Cvjetovi zla

Izdvajamo

• Svakako, politička se gamad s obje strane Dunava podjednako odurno lopta s kostima mrtvih u tom užasnom logoru smrti. I kojoj, toj gamadi, prah jasenovačkih žrtava služi za stalnu potpalu etničke mržnje. Zato zatakni Vučiću taj cvijet za uho i idi u... u more.

Povezani članci

• Prvomajski proglas Levog samita Srbije
• Срби су чуђeњe у свeту
• Boris Dežulović: Legenda o Trećem entitetu
• Nenad Veličković: Nacionalističko obrazovanje je nasilje nad djecom
• Heni Erceg: Todorić jest država, onakva kakva je stvorena padom socijalizma
• Nenad Pejić:Kako su Držić i Gundulić postali – Srbi

„Neću na more, hoću u Jasenovac!“ sve lupkajući nožicama o pod viče stanoviti Aleksandar Vučić, ne mareći za temperaturu od sto stupnjeva zbog koje se rijeke njegovih sunarodnjaka slijevaju put mora. „Neću na more, ne zanima me ni Dubrovnik, ni Rovinj, hoću u Jasenovac!“, tvrdoglavi se to derle političko, najveći od svih Srba, koji ne da ni paru za Jadransko more, nego hoće da ljetuje baš u Jasenovcu. U konclogoru u kojemu su hrvatski fašisti pobili značajan broj Srba prije 80 godina, ali i danas su „sve to ustaše“, kaže Aleksandar veliki, vječiti predsjednik Srbije.

„Vruće ti je sada u Jasenovcu, jesi li ti normalan?“ bezuspješno ga uvjeravaju suradnici, a nakon što mu je nedavno hrvatska vlada odbila posjet logoru u kojega je on, eto, htio svratiti kao „privatna osoba sa sve samo jednom kamerom“, da se zabilježi kako on, kao Srbin obični, u kratkim hlačama, polaže tek „jedan cvijet“ u spomen na „stotine tisuća tamo ubijenih Srba“. Hrvatska vlada, pak, odbila mu je slobodno kretanje po Hrvatskoj, jer da se znaju diplomatski uzusi kada su u pitanju štićene osobe, a ne da Vučić svoju žarku želju prenese tek Miloradu Pupovcu, koalicijskom partneru HDZ-a, pa da ovaj o tome obavijestiti hrvatskog premijera. Predsjednika države se ionako ne pita, taj pak o svom poslu lupeta, mahom uvrede o Bosni.

Razljutio se onda strašno gazda Srbije, pa opleo po „ustaškoj Hrvatskoj“ koja da je onomad, 1941., „spalila sedam kuća Vučića, a mi nijednu“ – ma kakvi, same su se spalile 1991. – a medijska mu infrastruktura zborno osula paljbu po Hrvatskoj koja da zavidi Srbiji zbog privrednih i demokratskih uspjeha, koja je mrzi jer daje podršku Rusiji koja mrvi Ukrajinu… A onda je baš uoči otvaranja Pelješkog mosta – koji će konačno „spojiti dva dijela Hrvatske“, bez prolaska kroz Bosnu, što su ga gradili Kinezi, platila EU, a slavu bere nacionalistička partija na vlasti – Vučić otvarao neki mostić preko Save, dug čitav kilometar, pa se tu opet ostrvio na Hrvate ustaše, ali i Srbe koji ljetuju ovdje, jer da on za razliku od tih izdajnika roda svoga „ne priča o slanom moru i morskim krastavcima, nego o srpskim žrtvama i neće dozvoliti da nacistička zlodjela prođu kao da se nikad nisu dogodila“.

I činilo se, s obzirom na visoke temperature, da je vlasniku Srbije zakuhao mozak i katapultirao ga u hrvatski gradić Glinu gdje je u vrijeme srpske okupacije velikog dijela Hrvatske, upravo on, kao portparol fašista Slobodana Miloševića, pozivao na zločin i progone Hrvata, a o čemu postoji i vražja TV snimka. Onda je na tom grandioznom mostu, a nakon što se pohvalio kako je On zaslužan što je prestigao Hrvate po visini BDP-a, te uspio od Srbije napraviti nedostižno uspješnu državu, opet zatapkao nožicama i uzviknuo: “Ne zanima me njihovo more, ni ide li sunce uz Malvaziju, nego žrtve srpskog naroda i da nitko ne gazi po njima. Do 1991., dok smo imali zajedničku državu, roditelji su me vodili na more, od tada nisam bio i ne zanima me. Zanima me jedino Jasenovac i druga srpska stratišta, tako će biti do kraja mog života“.

Visoka temperatura sigurno mu je izbrisala onaj dio pamćenja kada ga više nisu roditelji vodili na more u Hrvatsku, nego je sam dolazio kao promotor velikosrpstva i četnički agitator. I hrabar je šef Srbije, spreman i na hapšenje ukoliko dođe u Jasenovac, mimo protokola, kao privatna osoba, jer „nema on problema s hapšenjem od strane ustaškog režima“, i neće odustati od polaganja onoga cvijeta u Jasenovcu i „ako je hapšenje dio toga“, jer to njemu dođe kao „da uzmete sladoled i šetate negdje“.

Nije međutim najgore to konstantno ludovanje srpskog predsjednika, narušavanje ionako zakrvljenog odnosa Srbije i Hrvatske, inzistiranje na neprotokolarnoj posjeti Jasenovcu, nego je najgore što time drugarsku uslugu čini hrvatskom premijeru čija je vlada do kosti zatrovana korupcijom, a država u priličnom raspadu, pa mu itekako dobro dođe svaka eskalacija srpskog vulgarnog nacionalizma, kako bi ojačao svoj vlastiti. Zato je valjda već dva puta i odbio Vučićev posjet Jasenovcu kada je stvar išla diplomatskim putem, a on, premijer, svaki put izjavio kako „nije vrijeme za takav posjet“. Baš kao što nije vrijeme ni za zabranu ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ čime stalno daje municiju onome tamo jaranu koji je sada već u pomahnitalom stanju zapeo da neće na more, nego u Jasenovac.

Što se mene tiče, a zna se koliko držim do svoje nacionalističke, krimogene vlade, ja bih toga trovača i slijednika srpskog fašizma proglasila personom non grata, barem dok ne umukne, onako kako je istom personom proglašen ovdje i ratni zločinac Vojislav Šešelj ili Vučićev ministar policije Aco Vulin koji je prije tri godine, kao ministar vojske, izjavio da o njegovom dolasku u Jasenovac može odlučivati samo Vrhovni komandant vojske Srbije Aleksandar Vučić, a ne hrvatski ministri.

Svakako, politička se gamad s obje strane Dunava podjednako odurno lopta s kostima mrtvih u tom užasnom logoru smrti. I kojoj, toj gamadi, prah jasenovačkih žrtava služi za stalnu potpalu etničke mržnje. Zato zatakni Vučiću taj cvijet za uho i idi u… u more.

Mladina