Dan kada je presuđeno Paklu: Pravda je danas pokazala svoje lice

Povezani članci

• Čojstvo i junaštvo
• Drago Bojić: Žrtvovani na oltaru Domovine
• Domovinski rat – protiv Tita ili protiv Miloševića?
• Nakon detroniziranja Tita, Bandić zaziva u pomoć Ivu Lolu Ribara i sedam sekretara SKOJ-a
• LICEMJERSTVO BOŽIJIH SLUGA
• Sidran: Za 30 godina će se za Tita verovati da je Marsovac koga je viša civilizacija poslala među divljake da ih uljudi

Pravdo, danas budi zadovoljena: budi zbog druga mi školskog Muje, koji je ubijen u logoru Gabela jer mu je stražar u logoru našao komad hljeba…

Pravdo, danas budi zadovoljena: budi zbog oca mi koji je žrtvovao sebe da bi spasio svog sina i otišao u logor Gabela, zatraživši od mene da mu izujem svoje papuče…Bilo je ljeto!

Pravdo, danas budi zadovoljena: budi zbog Koštane bolnice u Stocu u kojoj su oca tjerali da tuče svoga sina do smrti i da ga potom sahrani…

Pravdo, danas budi zadovoljena: budi zbog 26 bespomoćnih civila u zaseoku Orašlje na Rotimlji, gdje su ubijeni djeca, žene, starci iz porodica Bucman, Pehlić, Palata… U rodnom selu biskupa mostarskog Ratka Perića…

Pravdo, danas budi zadovoljena, budi zbog svirepog ubistva djevojke Sanide Kaplan…

Pravdo, danas budi zadovoljena, budi zbog svake travke čudne blagajske trave koju smo jeli da ostanemo živi, trave za koju kažu da je samo tada rodila u Blagaju, te 1993. godine, da nije nikad prije i nikad poslije…

Pravdo, ako te ima, danas pokaži svoje lice… 

Piše: Nermin Bise

Ovu sam svojevrsnu molitvu ispisao još jutros, na svanuće 29. maja 2013. godine po rođenju Isusa Krista. I onda se vratio, premotavajući film, dvadeset godina unatrag…

Da su bojovnici HVO-a i Hrvatske vojske prije tačno 20 godina nekim slučajem mogli slutiti dokle će stići granica naumljene, planirane i zamišljene Velike Hrvatske u okvirima nekadašnje Banovine, vjerovatno bi odustali i u samom pokušaju. Ali, nisu mogli znati. To, do danas 29.maja 2013. godine i izricanja prvostepene presude pred Međunarodnim sudom za ratne zločine provoditeljima plana, nauma i namjere, nije mogao znati ni priličan broj običnog hrvatskog puka, kako ovdje u BiH, posebice tako u susjednoj Republici Hrvatskoj.

Dakako, daleko je viši broj onih koji su znali, morali znati i znaju gdje je krenula avantura s obostranim prolijevanjem krvi koju pamtimo pod imenom ”Hrvatska (Zajednica) Republika Herceg-Bosna”. Ona je krenula, i već u samom startu je stala i nikuda nije došla. U lutanjima i različitim interpretiranjima stigla je tek do prve, nepremostive prepreke: Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Gledajući pragmatično, a poučeni nekim primjerima iz haških sudnica, Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić u drugostepenom postupku mogu čak biti i oslobođeni, biti slobodni ljudi, ili im čak može biti kazna znatno umanjena, ili stoprocentno potvrđena. To, pak, s druge strane, neće pobiti niti zasjeniti fakte ustanovljene i utvrđene u prvostepenoj presudi. A ona kaže: postojao je udruženi zločinački poduhvat, postojala je namjera pripajanja dijela teritorija BiH Hrvatskoj u okvirima nekadašnje Banovine, sukob je imao međunarodni karakter jer je u isti bila umiješana Republika Hrvatska s vojnim i političkim planom i nalozima za izvršenje istog.

Spomenuta šestorica imali su nesreću da su na sebe primili grijeh onih koji su planirali, potakli i naređivali, odnosno bespogovorno izvršavali naredbe tvoraca nauma, plana i zamisli odgovornih ljudi koje je prije izricanja presude sustigla smrt. Kakva razmišljanja o Franji Tuđmanu i Mati Bobanu ima Jadranko Prlić od danas, ili šta o Gojku Šušku misle Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Bruno Stojić, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, to znaju samo oni. Njihova je krivica, utvrđeno je presudom, što su pristali biti dio te priče i izvršavati plan.

A taj plan koji je bio krvav nije se samo poigrao s Muslimanima (Bošnjacima), eksplicite taj krvavi plan u svom konačnom rezultatu sustiže i hrvatski narod u BiH, a dalekosežno i Hrvate u Republici Hrvatskoj stavlja u vrlo nezgodan položaj.

Dakako, nema pretjerane potrebe a ni razloga likovati, a posebno ne stigmatizirati jedan čitav narod u kontekstu današnje presude. Ne može se zanijekati odlučnost i Hrvata u BiH da ostanu u svojoj državi, sjetimo se kako je s tom idejom u godine devedesete prošlog stoljeća ušao Blaž Kraljević. Sjetimo se kako je, nažalost, i skončao. Ne može se zanijekati odlučnost, volja, želja, namjera jednog Stjepana Kljuića u njegovom opredjeljenju kako je BiH država i po njegovoj mjeri. Ne može se i ne smije zaboraviti i jedan Neđo Galić iz Ljubuškog. Također, ne smije se s uma smetnuti ni činjenica da u paklenim planovima Tuđmanova režima i politike nije bilo Posavine i tamošnjih Hrvata. Odnosno, bilo ju je, itekako, ali s kakvim scenarijem i raspletom. Kako se može prenebregnuti činjenica da u Orašju, Odžaku i ostalim posavskim sredinama nije došlo do sukoba između HVO-a i HV s jedne, i Armije R BiH, s druge strane.

Zar zaboraviti treba činjenicu da postoje ljudi poput Petra Jeleča koji iz perspektive posavskog čovjeka, i Hrvata još uz to, ne može i neće progutati etabliranu priču o tome šta se to zbivalo na tom području, ali i generalno svugdje gdje je u fikcijama zabilježen plan o Velikoj Hrvatskoj.

Kako ovom presudom od jedne politike, ideologije, nauma i namjere izravno nisu pogođeni Hrvati Vareša koje niko nije otjerao i prognao. Koji su, utvrdila je to presuda, u sklopu nauma, plana, namjere, preseljeni iz tog rudarskog gradića u srcu Bosne u krševitu i tvrdu Hercegovinu: u Stolac. Znači li Varešacima danas presuda iz Haga išta osim gole istine da su izmanipulisani i upotrebljeni?

Presudom se ne može i ne smije stigmatizirati jedan narod kao konstitutivni element ove države. Presuda utoliko može još i dobro doći za spas države Bosne i Hercegovine: u osvrtu na njenu prošlost (države BiH) može poslužiti kao opomena šta se desi kad se krene otrgnuti je od svoga tkiva (državu od njenih naroda i građana), a u pogledu u budućnost današnja presuda može poslužiti i kao veličanstveni, bijeli, obnovljeni Stari most u Mostaru s kojeg se, ako ima volje i želje, a vjerujem da ima, može uputiti odličan pogled u perspektivu i ljepotu ove države: Bosne i Hercegovine!