CVIJEĆE ZLA

Potpuno sam svjestan da će ta pohlepna kamarila koja je u sunovrat gurnula sad već generacije stvoriti svoj nakaradni svijet izvrnutih vrijednosti kao što sam siguran da će se uspomena na jedan drugačiji, bolji, pravedniji i nadasve talentiraniji ugasiti zajedno sa mojom generacijom. Generacijom koju su obilježili feralovci svojim buntom, Predrag Lucić i Boris Dežulović.

Zaokupljenost sobom je najjača žudnja. Ona je i čin i snaga i romantična hipohondrija. Otvorite oči gospodo, vikao je Foucault, vi koji se snažite obratnim uvjetima, vi kojima nedostaje posvemašnje psihološko poštenje.
“Poznata je stvar da država otkupljuje samo za jedan iznos, jednu trećinu novca predviđenog, dvije trećine knjižnice same financiraju. Ja ne vjerujem da će i knjižnice same otkupiti tu sramotu hrvatske književnosti koju neki nazivaju “cvijećem zla” hrvatske književnosti, kao recimo i “Pjesme iz Lore” Dežulovićeve. To su anarhične i glupe knjige, poznato je da je isti autor izazvao takav nered kad je objavio “Čići, miči, Ahmići” da je doživio napade muslimanske zajednice u BiH da je morao objašnjavati svoju pjesmu, čak je i Pen centar morao objašnjavati da to nije protiv žrtava, da to afirmira žrtve”, nastavio je Slobodan Prosperov Novak u udarnom terminu HTV-a.

No, to što Lucić radi, to je njegov problem. Samo taj problem postaje grozan onog časa kad se vidi da govor o zlu najbolje raste kada ima pred sobom neki ideal. A ideal gospodina Lucića je Jugoslavija, komunizam, a nisam baš siguran da treba financirati takvu literaturu. S druge strane, one koji traže monstruoznost, vrlo često pretvaraju u monstrume. Tako je on zaista postao monstrum Jugoslavije, monstrum komunizma, pa nije slučajno da je na naslovnici njegove knjige plinska boca.

Taštinu, tu bolnu svijest o osobnoj patnji koja zahtijeva potvrdu „svog ranga“ upoznali smo u ranoj mladosti i odrastanju i samo su je se veliki, oni koji posjeduju nešto više od samog talenta uspjeli osloboditi. Silno veliko značenje u tom procesu imali su naši roditelji. Prva je, u pravilu majka, držala da se treba kloniti isticanja u društvu jer isticanje donosi samo nevolje. Muška strana roditeljstva bila je kudikamo racionalnija u isticanju, isticati se da, ali mudro i proračunato, isključivo u svrhu svog osobnog probitka.

Onaj fini omjer te dvije mudrosti naslijeđene iz mladosti nazivamo karakterom, a samu spoznaju o prilici koja nam se ukazala – inteligencijom. Inteligentni ljudi u pravilu prepoznaju svoju priliku. Sudbinsko vrijeme prilike tako nije linearno već se stvori događajima u društvu, u našem slučaju promjenama vlasti. Nikako ne zanemarimo taštinu, niti je isključimo jer govorimo o ljudima koji nisu u protekle četiri godine imali potrebu sebe nametati ili isticati. Taština je to izoštreno čulo koje prepoznaje usudbeni moment i sudbonosno vrijeme. Taština je naime ta koja je izvukla našeg profesora iz izmaglice zaborava i taština je ta koja je stavila pod reflektore potvrdu ranga kojeg je neopravdano zauzeo netko drugi. U ovom slučaju Predrag Lucić.

Taština je ta koja se pojavila u pravedničkom gnijevu našeg profesora i taština je ta koja je u mraku ostavila sve druge konotacije.

Taština koja ti ne dozvoljava priznati – da je netko drugi bolji, čitaniji, pametniji od tebe.

Istaknuti sebe, uz pravednički gnijev taštine postao je imperativ i naš se profesor zanemarujući činjenicu da je kupljen gradonačelnikovom milošću i samim tim upitna moralna vertikala, pojavio prvo u emisiji HTV –a, o politici koja se trebala baviti isključivo lektirom, a danas i u emisiji o kulturi koja se trebala baviti isključivo politikom i tako nam predstavio svog grandioznog sebe, sebe koji je prepoznao trenutak i sudbonosno vrijeme za svoju inauguraciju u patriotskog intelektualca koji zaslužuje pažnju vladajućih.

