ENG
Delirium tremens UN “pravednika”
Autor/ica 👤Goran Sarić
Povezani članci
Bosna i Hercegovina odavno nije “vruća tema” u Holandiji, pa čak ni kao velika mrlja na savjesti. Bura oko Srebrenice, duchbata, Mladića, i onog, dapače: odlikovanog! – kukavice, kretena i lažljivca Thoma Karremansa odavno se stišala. Ovdašnja javnost ima preča posla: kriza, recesija, pad i nacionalizacija velikih banaka.
(A mi, siroti Jugovići, mislili da je ova bila rezervisana samo za nezdrave, “dogovorne” ekonomije.)
Zato, kad sam čuo da će se na mom univerzitetu održati college tour, projekcija filma The Whistle Blower, ovdje prevedenog kao “ Zviždač u Bosni”, zapitao sam se: Bože, zar to još nekog interesuje? Ta, i većina naših ovdje bježi od bolnih (po)ratnih tema, a, bogami, i od kulture, i to kao đavo od krsta!
Potkrijepiću ovu posljednju tvrdnju jednim svježim primjerom.
Nedavno sam, naime, s dvoje kolega imao podnevno čitanje u jednoj lijepoj sali u Amsterdamu. Inicijator, poletni psihijatar porijeklom iz Bosne, odriješio kesu, unajmio prostor, pripremio čak i malu zakusku, te literarno popodne udario na sva “digitalna zvona”. Htio čovjek da dokaže da mi sa juga nismo zainteresovani samo za “opere” sa lokanjem i krkanjem.
Njemu svaka čast, ali, rezultat svih njegovih ufanja, u srcu velikog Amsterdama, bio je – petnaestak ljudi. I to – sve sa familijom!
Biće da je do tajminga. Nedjelja popodne, pa još otvorene radnje. A, ruku na srce, ni nas troje nismo neke zvučne face. Uostalom, kraj svog tog shopinga, koja bi budala u ta doba slušala poeziju?! Doduše, da su u pitanju bili Ceca, ili neka druga mica trofrtaljka …
Da se vratim projekciji filma “ ‘Zviždač’ iz Bosne”. Tog dana odlučim da ostanem na univerzitetu i par sati od završetka posla do početka programa provedem – kud će suza, nego u oko! – u studentskom kafiću. Kući će me ionako povesti supruga, koja je takođe htjela da vidi film i čuje razgovor sa studentima poslije projekcije.
Gost večeri je bila Kathryn Bolkovac, bivši policajac Ujedinjenih nacija. Ona je krajem devedesetih kao UN “plavac” provela nekoliko godina u našoj zemlji i napisala knjigu o šokantnom ponašanju njenih tadašnjih kolega po uniformi.
Kathryn je, naime, 1998. godine kao članica Internationale Politie Task Force došla u Bosnu i Hercegovinu da bi doprinijela uspješnoj reorganizaciji policijskih snaga u našoj zemlji. Iskreno priznaje da su joj glavni motivi bili novac i znatiželja, ali i želja da pomogne ratom napaćenoj zemlji. Bila je uvjerena da se i velika većina njenih kolega rukovodila manje-više istim motivima za dolazak u malu, nepoznatu zemlju.
Međutim, po dolasku, Bolkovac je vrlo brzo otkrila da mnogi od njih, najblaže rečeno, nemaju nikakvih viših ciljeva. Dapače: mlada policajka je otkrila da glavni problemi u djelovanju policijskih snaga ne potiču od tvrdoglavih the locals, nego da se glavno “zmijsko gnijezdo” nalazi u srcu organizacije kojoj i sama pripada! Naime, mnoge njene kolege su bile do grla upetljane u teški kriminal: trgovina “bijelim robljem”, droga, prostitucija…
Nije mogla da šuti. Uz rizik po sopstveni život, upušta se u borbu protiv mračnih, često visoko pozicioniranih moćnika, zaštićenih značkom i autoritetom (“autoritetom”!) Ujedinjenih naroda.
No, kako David pobjeđuje Golijata samo i jedino u mitovima, tako i hrabra Kathryn na koncu izvlači deblji kraj. Naime, po izlasku njene dobro potkrijepljene knjige, ova mlada dama od poslodavca, umjesto pohvala i ordena dobija – otkaz!
(Ordeni su, valjda, rezervisani za tipove poput Karremansa. )
Nisu je nimalo zeznuli! Jer, gospođa Bolkovac je u međuvremenu postala pravi globroter. Sa knjigom i filmom putuje svijetom, drži predavanja, prisustvuje seminarima i upoznaje ljude sa prljavim igrama (bjelo)svjetskih policajaca, UN “pravednika”.
Sat-dva prije projekcije, sjedim u kafiću i s dvojicom kolega “ubijam vrijeme” na najbolji mogući način: dobrim pivom. Ovog puta to je Delirium tremens, belgijsko pivo sa 8,5 % alkohola, 1998. godine proglašeno najboljim “sokom od hmelja” na dunjaluku.
Napolju pada gusti snijeg. Supruga javlja da neće doći. Ovdje ni po lijepom vremenu ne znaš kad ćeš autom doći kući, a kamoli po snijegu. Holanđani ga se boje čak i više nego naš “dični” colonel Ratka Glavatog!
Hajde, i bolje je da ne rizikuje, mislim. I, trunku rastužen, naručim još jedan delirium.
S obzirom na vremenske (ne)prilike, biću sretan ako nas u sali bude desetak-petnaest .
No, kad smo ukoračili u veliku salu za predavanja, za ovu priliku pretvorenu u kino-dvoranu – puno! Uglavnom mlada lica, studenti, studentice. A već je sedam sati, predavanja su im davno završena. Svaka čast!
Pa još kad su, nakon – moram priznati: osrednjeg – filma, gospođi Bolkovac počeli da postavljaju pametna pitanja, pokazujući solidno znanje o ratu i poraću u mojoj zemlji …
Izgleda da su dobra posjeta i velika zainteresovanost publike iznenadili i samu gospođu Bolkovac. Ostala je duže nego što je bilo planirano. Taj njen razgovor s mladima bio je vrhunac, grand cru cijele večeri. On meni nema Bosne…
Samo, kad sam izašao na snježnu vijavicu, bi mi žao što nemam s kim na maternjem jeziku razmijeniti lijepe impresije. U sali, koliko sam primijetio, nije bilo naših.
Biće da je do vremena. Pada li, pada.
Autor/ica 👤Goran Sarić
