Daleko je Njemačka

Izdvajamo

• Kada Njemačka ne bi bila svjetlosne godine udaljena od Hrvatske, onda bi i Hrvatski sabor održao posebnu sjednicu posvećenu sjećanju na žrtve ustaša, te odao počast kako pobijenim Židovima, tako i Srbima, Romima, te antifašistima, odnosno svima koji se nisu bespogovorno slagali s marionetskom tvorevinom nastalom voljom Hitlera i Mussolinija i nametnutom hrvatskom narodu kao ‘ostvarenje njegovih vjekovnih želja za vlastitom državom’. Onda program javne televizije ne bi u ovome tjednu svakoga dana imao po jednu emisiju posvećenu Holokaustu i njegovim žrtvama, ali ni jednu emisiju u kojoj bi se podsjetilo na sve druge žrtve ustaškog režima, u prvome redu Srbe i Rome, ali i Hrvate - antifašiste.

Povezani članci

• Bravo Mary Ann Hennessey: Šefica ureda Vijeća Evrope uspjela izdejstvovati postavljanje spomenika civilnim žrtvama rata u Prijedoru
• Srđin princip ili o integritetu
• Tajna sidnejske ploče
• Grad otrgnute duše
• Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (drugi dio)
• TERORIZAM I MEDIJI: Mnogo straha i malo objektivnosti

U četvrtak 27. siječnja (januara) u glavnom gradu Hrvatske, Zagrebu, na groblju Mirogoju održana je skromna ceremonija u povodu obilježavanja Svjetskog dana sjećanja na žrtve Holokausta. U razgovoru s novinarima nakon ceremonije predsjednik Koordinacije Židovskih općina Hrvatske, dr. Ognjen Kraus, potužio se kako se ni nakon pola godine od njegove inicijative da se u saborsku proceduru uputi prijedlog zakona koji bi zabranjivao korištenje ustaškog pozdrava ‘Za dom – spremni’, nije dogodilo ama baš ništa. I dodao kako mu je premijer obećao da će se na tu temu s njime sastati prije četiri mjeseca. Pa ni od toga nije bilo ništa. Da bi još rekao kako se u vezi s time pismom obratio premijeru prije dva mjeseca, ali na to pismo do dana današnjega nije dobio nikakav odgovor.

Tako je bilo u hrvatskoj metropoli. A nekako u isto vrijeme u glavnom gradu Njemačke, Berlinu, održana je posebna sjednica parlamenta, Bundestaga. Nijemci ne bježe od toga da stvari nazovu pravim imenom, pa se zato kod njih Dan sjećanja na žrtve Holokausta zove – Dan sjećanja na žrtve nacional-socijalizma. Što podrazumijeva, uz odavanje pijeteta Židovima, najvećim žrtvama nacističkog ‘konačnog rješenje Židovskog pitanja’ (pedantno razrađenoga na famoznoj konferenciji na Waanseeu prije 80 godina), i prisjećanje – kako je rekla predsjednica Bundestaga Baerbel Bas – na ‘ubijene Sinti i Rome, pripadnike slavenskih naroda, milijune ljudi koji su bili progonjeni, ponižavani, lišeni prava, mučeni i poslani u smrt zato što su drugačije razmišljali, što su u drugo vjerovali, što su drugačije voljeli, ili zato što su nacisti njihov život ocijenili kao nevrijedan.’

Kada Njemačka ne bi bila svjetlosne godine udaljena od Hrvatske, onda bi i Hrvatski sabor održao posebnu sjednicu posvećenu sjećanju na žrtve ustaša, te odao počast kako pobijenim Židovima, tako i Srbima, Romima, te antifašistima, odnosno svima koji se nisu bespogovorno slagali s marionetskom tvorevinom nastalom voljom Hitlera i Mussolinija i nametnutom hrvatskom narodu kao ‘ostvarenje njegovih vjekovnih želja za vlastitom državom’. Onda program javne televizije ne bi u ovome tjednu svakoga dana imao po jednu emisiju posvećenu Holokaustu i njegovim žrtvama, ali ni jednu emisiju u kojoj bi se podsjetilo na sve druge žrtve ustaškog režima, u prvome redu Srbe i Rome, ali i Hrvate – antifašiste.