Pažnja vladajućih, zadržimo se moment na toj rečenici.

Pažnju vladajućih nažalost nećete steći kritikom koja, barem što se taštine tiče zasigurno ne bi izostala, kritikom koja će biti usmjerena na izjave, rad i propagandu onih bliskih vlasti koje se po habitusu emisije trebalo kritizirati. Pažnju vladajućih i reflektor koji ćete okrenuti na sebe svakako nećete izazvati moraliziranjem ili korištenjem svojih pet minuta da ukažete na posvemašnja i skandalozna ukidanja sloboda baš u resoru kulture kao i sramotnu radikalizaciju fašizma kojeg ni kultura neće biti lišena.

Pažnju vladajućih vi ćete naravno privući na sasvim jedan drugi i drugačiji način mudro koristeći kombinaciju iz djetinjstva, onu majčinu da se ne valja isticati niti s rogatim bosti, i onu očevu kada si prepoznao svojih pet minuta budno pazeći da to vlasti bude milo za uši, ugodno za osjetila i meko niz dlaku. Pažnju vladajućih steći ćeš danas ako napadneš disidente, buntovnike – koji su usput, gle divne slučajnosti, bolji u svom radu od tebe. Ubijanje dvije muhe jednim udarcem tako možemo nazvati zgodnom prilikom, no nikako moralnim činom.

Moral tu svakako neće predstavljati problem jer se tu dionicu davno odradilo kleknuvši pred gradonačelnikom za izdašna financiranja osobnog ničega.

Dalje je sve bila samo inercija. Inercijom ste mogli mirne duše za tih nekoliko medijskih proračunatih minuta postaviti bilo koga iz “domoljubno-povijesno-revizionističke koalicije”, čak i nekog bez ikakvog kulturološkog ili intelektualnog pedigrea. Bilo tko, ponavljam, bilo tko sa zavezanom kravatom i jeftinim odijelom govorio bi slične besmislice i bedastoće, o potrebi čuvanja hrvatstva, Marulića i Judite, tekstova u dvostruko rimovanom dvanaestercu bez kojih će nam omladina biti osuđena na Balkan i narodnjake, Šuvarovih tempiranih bombi koje čine tika – tak, himne koju nekakvi komunisti i Jugoslaveni vrijeđaju i stavljaju na pola koplja, Drina, Drava i Dunava, sinjeg mora kojeg je Tito osobno izbacio iz hrvatske himne jer je moralo to biti more u kojem će se kupati podjednako i Srbi i Hrvati ali neće dok je nas, naših profesora koji će vratiti sentence i dignitet himni. I naravno, začiniti sve napadom na dvojac koji itekako smeta, prkosi i trn je u oku aktualnoj (bilo kojoj zapravo) vlasti, dvojac radnog naziva Lucić & Dežulović.

Potpuno je kažem inercijom sve dalje bilo irelevantno, laži koje se ponove tisuću puta na kraju će postati uvriježena istina, istina koja će ući isprva u svijest građana, a kasnije istom tom inercijom i u udžbenike. Nositelji laži koja će postati istina upravo su ti gorljivi agitatori i svaku večer ih manje – više gledate u istom terminu kako papagajski ponavljaju naučene pojmove u svojoj stranačkoj filijali. Iza te bukvalne kakofonije kriju se banalni i osobni interesi, sudbonosna vremena za njih i sudbonosni trenuci u kojima su oni, bili oni nepismeni šoferi ili profesori intelektualci, prepoznali sebe, svojih pet minuta. Slobodan Prosperov Novak tako je kupio svoje mjesto u Bujančevoj „Bujici“, Dujmovićevoj „Zavjesi“ i možemo kazati da će medijski biti itekako zastupljen u danima koji dolaze.

