DEMOKRACIJA JE KRHKA BILJKA

Povezani članci

• Je li Sabor Vasino gumno?
• Svetislav Basara: Vučela i Olivera
• Sigurnosni sistem BiH – poslovična spremnost na nespremnost
• Donatella Di Cesare: Što znači biti pacifist
• Pokušaj izdvajanja RS je zločin secesije
• Samo sam planirao atentat na sebe

U njemačkoj pokrajini Tiringiji, sva je prilika, novi će premijer biti predstavnik stranke Ljevice. Odnos snaga nakon nedavnih pokrajinskih izbora takav je da kao prvi čovjek koalicije što je čine Socijaldemokrati, Ljevica i Zeleni, dolazi u obzir samo onaj kojega za tu poziciju predlaže Ljevica.

Piše: Tomislav Jakić, novossti

Stvar još nije finalizirana, ali sve upućuje na to da će trostranačka koalicija crveno-crveno-zeleno iznjedriti prvoga pokrajinskog premijera iz redova Ljevice. Pa što onda, reći će poneki naivac koji vjeruje kako je demokracija naprosto – demokracija; dakle vladavina što se temelji na volji naroda iskazanoj na izborima. Bilo bi lijepo, kada bi tako doista i bilo. No, demokracija kao sustav – pokazuje se to na ovom njemačkom slučaju – krhka je biljka, čak i u zemljama što ih volimo nazivati etabliranim demokracijama. Jer, volji birača usprkos, pa i prije formiranja nove pokrajinske vlasti, javio se njemački savezni predsjednik Gauck s, u najmanju ruku, začuđujućom izjavom. Rekao je, naime, kako smatra da bi se većina stanovnika nekadašnje Istočne Njemačke (odakle i on dolazi) teško mogla pomiriti s idejom da pokrajinski premijer bude predstavnik Ljevice. Doveo je, dakle, izravno u pitanje legitimnost formiranja vlasti, a na temelju osvojenih izbora koji su u Njemačkoj zaista takvi da im ne treba pridavati epitete, uobičajene u tranzicijskim zemljama: pošteni, korektni, transparentni, dostojanstveni i tko zna što još.

          I što se dogodilo? Ništa! Demokratska Njemačka taj je napad svojega predsjednika na demokraciju odšutjela, izuzme li se pomalo sarkastični komentar voditelja vijesti na javnoj televiziji koji je dometnuo kako se “čini da većina stanovnika nekadašnje Istočne Njemačke ne dijeli Gauckovo mišljenje”. I upravo ta odsutnost svake iole ozbiljnije reakcije pokazuje, više i od same Gauckove izjave, kako je sve prije nego pametno demokraciju, jednom uspostavljenu, uzimati zdravo za gotovo. Jer, nju se može otvoreno dovesti u pitanje, prividno demokratski (ta, imamo slobodu govora, zar ne?) i to s najvišeg mjesta u državi, a da nitko ne prepozna opasnost što se u tome krije. A u čemu je zapravo ključ cijele priče?

          Najjednostavnije rečeno u sljedećoj formuli: mi smo stvorili demokraciju, ona je dobra, za nas najbolja, ali ako ocijenimo da za nas neće biti dobra, onda se i nećemo previše osvrtati na pravila demokratskog ponašanja na političkoj sceni, pa ćemo proizvoljno procjenjivati tko je demokratski “podoban”, a tko nije. E sada, što to potencijalno nije dobro u činjenici da će predstavnik Ljevice (najvjerojatnije) postati premijer Tiringije? Nije dobro to što je on – predstavnik Ljevice, a u Ljevici su dobrim dijelom nekadašnji članovi Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED) – vladajuće stranke u istočnom dijelu zemlje, dok je taj dio bio suverena država (ma koliko da je ta suverenost bila ograničena Brežnjevljevom doktrinom i praktičnom supremacijom Sovjetskog Saveza nad državama istoka Evrope). Dakle rječnikom bliskim hrvatskim prilikama moglo bi se reći da je to stranka reformiranih komunista. No, ne i samo njih. I tu dolazimo do “kvake 22”. Jer, uz nekadašnje SED-ovce u Ljevici su našli političko utočište i oni nekadašnji članovi Socijaldemokratske stranke (SPD) Njemačke (sada ujedinjene, nekada one iz Zapadne Njemačke) koji su svojoj stranci zamjerili odustajanje od borbe za prava radnika i zaboravljanje važnosti pojma socijale. I ne samo što su ti prebjezi našli u Ljevici političko utočište, nego je najeminentniji među njima, Oscar Lafontaine, svojedobno prvi čovjek SPD-a, nekoliko godina bio na čelu Ljevice.

