ENG
DEMARŠ PREKO DRINE – NA ISTOK
Autor/ica
Povezani članci
Kada su 90-ih zaredala bombardiranja hrvatskih gradova, mislio sam O.K., razaraju Vukovar, Vinkovce, Osijek , ali ipak neće na Dubrovnik, to im je čista kontrapropaganda, skočit će svijet, nisu toliko glupi, zabit će si autogol. Onda je gorio dubrovački kamen i luka i more.
I uvijek mislim da su granice gluposti pomaknute do krajnosti, ali nekakvi generali ili političari narasli pod njihovim šinjelima me uvijek uspiju iznenaditi i demantirati. Vremenom sam shvatio, radi se o različitim logikama, mojom i njihovom, generalskom, ali opet, sve vjerujem da sam ja bistra glava i da ću svojim algoritmom uspjeti obuhvatiti i njihov algoritam, pokušavam shvatiti taj šareni svijet uopće, smanjiti vlastito čuđenje, predvidjeti događaje i pripremiti se, procijeniti granice gluposti, idiotizma i generalne štete da bih se osjećao sigurnije.
Autogol petom u rašlje
Ovaj put, vidio sam kako je krenulo i mislio: podići slijepim čitanjem proizvedenu histeriju oko teksta pisca svjetskog kalibra i trenutnog savjetnika predsjednika Skupštine Crne Gore za kulturu i slobodu javnosti Andreja Nikolaidisa “Što je ostalo od velike Srbije” na diplomatsku i državnu razinu je čisti idiotizam i autogol petom u rašlje, slučaj koji će se s podsmijehom prepričavati generacijama i meridijanima, kuku-lele paralele da ne spominjem, ali sve je kažem, od početka, išlo u tom smjeru: krivotvorenja, dolijevanja kerozina na vatru, samoponižavanja. Razni srpski ex-ambasadori su zahtijevali da se zbog tog teksta Srbija obrati ne samo crnogorskim vlastima nego i “Savjetu Europe i Europskoj komisiji i svim nadležnim institucijama u Europi.”
I dogodilo se. Ambasada Republike Srbije u Crnoj Gori “u cilju zaštite digniteta Republike Srbije” prenijela je Ministarstvu vanjskih poslova oštar protest “povodom krajnje neprihvatljivih stavova koje Andrej Nikolaidis iznosi u javnost posljednjih godina, a koji su kulminirali u tekstu pod naslovom ‘Šminkanje političkog monstruma'”. Da ne bude zabune, radi se o jednom tekstu prvotno objavljenom na siteu E-novina koji, budući da je objavljen na nekoliko siteova, nosi više redakcijskih naslova.
Od prosvjedne note do orkestracije krivnje
No, nisu se materijalni doakzi u demaršu sveli na taj jedan tekst, o manipulaciji čijim značenjem je već dovoljno pisano pa ga neću prepričavati. Ovaj put su se usiljeni demaršeri potrudili pa pročitali više Nikolaidisovih tekstova i u njima našli još razloga za posebnu zabrinutost “zbog upornosti, permanentnosti i tendencioznosti” koju savjetnik predsjednika Skupštine Crne Gore pokazuje u “zluradom stvaranju negativne slike o Republici Srbiji, njenim najvišim predstavnicima, a često i o samom srpskom narodu”. No, nota ide još i dalje, u cijelu orkestraciju krivnje savjetnika Nikolaidisa, pa tako spominje i izvode iz njegova, ako već ne slavnog onda svakako kultnog romana, Mimesis.
Valja ovdje udahnuti pa rečeno sažeti i prevesti sa šifriranog i kastriranog diplomatskog jezka: Republika Srbija najoštrije protestira zbog nekih novinarskih tekstova i dijelova romana Mimesis crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, a to očito ne bi učinila da spomenuti Nikolaidis nije i politički savjetnik. Pa su zato krivi i njegovi romani i tekstovi koje potpisuje imenom i prezimenom, glavom i bradom i naočalama – nigdje funkcije – već godinama. Izgleda da je pisanje Andreja Nikoalidisa bilo pod prismotrom Službi godinama, jer protestna nota je očito već bila pripremljena, u njoj se spominju i tekstovi iz 2009. i 2010. godine.
Kako je Mađarska protestirala u Zagrebu zbog Dežulovićeva pisanja o Vojvodini
Andreja Nikolaidisa znam i čitam već godinama i nigdje nisam našao nikada nikakav iskaz mržnje prema ijednom narodu, pa tako ni srpskom. Dapače, Andrej ni u birtiji ne poteže takve simplifikacije. A to da govori kritički o političkim elitama i konkretnim javnim osobama je apsolutno istina koju on dijeli s javnošću i potpisuje pa još priloži i svoju fotku, ako i ona ide u opremu teksta.