Pet minuta i sudbonosni trenutak svakako je stigao, istina da kasni dvadesetak godina u kojima se štošta dogodilo, u kojima su domoljubi pokazali svoje pravo lice kao uostalom i intelektualci prodavši se za gradonačelnikove potpore. Sudbonosni trenutak i vlast po svaku cijenu da se zatre bilo kakav oblik spomena na drugačiju prošlost, prošlost socijalnih prava i radnika, prošlost bez kapitalizma i bez njih koji su u takvom sustavu vrijednosti bili beznačajni, marginalni profesori, šoferi i bageristi. Sudbonosni trenutak je stigao da se ustoliče sve bezlične ulizice i plazeće birokrate kojih se užasavao Johnny Štulić, ljudi bez talenta i ideje koji će jako dobro naplatiti brisanje prošlosti iz kolektivne svijesti.

Djeca nam ne čitaju, krokodilski je naricao naš profesor optužujući pogađate socijalistički model školstva iz kojeg su izašli ponajbolji pisci i književnici svog vremena. Djeca nam nemaju što čitati, pored dokazanih Jugoslavena Predraga Lucića i Borisa Dežulovića.

Zar gospodo da ukinemo iz lektire Marulića, a uvedemo Tomića, Lucića?, zagrmio je naš profesor kidajući košulju na prsima dok su munje parale nebo nad Prisavljem, a Dujmovićeva zavjesa se pokidala na dva dijela.

Nije me osobno povrijedio nedostatak morala u rečenog profesora, potpuno sam svjestan da sa mojom generacijom izumire jedan drugi i dijametralno drugačiji svijet, svijet u kojem nije bilo tako jeftinog populističkog prodavanja sebe, svijet u kojem sam odrastao, svijet u kojem sam imao svog profesora, rasčupanog i neobrijanog intelektualca koji nije mario za usudbene momente i sudbonosne prilike – već ih je svojim talentom stvarao sam. Taj rasčupani frajer duge kose pisao je Feral Tribune i naučio me kako treba živjeti, kako se boriti i kako ginuti za istinu. Sve drugo je mržnja, sujeta i vlast, sve drugo su sluganski licemjeri i taština. Taština đavo je odnio. Taština koja te guši kada je netko bolji od tebe, kada ga na nijedan način ne možeš dostići.

Ako je se lišiš, ako je zatomiš u sebi, tada ideš svojim putem, putem kojim učiš od najboljih i upijaš svaku njihovu riječ, raduješ se svakom novom susretu sa njima, i nikada, ali baš nikada ne želiš ih dostići, jer bi tada završio svoju priču, ovako uvijek težiš njihovim visinama svjestan koliko su bolji od tebe. I to te počinje radovati. Radovati da ima ljudi koji su bolji, pismeniji, inteligentniji, pošteniji od tebe, i oni ti postaju uzor, svijetlo u mraku i zvijezda vodilja.

Potpuno sam svjestan da će ta pohlepna kamarila koja je u sunovrat gurnula sad već generacije stvoriti svoj nakaradni svijet izvrnutih vrijednosti kao što sam siguran da će se uspomena na jedan drugačiji, bolji, pravedniji i nadasve talentiraniji ugasiti zajedno sa mojom generacijom. Generacijom koju su obilježili feralovci svojim buntom, Predrag Lucić i Boris Dežulović.

No potpuno sam siguran i u još jednu stvar, mladost koju tako podcjenjuje naš profesor nije mudro baš tako otpisati. Mladi su to ljudi koji često među očevim knjigama izaberu baš njega – Predraga Lucića, a on im ima itekako što kazati za razliku od njihovih profesora jer ga razumiju, jer im treba njegov bijes i njegovo buntovništvo kao i njegovi stihovi koje naš profesor nikada nije mogao razumjeti.

Da bi razumjeli Lucića potrebno vam se lišiti taštine i od svih sudbonosnih prilika u životu izabrati samo jednu, a ta je usko vezana uz proletere mlade i barikade.

Kada jedan dosadni i drugačiji profesor, Slobodan Prosperov – Novak, kaže mojoj generaciji da što će nama Predrag Lucić on nije ni pomislio na ikoga drugoga doli sebe i načina da skrene vladajućima pozornost na sebe. Sam Predrag će mu vjerujem oprati uši puno bolje i puno kvalitetnije od mene.

Ja mu u ime svoje generacije koju su ti i takvi eksponati hrvatske kulture pretvorili u „izgubljenu“ mogu samo svakodnevno citirati svog barda i prijatelja Predraga i poručiti jedno:

„Što ćeš nama ti dragi profesore, što će nama tvoje cvijeće zla?“