ENG
Damir Pilić: Tuđman i Šušak kao Xavi i Iniesta
Autor/ica
Povezani članci
Tog vrućeg dana na Brijunima Tuđman je sjedio za vrhom stola u bijeloj košulji kratkih rukava. S njegove lijeve strane nije sjedio Baraba, nego su sjedili predstavnici političkog vrha zemlje, u košuljama, kravatama i sakoima. S njegove desne strane, pak, nije sjedio Isus, nego predstavnici vojnog vrha zemlje, a među njima i generali Gotovina i Markač, u vojničkim košuljama kratkih rukava.
Na fotografiji se ne vidi gdje su bili smješteni uređaji za snimanje, ali se zna da su postojali, jer su upravo na temelju transkripata i tonskog zapisa Tuđmanovih riječi s tog sastanka generali Gotovina i Markač ovih dana “fasovali” 42 godine zatvora. Taj je sastanak odredio ne samo potonju sudbinu dvojice generala nego i sudbinu i karakter ove zemlje.
 |
Kao što je poznato, na tom je sastanku, održanom u srpnju 1995., Tuđman predložio dvosmislenu strukturu letaka koji bi se uoči početka Oluje bacili među krajinske Srbe: „Jedan letak, ovako, Srbi, vi se već povlačite preko itd., a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo… Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava.“
Da stvar bude mrtvački jasna, ovo izdajničko “tobože” pojačano je tonskim zapisom iz kojega se jasno razabire kako Tuđman, dok izgovara “a tobože jamčiti građanska prava”, ne može zadržati smijeh. Taj je smijeh, zapravo, zapečatio i generalsku i hrvatsku sudbinu. A i srpsku. Taj je smijeh omogućio da se dogode stvari nakon kojih više ništa nije smiješno.
Filozofija osvete
U tom posprdnom smijehu sadržana je sva Tuđmanova filozofija prema hrvatskim Srbima, pa i prema samoj Hrvatskoj: rigidna, kruta, prijetvorna, dvostruka, lažna i nehumana. U političkom smislu ta je filozofija Hrvatsku dovela do ruba međunarodne izolacije, u društvenom je smislu lišila Hrvatsku njezine viševjekovne multinacionalne potke i pretvorila je u klaustrofobični etnički monolit, a u pedagoškom smislu zlokobno je utjecala da čitave generacije mladih Hrvata odrastaju u mržnji prema cijelom jednom susjednom narodu.
U kriminalnom smislu ta je filozofija omogućila nekažnjeno ubijanje stotina srpskih staraca i paljenje desetaka tisuća srpskih kuća nakon Oluje, pa je konačno, slijedom toga, u ljudskom smislu ta Tuđmanova filozofija odvela generale Gotovinu i Markača na dugogodišnju robiju. Ukratko: po svojim katastrofalnim posljedicama ta je filozofija devastirala ovu zemlju mnogo dublje nego što slutimo. Žalosno je što nam je trebao Haaški sud da bismo konačno počeli tu neizbježnu inventuru.
Govorimo o “filozofu” koji se u svojim postolujnim govorima pozivao na religiju, ali ne na novozavjetnu Kristovu ljubav i praštanje, nego na surovu starozavjetnu osvetu po principu “Oko za oko, zub za zub”. Koji se u Kninu otvoreno rugao izbjeglim Srbima kako nisu imali vremena “da pokupe svoje prljave gaće”. Koji je u Karlovcu trijumfalno dizao šaku dok je poručivao kako su “Srbi neslavno nestali iz ovih krajeva, kao da ih nikada nije ni bilo”. O čemu onda pričamo?
I Eshil je bio vojnik
Uoči haaške presude molili smo se Bogu, po biskupskim naputcima, pa nije pomoglo. Možda nam pomogne povijest. A povijest veli da su prije 2500 godina Grci ratovali s Perzijancima i da je samo osam godina nakon tog rata grčki dramatičar Eshil napisao čuveni komad “Perzijanci”, u kojem se bavi tragičnom sudbinom svojih neprijatelja (Eshil je i osobno sudjelovao u tom ratu, kao grčki vojnik), opisujući strahote s kojima se perzijski narod suočava nakon poraza.
Treba li napominjati koliko je tim djelom Eshil utjecao na svijest svojih suvremenika i na njihov stav i držanje prema poraženom neprijatelju i cijelom perzijskom narodu? I tako dolazimo do ključnog psihološkog pitanja: kako je moguće da Hrvati ni 2500 godina kasnije, uza sav Kristov nauk koji je nastupio u međuvremenu – a kojeg stari Grci nisu poznavali – ne mogu postići onu razinu samilosti i sućuti prema pobijeđenima koju su dosegnuli antički Grci, na ovom istom Balkanu, bez Kristove pomoći?
Od našega rata prošlo je 16 godina, duplo duže negoli je Eshilovim Grcima trebalo da se užive u patnje ratnog neprijatelja, a u nama još uvijek bukti uvjerenje da su krajinski Srbi “dobili što su zaslužili”. Iako ovdje u jednom danu nije otišla samo četa đaka, kao u onoj pjesmi Desanke Maksimović, nego je otišao čitav jedan narod, koji je tu živio vjekovima. U Haagu nije osuđena Oluja, nego ono što se događalo nakon Oluje. Nije osuđena Hrvatska, nego HDZ, odnosno HDZ-ova politika etničkog čišćenja.
Praktički, osuđeni su samo (neki) ljudi s one fotografije iz prvog pasusa. Dakle, nije osuđen čak ni cijeli HDZ, nego dijelovi te stranke, i to posmrtno. Doduše, to su njezini najvažniji dijelovi: Tuđman i Šušak su za projekt etničkog čišćenja Srba bili ono što su Xavi i Iniesta danas za igru Barcelone – ključni mozgovi, nezamjenjive figure. Samo što Barcin projekt nije zločinački. Zbog Xavija i Inieste nije ubijena ni jedna baka koja navija za Real.
Autor/ica