Tako je i ovaj put javno prozvao Republiku Srpsku zbog utemeljenja i na genocidu, i dodao da Republika Srpska nije autonoman projekt bosanskih Srba, nego da iza njega stoji (veliko)srpska politička elita. Dakle, inicijalna kapsula koja je zapalila mozgove srpskih diplomata je delegitimiranje Republike Srpske, pa su oni priskočili u pomoć. Malo je to neobično, jer Republika Srpska je integralni dio Bosne i Hercegovine, koliko se sjećam povijesti i geografije. Dakle, zbog pisanja jednog crnogorskog pisca o dijelu Bosne i Hercegovine – nakon ratova izrazito većinski naseljenom Srbima – protestnu notu Crnoj Gori je podnijela Republika Srbija. Zamislimo da je zbog pisanja o Vojvodini, šta ja znam, recimo Splićanina Borisa Dežulovića, protestnu notu Hrvatskoj uručila Mađarska. Srpski političari bi, s pravom, popizdili. Ili kao da zbog pisanja o Hrvatima u Sloveniji… ne, ne, tu nema dobrog primjera, Slovenija i Hrvatska su etnički vrlo homogene zemlje budući da su se potrudile da svoje manjine izbrišu ili pomaknu prema istoku.
Ili to srpska politika još gleda Republiku Srpsku kao predziđe srpstva, da ne kažem pravoslavlja, možda čak i kršćanstva, ovisi s koje se strane svijeta i kojom dioptrijom gleda? A na Crnu Goru kao drugo oko u glavi, samo malo ćoravo?
Salman Borat iz Crne Gore pod paskom tajnih službi
No vrhunac ove ujdurme i samoponiženja srpska diplomacija si je, kao i građanima Srbije, priuštila time što je u općenito besmislenu protestnu notu iznuđenu pritiskom idiotizirane i manipulirane javnosti (ili tajnih službi, što ne mogu tvrditi – jer su tajne) ubacila čak i dijelove romana, fikcijskog djela par excellence, zaštićenijeg od državnog utuživanja nego što je to embrij pande u zoološkom vrtu u Helsinkiju.
Nije lako procijeniti radi li se u ovom slučaju o nečemu što nalikuje protestu kazahstanskog Ministarstva vanjskih poslova zbog Borata ili se prije radi o Homeinijevoj fetvi odapetoj prema Salmanu Rushdieju. Najprije će biti da su elementi pomiješani, da se radi o Salman Borat hibridu, no isto tako da ovaj komičan i, vjerujem, kontraproduktivan istup srpske diplomacije može Andreju Nikolaidisu realno zagorčati život, na ulici, plaži ili u sauni, a mogu mu i otrovati psa ili bunar, bušiti gume na autu… Širok je spektar nasilja.
Diplomatski je nepismeno u protestnoj noti tretirati inozemnog pisca zbog njegovog privatnog pisanja, pogotovo njegovo fikcijsko djelo. Barem od 1857. godine i procesa vođenog protiv Flauberta zbog Madamme Bovary, znaju to bolji srednjoškolci da je na Zapadu fikcija neutuživa i da između ostalog i na tome načelu počivaju umjetničke i građanske slobode, invidualizam općenito.
Popovi protiv korporacija
U romanu Mimesisu koji pripovijeda Konstanti Teofilis je, po protestnoj noti, posebno sporno poglavlje “Losing my Religion”. Istaknuta je rečenica: “Pravoslavlje u Crnoj Gori smrdi kao kužna lešina, sve do neba”. Što je tu sporno, osima ako se crnogorsko pravoslavlje ne shvaća kao srpsko, nije jasno. A ako se shvaća, onda je to vrlo radikalno nasrtanje na autokefalnost crnogorske crkve. Opet, kako god se shvaćalo, najgrublje se gazi autorska licentia poetica i autorske umjetničke slobode. Da, ex-ambasadori su vjerojatno bili u pravu. Vrlo je moguće da će stvar doći do Europe, samo, bojim se, da će se Europa obratiti Srbiji, barem PEN.
Inače, cijeli je ulomak izrazito antiklerikalan, na razornom udaru duhovite i groteskne Nikolaidisove ra-ta-ta-tastature su popovi kao izdajice svega dobrog u kršćanstvu, kolaboracionisti ratnika i ubojica i simaptizeri nasilja nad inovjercima. Btw, u poglavlju je dan i primjer nekih drugih svećenika, onih američkih, koji se bore protiv korporacija. Radnički i marksistički, reklo bi se! Evo ga, opet taj Nikolaidisov marksizam!
Sam P. P. Njegoš i njegov “Gorski vijenac” su se posebno loše proveli u spomenutom poglavlju. Ukratko, da su se zbog ovog poglavlja osjetili pogođeni kakvi tradicionalistički Crnogorci, stvar bi još imala smisla, homeopatskog, ali smisla, barem dok države ne bi posegle za intervencijama.
Srbija kao da se ovom diplomatskom notom ekskomunicirala iz zapadnog kulturnog kruga i upisala na istok kamo sa svojim kulturnim tradicijama i razumijevanjem kulturnih i umjetničkih sloboda Kazahstan i Iran pripadaju. Ali ne i Srbija, barem ne Srbija kakvu želi Europa, srpski susjedi i, u to nekako ne sumnjam, velika većina srpskih građana. A to što bi ih većina nakon medijske preparacije glasala za demarš i zgražala se nad idejom kulturnog kružoka Irana i Kazahstana je samo odraz stalne generalne i generirane zbrke u glavama i dvostukih mjerila sažetih u sloganu: I europa i Kosovo. Utoliko je i logično što ovaj demarš ide preko Drine – na istok.
Foto: Davor Konjikušić
Autor/ica
