Dennis Gratz: Zašto moramo dići glas protiv zločina u Parizu
Povezani članci
U emocijama nabijenoj diskusiji-komentarima-reakcijama na jučerašnji pokolj u Parizu iskristaliziralo se, po meni, nekoliko aspekata koji mi se čine vrijednim spomena:
1. Otpor prema solidarizaciji sa žrtvama, ili, u najgorem slučaju, cinično komentarisanje ili relativizacija cijelog događaja. Znam da je medijski pristup selektivan. Skoro istovremeno se desio teroristički napad u Jemenu koji je dobio daleko manje javnog prostora, mjesecima već kršćanskim manjinama u Siriji i Iraku prijeti genocid, borba Kurda za nezavisnost i samoopredjeljenje se ignoriše zbog političkih relacija i održavanja „dobrih odnosa“ s Ankarom, patnja Palestinaca već odavno je tek floskulizirana vijest sa efektom vremenske prognoze. To je tako. Ali to ne umanjuje tragediju koja se jučer dogodila. Šablon reagiranja koji uvijek polazi od nas ili se usuđuje porediti naše tragedije u odnosu na njihove ukazuje na opasno nerazumijevanje konteksta i stanje uma u kojem se kao društvo nalazimo. Argumentirati i posmatrati svijet iz pozicije žrtve je kontraproduktivno i moralno neprihvatljivo. Porediti krvoprolića, zločine, nepravdu, dovoditi ih u relativan odnos te quoque argumentom, nastavljati započetu rečenicu sa „ali…“ ukazuje samo na manjak pijeteta i ogoljelost duha. Usput budi rečeno, iste šablone relativizacije koriste ili su koristili i oni koji smatraju da se ne trebaju smatrati ili osjećati odgovorni kao, primjerice, Srbijanci ili Hrvati zbog Srebrenice, Prijedora, Zvornika, Foče, Ahmića, Vrbanje, Gospića…
2. Otpor da se distanciramo od radikalnog islama, barem deklarativno. Zasut sam komentarima tipa „zašto bih se ja stidio/osjećao odgovornim zbog onoga što su neki luđaci uradili ili rade?“. Zato što je bitno. Zato što je jučerašnji masakr počinjen uz povike „Allahu ekber“. Zato što je uzeto Poslanikovo ime u usta i bačena ljaga na sve prave vjernike. Zato što su stid, skromnost, skrušenost dobar osnov za svaki dijalog, a posebno onaj koji je neophodan, onaj koji treba praviti mostove, stvarati mogućnost koegzistencije svega, pa i različitih sistema vrijednosti. Pokušajte „ući“ u glave onih kojima je učinjena nepravda, posmatrati stvari iz njihove perspektive. Pokušajte ne argumentirati sa visine, iz pozicije nekoga ko po svaku cijenu smatra da je u pravu. Pokušajte ne moralisati, ne osjećati se superiornijima od onih koji ne dijele vašu viziju svijeta. Ništa mi koji vjerujemo nismo više u pravu od onih koji ne vjeruju, ili vjeruju na drugi način. Pokušajte poći od toga, i možda ćete naići na više razumijevanja i za vlastite stavove i uvjerenja. Stavite se, na koncu, u poziciju nekoga ko nema baš dodira sa islamom i muslimanima kao mi, koji ne zna. Podučite ga. Pokažite mu da postoji alternativa. I sjetite se da nam je bilo neizmjerno važno i drago, da su mnogi od nas osjećali neku vrstu satisfakcije i iskazivanja respekta kada bi neki naši židovski drugovi, kolege, prijatelji osudili službenu, aparthejdsku politiku Izraela, iako oni nisu imali ama baš nikakve veze s onim što se događalo u Gazi…
3. Arogancija i samodopadnost. Ne budimo stalno uvrijeđeni zato što nas ne razumiju, ili nas pogrešno razumiju. Veliki broj ljudi „na zapadu“ sliku o islamu i muslimanima stvara putem vijesti koje dolaze sa Bliskog istoka, iz Sirije, Iraka itd. Naravno da mi za to nismo krivi, i ne kažem da je to naša obaveza da im ukažemo na druge verzije, ali mislim da je to vrijedno pokušaja. Ne odustajmo od razgovora i objašnjavanja. Ne zatvarajmo se. Ne budimo uvrijeđeni tuđim neznanjem. Sjetimo se kako je bilo nama i kako nas je bolilo što drugi ne razumiju naše sudbine, rat i uzroke nevolja koje su harale i haraju našim prostorima.
4. Teorije zavjere po šablonu „sami su sebe granatirali“. Pokušaji pravdanja tipa „pa jesu pretjerali sa karikaturama“. Za mene upečatljivo dobar indikator s kim vrijedi prekinuti komunikaciju. Ja ne mogu tolerisati tuđu drskost i pakost.
Iskreno se izvinjavam svakome ko se osjeća bezrazložno ili neosnovano prozvanim. To mi nije bila namjera. Ovo sam napisao kao neko ko se osjeća muslimanom, i zbog svega što proizilazi iz stoga. I da, sabur je majka svih vrlina. Volim vas i poštujem sve.