ENG
Demografsko pražnjenje je najvidljviji rezultat „brige“ za nacionalne interese
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Pola livanjske općine je, dakle, ostalo bez ijednog prvašića. A Livno nije i jedino. Ova je zemlja krcata Livnima. Zašto? I zbog koga? I, je li konačno vrijeme da se razlozima i uzrocima livanjskog sindroma stane na kraj?
Nemam iluzija da o tome razmišljaju „borci za svetu nacionalnu stvar“ – Čović i njemu slični. Uostalom, lideru HDZ-a je ono što se u Livnu događa poželjno. Vi ste na dobru putu – baš tako čovjek, tijekom svoje posjete ovom mjestu, izjavi prije mjesec-dva.
Piše: Slavo Kukić
Prema podacima Centralne banke, izravna strana ulaganja u BiH su u prošloj godini – kada je na pleća ove zemlje ponovo uzjahala koalicijija branitelja nacionalnih interesa – pala za čak 35% u odnosu na ona godinu dana prije toga. Pad je, što je još gore, posljedica izostajanja izravnih stranih ulaganja u oblasti prerađivačke industrije, dakle proizvodnje.
Što je razlog apostrofiranim negativnim trendovima? Ako je analizama vjerovati, odlaganje izgradnje planiranih elektroenergetskih objekata, ali i loš kreditni rejting zemlje kao jedan od determinirajućih faktora izravnih stranih ulaganja – s čim se, pošteno govoreći, i nije problem složiti.
Ali, što je uzrok kreditnom rejtingu koji je, zajedno s Albanijom, najlošiji u regiji? Nema dvojbi da bi ga pogrešno bilo tražiti na samo jednom mjestu. Mnogi, primjerice, misle kako ga treba tražiti u vrlo visokoj razini korupcije zbog koje strani kapital sve učestalije zaobilazi BiH – a i s tim se nije problem složiti. U prilog tome, uostalom, govori i sve očitija orijentacija američke administracije da svoj bosanskohercegovački angažman koncentrira baš na eliminaciju korupcije kao jednog od najkancerogenijih društvenih zala.
Drugi, pak, tome dodaju i političku nestabilnost kao konstantu koja sve oštrije potresa BiH i kao državu i kao društvo. Tko bi, kažu, investirao u zemlju u kojoj je svaki dan sve manje jasno hoće li biti referenduma koji izazivaju političke i društvene potrese – i koliko će ih biti – koliko će još biti uhićenih visokih dužnosnika i tome slično.
Time se, međutim, ružniji dio priče i ne završava. Zgrozih se, recimo, prije koji dan nad informacijom, koju pokupih u nekom od medija, o još jednom vehabijskom leglu u BiH – onom, navodno, u cazinskoj Podgredini, koji bi mogao nadjačati čak i Gornju Maoču. Jer, čitam, tamo je za potrebe pokreta sagrađen i namjenski objekt koji je, radi sigurnosti, smješten među vehabijskim kućama – i u kojem se, baš kao i u Gornjoj Maoči, razvija i paralelni obrazovni sustav.
Je li se država konačno s tim spremna suočiti – i je li se konačno s tim društvenim zlom spremna i obračunati? Pita li se, recimo, mene – nije. Jer, te spremnosti ne može biti bez svijesti bošnjačke etnoklase da bez raščišćavanja sa zmijom u vlastitim njedrima nema ni BiH kao evropske države i društva. A o takvoj svijesti, neka mi bude oprošteno, još uvijek ni traga ni glasa. Naprotiv, sve radikalnije vehabijsko balahanje ovom zemljom se podvodi pod nekakva, tobož’ vjerska prava i slobode.
Ni pol muke, međutim, da nam je samo vehabijsko balahanje jedini uteg oko vrata. Ako je, naime, medijima vjerovati vlada RS-a nedavno odluči da iz entitetskog proračuna dio sredstava poreznih obveznika izdvoji i za financiranje haških optuženika – među njima i dvojice najprepoznatljvijih, optuženih za genocid u Srebrenici i još nekim dijelovima BiH.
Dodikovu vlast, drugim riječima, ako je navedena informacija točna, ne muči kako umanjiti bol obiteljima koje Karadžićeva i Mladićeva politika ostavi bez najmilijih im – ili kako u vlastite im domove vratiti one koje Karadžić i Mladić protjeraše. Ne muči je ni kako takvima, da bi ih se na povratak ohrabrilo, pronaći posao i osiguralo da od vlastita rada mogu nastaviti živjeti – i kako s njima razvijati komšijske odnose kakve su stoljećima već imali. Svi oni joj, hoću reći, znače koliko i lanjski snijeg – jer, umjesto za njih, iz državnoga proračuna se odluči novac poreznih obveznika trošiti za njihove krvnike.