U Berlinu predsjednica Bundestaga nije se ustručavala reći kako je Dan sjećanja na žrtve nacional-socijalizma i dan srama zbog svega onoga što su uradile prethodne generacije Nijemaca. I vrlo jasno dodala: ‘Puno je premalo počinitelja moralo odgovarati pred sudovima. I puno je previše onih kojima su izrečene kazne što ih nije moguće shvatiti drugačije, nego kao izrugivanje žrtvama.’ A aludirajući na frazu koja se nakon 1945. mogla čuti praktično od svih Nijemaca, naime ‘ništa mi o tome nismo znali’, rekla je kako su se odvođenja i transporti u koncentracione logore odvijali i usred bijela dana i kako su uglavnom protjecali bez ikakvih incidenata. Drugim riječima: dobri su Nijemci itekako znali, a pobunio se nije praktično nitko.

I da nije Njemačka svjetlosne godine udaljena od Hrvatske, onda bi u Hrvatskom saboru njegov predsjednik rekao kako, doduše, procesi ratnim zločincima nakon 1945. nisu u svemu odgovarali današnjim standardima vladavine prava, ali da ih se nikako ne može i ne smije sumarno otpisivati kao montirane procese, pa čak i rehabilitirati tada osuđene i smaknute kao žrtve komunizma (jer, zločini su bili stvarni, baš kao i njihovi počinitelji i žrtve). I dodao bi kako se u Hrvatskoj, kao i u ostalim dijelovima Jugoslavije, u vrijeme Drugog svjetskog rata razvio snažan antifašistički pokret koji je spasio čast hrvatskog naroda što su je okaljali oni Hrvati – ustaše koji su zamislili i proveli masovne zločina i oni koji su to mirno, pa i s odobravanjem gledali i komentirali (velika anti-židovska izložba u Zagrebu, napr.).

U Berlinu predsjednica Bundestaga nije oklijevala reći kako ‘antisemitizam, mržnja prema ljudima i rasizam u društvu (njemačkom) nemaju mjesta – ni u sadašnjosti, ni u budućnosti’, ali nije ni pokušala prikriti, a još manje negirati sadašnje sve više zabrinjavajuće stanje u tome društvu. Uz podsjećanje na terorističke akte uperene protiv Židova i imigranata, kao ilustraciju toga stanja navela je podatak da trećina Nijemaca misli kako ‘Židovi možda ipak imaju prevelik utjecaj’. Osvrnula se, međutim, i na antiislamizam što najčešće i u najradikalnijem obliku dolazi do izražaja u odnosu prema izbjeglicama, rekavši doslovno: ‘Tko potiče mržnju prema muslimanima i njihovoj vjeri, nije vjerodostojan kao prijatelj židovstva. Tko odbacuje ljude zato što su drugačiji, ili naprosto zato što ne žive ovdje oduvijek, taj ne bi smio upotrebljavati riječ “sloboda”. Dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo. Svakog čovjeka.’ Da bi potom citirala riječi Carla Schmidta, jednoga od otaca njemačkog ustava koji je rekao kako treba imati hrabrosti ‘da bi se ispoljila netolerancija prema onima koji žele iskoristiti demokraciju kako bi je ubili’.

I da nije Njemačka zaista svjetlosne godine udaljena od Hrvatske, onda bi na sjednici Hrvatskog sabora, a u povodu Dana sjećanja na žrtve ustaškog režima, predsjednik Sabora kategorički izjavio kako u hrvatskom društvu ni danas, ni u budućnosti nema mjesta za antisemitizam, netoleranciju, šovinizam, rasizam i mržnju prema ikome samo zato što nije Hrvat i katolik. Onda bi dodao kako u demokratskoj Hrvatskoj ni u jednoj društvenoj sferi nema mjesta za odbojnost prema drugima samo zato što nisu iste nacije, ili vjere kao većina stanovnika Hrvatske. Osudio bi izjave kojima se sije strah od nekakvih ‘drugih i drugačijih’. Dometnuo bi da su svi građani Hrvatske ravnopravni – i oni čije obitelji ovdje žive oduvijek i oni čiji su preci došli u Hrvatsku prije nekoliko stoljeća. I zaključio bi time što bi rezolutno izjavio kako hrvatsko društvo mora smoći hrabrosti da bude netolerantno prema onima koji, pozivajući se na demokraciju i njoj imanentne slobode (napr. slobodu govora), aktivno rade na rušenju demokracije i pripremanju terena, možda i pod plaštem kvazi-demokracije, za autoritarnost građenu na naci-fašističkim temeljima.