          Pa je tako Ljevica, po mišljenju ne malog broja analitičara, a postojanju Socijaldemokrata usprkos, jedina istinski lijevo orijentirana stranka u Njemačkoj. Upravo taj spoj nekadašnjih vladajućih u nedvojbeno diktatorskom i represivnom režimu Istočne Njemačke i stranačkih disidenata, socijaldemokrata, sa Zapada, učinio je Ljevicu fenomenom na njemačkoj političkoj sceni, ali – sve do sada – mada je postizala zamjerne rezultate na izborima i mada ima solidan broj zastupnika u Bundestagu – praktično i izopćenikom na političkoj sceni države kojom upravlja, kako je hrvatski mediji vole nazivati, najmoćnija političarka – Evrope svakako, a vjerojatno i svijeta (a koja je, baš kao i Gauck, porijeklom također iz nekadašnje Istočne Njemačke). Socijaldemokrati su godinama tvrdili kako Ljevica za njih nije, niti će ikada biti partner u bilo kakvim mogućim koalicijama. Javno: zbog onih članova koji su nekada nosili značku SED-a,  stvarno – zbog otpadnika iz svojih redova koji su bili i ostali bolni podsjetnik na to da su socijaldemokrati, ako ne izdali, onda poprilično zanemarili osnovne postulate socijaldemokracije. A prevedeno na praktični jezik svakodnevice: Ljevica je svojim stavovima i rastućom popularnošću, najprije na istoku zemlje, a onda i na zapadu, potencijalna opasnost za interese krupnog kapitala, ali i za neupitno savezništvo s Washingtonom. To savezništvo, međutim, ničim ne smije biti uzdrmano, ni politikom Ljevice, pa čak ni famoznom američkom akcijom prisluškivanja kojom je bila obuhvaćena i sama kancelarka, pa se tako – prema svemu sudeći – sada “neće naći dokazi” koji bi opravdavali otvaranje istrage o tome u Njemačkoj. Inače, tu sponu Berlin – Washington može se malo grubo, ali ne i neistinito, u većini slučajeva prevesti sa: poslušništvo.

          Da bi, dakle, krupni kapital i dalje mogao uživati u blagodatima demokracije, onakve kakvu je stvorio i do granice do koje mu odgovara, da bi Washington mogao biti siguran kako će u Berlinu i dalje imati saveznika spemnoga da slijedi (mada sve češće nevoljko), Ljevica ne smije dobiti šansu. Nju se mora kompromitirati, ili u najmanju ruku učiniti sumnjivom i nedostojnom povjerenja. Govori o tome i činjenica da je značajni dio trostranačkog koalicijskog sporazuma u Tiringiji koji otvara put za prvoga pokrajinskog premijera iz redova Ljevice morao biti posvećen osudi režima DDR-a. Da se, valjda, ne bi zaboravilo. Birači sigurno nisu zaboravili, a ipak dali su svoje glasove onako, kako su dali, slobodno i demokratski, itekako svjesni da time otvaraju vrata Ljevici do položaja pokrajinskog  premijera. Samo, takva demokracija nekima očito ne odgovara.

          Pa se zato sada javlja savezni predsjednik, nastojeći “5 minuta prije 12” utjecati na stvaranje koalicije u Tiringiji i tako spriječiti nastupanje pokrajinskog premijera, čovjeka Ljevice. I zato “demokratska” Njemačka na takvu izjavu šuti. Netko će reći: sve je to tek epizoda u političkom životu jedne velike evropske zemlje. I to je točno. Ali, točno je i to da se (i) na demokraciju primjenjuju dvostruka mjerila. Pa je jednom dobra, a jednom – nije. Pa je se jednima smije nametati i grubom silom, dok je se drugima pokušava uskratiti prividno demokratskim razmatranjem stvari. A to nije nevažno. Pogotovo u zemljama u kojima demokracija, ionako krhka biljka, nije uhvatila duboke korjene. U tu kategoriju spadaju sve države nastale na tlu bivše Jugoslavije, ali i sve zemlje nekadašnjeg Istočnog bloka. To svakako treba imati u vidu, pa će neke stvari postati jasnije, makar u retrospektivi.