Zamislite, međutim, da Dodik i njegova vlast – a puno bolje nije ni s vlašću Čovića i Izetbegovića – ponekad posluša i vlastiti narod. Jer, poruke koje mu on šalje baš i nisu u suglasju s onim što on i njegovi rade.
Ne znam, recimo, dođe li do Dodika informacija kako pravoslavci u mostarskomu Bijelom polju nedavno organiziraše iftar za svoje susjede, ili komšije ako vam je tako draže, muslimane. I, ako jeste, natjera li ga ona na razmišljanje? Jer, gesta bjelopoljskog paroha i članova njegove vjerske zajednice putokaz je svima – onima koji narod zavađaju posebice – da jedino tako, poštujući druge i dijeleći s njima i ružno i lijepo, mogu računati i na normalniji i ljudskiji život sebe samih.
Ne znam, ponavljam, dođe li informacija, o onome što se u mostarskomu Bijelom polju dogodi, do Dodika. Ne znam, dakako, dođe li ona do ušiju i drugih – Izetbegovića i Čovića posebice. I jesu li iz nje uspjeli izvući ikakve pouke? No, sudi li se po onome što svakodnevno čine – teško. Jer, da jesu, ne vjerujem da bi činili što svakodnevno čine – i čime siroti narod i dalje drže u zatočeništvu u vlastitoj mu domovini.
Netko bi, doduše, mogao zapitati – kakvo zatočeništvo? Kao i svako drugo, dragi moji, možda i još gore. Uostalom, kada vas se strpa u kazamate, o tome imate vrlo jasnu svijest. U kazamatu ste, ali i s nadom da će te jednog dana ugledati svjetlost slobode. Uzme li vam se, pak, pravo da živite kao sav normalan svijet, i pri tome vam se objašnjava kako se to čini za vaše dobro, svijest o pravom stanju stvari je nerijetko potpuno zamračena – kao što je, primjerice, u mraku danas svijest o tome je li za građane bolje da u Mostaru biraju novu vlast ili ne? I kako do te vlasti doći – preko nacionalnih torova, koje kontroliraju etnobosovi ili izborom ljudi, pa kako god se etnički i konfesionalno opredjeljivali, koji će za budućnost vas i vaše djece učiniti više od onih koji to čine sve ove godine?
A pomračenje političkog uma, ali i izostanak svijesti o tome u demosu, je uvijek u povijesti imalo i svoje posljedice. Pad izravnih stranih investicija, o kojima već zborih, je samo jedna od njih. Na nju se, nažalost, kaleme i mnoge druge – sve manje radnih mjesta i sve učestalije pojedinačne odluke da se kolektivnoj golgoti definitivno okrenu leđa i ode u bijeli svijet bez karte za povratak.
Druženje, primjerice, koje s mojim livanjskim prijateljima imah ovih dana, dovede me do podatka kojeg me je strah i podijeliti s javnošću. U 28 tamošnjih sela, od ukupno pedesetak njih koliko ih livanjska općina ima, rekoše mi, ove godine u prvi razred osnovne škole nije upisano niti jedno dijete.
Pola livanjske općine je, dakle, ostalo bez ijednog prvašića. A Livno nije i jedino. Ova je zemlja krcata Livnima. Zašto? I zbog koga? I, je li konačno vrijeme da se razlozima i uzrocima livanjskog sindroma stane na kraj?
Nemam iluzija da o tome razmišljaju „borci za svetu nacionalnu stvar“ – Čović i njemu slični. Uostalom, lideru HDZ-a je ono što se u Livnu događa poželjno. Vi ste na dobru putu – baš tako čovjek, tijekom svoje posjete ovom mjestu, izjavi prije mjesec-dva.
Ali, razmišlja li, pitam se, o livanjskoj civilizacijskoj kalvariji i ovaj narod – pa kako god se Bogu molio? Ili je još uvijek drogiran opijatima iz Miloševićeve kuhinje – da je priča o kolektivnoj sreći iznad našeg vlastitog prava na život? I da zbog nje moramo biti spremni i korenje jesti? Priča, da zaključim, koja jamči kontinuitet gorke livanjske spoznaje – sve praznije livanjske, duvanjske, ine učionice. I sve krcatije izgubljenom nam djecom one u Bad Sodenu, Berlinu, Frankfurtu, na drugim svjetskim meridijanima – djecom za čiji nestanak smo krivi sami jer smo šutjeli.
Autor/ica 👤tačno.net