Na kraju svojega govora u Berlinu Baerbel Bas, predsjednica Bundestaga, a na sjednici kojoj su prisustvovali i predsjednik Steinmeier i kancelar Scholz, ali i predsjednik izraelskog parlamenta, Knesseta, Levy, poručila je sljedeće, citiramo: ‘Kada desni ekstremisti, povijesni revizionisti i nacionalisti slave izborne uspjehe, onda to nije samo znak za uzbunu. Onda je krajnje vrijeme za djelovanje, krajnje je vrijeme da stanemo zajedno u obrani vrijednosti i institucija našeg slobodnog, demokratskog društva.’ A 87-godišnjakinja, preživjela Holokausta, koja je za tu priliku posebno doputovala iz New Yorka zaključila je svoje potresno svjedočenje o Holokaustu riječima: ‘Prošlost nikada ne smije biti zaboravljena. Nažalost karcinom se ponovo probudio i mržnja prema Židovima u mnogim je zemljama, pa i u Njemačkoj, svakodnevna pojava. Tu bolest moramo suzbiti što je prije moguće.’ Zajednički je zadatak dolazeće generacije, rekla je, upozoriti da ‘ne mrze druge samo zato što su drugačiji.’

Pa da Njemačka uistinu nije svjetlosne godine udaljena od Hrvatske, onda bi predsjednik Sabora, obilježavajući Dan sjećanja na žrtve ustaša, pozdravio skoro otkrivanje spomenika svim žrtvama ustaškog režima u Zagrebu. Upozorio bi kako izborne uspjehe zadrtih nacionalista, deklariranih povijesnih revizionista i desnih, ustašofilskih ekstremista ne treba shvatiti samo kao znak upozorenja, nego i kao poziv na odlučno djelovanje kako bi se sačuvala ionako krhka biljka demokracije u Hrvatskoj. A 88-godišnji borac Narodno-oslobodilačke vojske zahvalio bi na tome da vlast ulaže velike napore kako bi bili obnovljeni barem oni najznačajniji spomenici što podsjećaju na epopeju antifašističkog otpora i na žrtve fašizma, uz poruku mladima: ne vjerujte onima koji tvrde kako smo mi bili neprijatelji Hrvatske i nemojte nikada pasti u iskušenje da mrzite bilo koga zato što je po bilo čemu različit od vas.’

E da, da Njemačka nije . . . Ali – jest. Mada je tadašnja kancelarka Angela Merkel dolazila u Zagreb agitirati uoči izbora za HDZ, mada se sadašnji premijer hvali prijateljskim odnosima s Njemicom, predsjednicom Evropske komisije, Njemačka je, kada su u pitanju bitne stvari, kada su u pitanju demokracija, rasizam, nacionalizam, povijesni revizionizam, desni ekstremizam – neki drugi svijet. U našem pak svijetu predsjednik Koordinacije Židovskih općina Hrvatske i dalje čeka odgovor na svoju inicijativu da se zabrani upotreba ustaškog pozdrava (i znakovlja, svakako), a u Hrvatskom saboru nitko ne troši velike riječi na odavanje počasti žrtvama naci-fašizma (ustaštva), još manje na pohvalu antifašističkim borcima, jer – zar ne? – nama je dosta priča o ustašama i partizanima.

Pa nam je tako, kako jest i bit će nam tako, kako će nam biti. Jer, daleko je Njemačka . . .