopove.

Zahvaljujem sjajnom momku koji mi je sinoć skrenuo pažnju na ovaj strašni događaj u Višegradu. Svjestan sam da će ovaj status eventualno izazvati reakcije onih koji mene i/ili Našu stranku doživljavaju irelevantnom. Pripisat će mi se možda opet neki intelektualizam, hipsteraj, razmišljanje „od Baščaršije do Elektroprivrede“ itd.
Ali ja moram reagovati. Barem ovako.

Zna se šta bude s onim društvima koji zaborave vlastitu prošlost. Odustati od nje je jednako odustajanju od dijelova one zemlje koja su ih iznjedrila.