Dan Republike

Povezani članci

• Na odmorima zajedno, na časovima razdvojeni: Segregacija u školama u BiH
• Sramno: Fotografije protiv Povorke ponosa sa slikom američkog ambasadora
• Slavo Kukić: Oproštaj od izgubljene godine
• Promocija romana ‘’Blue Moon’’ Damira Karakaša u Ćorovića kući
• U petak u NPM-u “Hotel Plaza” sa sjajnim Admirom Glamočakom, Jasnom Žalicom i mostarskim glumcima
• Molba za pomoć migrantima u Sarajevu

Braci A. i Gordanu B.

U mojoj porodici oduvijek su postojala tri važna praznika: Nova godina, Prvi maj i Dan Republike. Za Novu godinu, zna se: lokativ i žderativ. Prvi maj je mirisao na šumu, cvijeće i jagnjetinu, a Dan(i) Republike, krajem novembra povezani poput lijepe ogrlice, na vatru, rakiju i svinjokolju.

   Naravno išli smo mi s ocem i na djedovu krsnu slavu – bilo je lijepo gledati baku kako, u sobi punoj čeljadi, pleše, a on lomi krsnu pogaču. Bilo je lijepih Božića. Ali, budući smo bili, što bi Ivo Josipović rekao, agnostici, za nas su to bile tek lijepe prilike za susret s ostatkom familije. No, ona naša tri praznika – to je već bilo nešto drugo!

   No, novembra 1992. godine sve je, naravno, bilo drugačije. Kakvi praznici, kakvi bakrači! Ako se i o kakvim praznicima moglo govoriti, to je onda bio praznik što si, u opkoljenom, ranjenom gradu taj dan ostao živ. Zadovoljstvo u rijetkim momentima kad si, s rijetkom cigaretom mogao, izaći iz podruma, na svjež zrak. Pa si je onda žmario duboko, “do peta”, kao da je svaki dim posljednji…

   No, ipak je nešto ostalo.

   Naime, susjedi s kraja ulice, na zaklonjenom mjestu ispod brijega, odlučili da i te godine obave svinjokolju. Tovili ljudi prasca cijele godine i, kao pravi domaćini, sačuvali ga za zimu. I u ratu se mora nešto pregristi.

   Bješe to krajem novembra, baš nekako oko Praznika, koji nam se sad činio nekako nestvaran, kao da je posljednji bio veoma davno, u “prekambriju”. Tog je proljeća, s prvim granatama, sve otišlo u provaliju. Nekad naoko čvrsta i stabilna država pod udarom šovena i naci-fašista razbila se u paramparčad.

Bila je noć, studeno, a mi, okupljeni oko vatre i kazana, oprezno osluškivali povremenu pucnjavu s okolnih brda, mezili i guckali zadnje ostatke mirisne, domaće rakije.

   “Moraš izaći iz grada”, reče mi susjed, tek stigao s fronta, još u uniformi.   Iznenađeno ga pogledah. “Neko mora pisati o ovome što se ovdje dešava”, nastavio je. “Ovima s brda silno smeta tvoja pisanija.”

   Vraga! Njima smeta samo unprofor. A i on – slabo, htjedoh mu kazati, ali prešutjeh. Što da čovjeku razbijam rijetku iluziju da olovka može išta, kad grme topovima?!

   Stanje je bilo sve gore. Sukobi Armije i HVO-a oko prevlasti u Gradu bili su sve češći, njihov defintivni raskol samo pitanje vremena. Jedni su se uzdali u brojnost, a drugi u pravo na njihovu teritoriju. Svojim sam očima vidio već odštampane saobraćajne tablice sa logom Herceg-Bosne u sredini. Prijatelj iz stožera, koji je nastojao da smiri “usijane glave” s obje strane, već se, razočaran, pripremao da “kupi prnje” i odseli u Zagreb. Svi smo se silno plašili uličnih borbi. Zar stotine granata dnevno nisu bile dovoljne?

   I zapucalo je, još istog proljeća. Onaj frend, koji je samo prije par dana, rizikujući vlastiti život, spasio komšiju od upada pljačkaša u stan, doista odselio u Zagreb, drugi – idealist koji je još vjerovao u moć pisane riječi – “povukao” izvan Grada, da, dobri vojnik Švejk , među svojima bije još jednu unaprijed izgubljenu bitku.

   A ja ostadoh još cijelu godinu i po, sa svojima: da se skupa plašimo i jednih, i drugih, i trećih: topdžija, snajperista, razbojnika u uniformama.

   Bilo je i tada, u zatišjima, lijepih malih slavlja. Uz svijeću, zalogajčić i kapljicu ljute. I bajrama, i božića, i Nove godine.

   Ali, Dana republike, i svinjokolje, više nije bilo. Zadugo.

  A kad danas, nakon tolikih godina, slušam kako nekadašnji socijaldemokrata Mile Dodik “savjetuje” stranim diplomatama da za Dan republike ni slučajno ne odu na prijem u Predsjedništvo BiH – što je, zapravo, I povod ovom tekstu – sve se češće vraćam na onu čudnu, surealističku, a ipak lijepu noć iz devedeset druge.

   Jesu li nas doista ovakvi kao Mile – a ima ih podosta, na svim stranama – definitivno porazili? Jesu li dobili ne samo bitku, nego i  mirnodopski rat?!  

    Sjetim se i onog prijatelja koji mi je te večeri savjetovao da što prije izađem iz Grada, i pišem o ratu. Čini mi se da ga tek sad razumijem. Dok god pišem, čini mi se nekako kao da ima nade. Ako je i varka, moja je!

   Katkad su mi drage moje rane… što bi rekao Ujević.

  A šovinisti poput Dodika, koji još ima “obraza” da se poziva na antifašizam …

   Neka ih. I za njih, kao i za sve druge na ovome svijetu, valjda vrijedi  ona narodna: ničija nije do zore gorjela.