ENG
ĆUTI NARODE, DOBRO JE!
Autor/ica 👤Suzana Sekulović Kadirić
Izdvajamo
- Sve je isto kao i '90-tih, ista je sadržina, samo je šareni papir u kojem se narodu nude različiti pokloni i obećanja malo drugačiji, pa se čovjek ponada u trenutku. Ali, najvažnije od svega je znati ćutati istovremeno ubjeđujući i sebe i druge kako je to za dobrobit naroda. A nije! Niti je ikada bilo!
Povezani članci
Foto: tumblr
I zemlja nam je sad ničija. Možda ni ona ne može da ćuti, pa s vremena na vrijeme izbaci iz sebe pokoju ljudsku kost, brižljivo sakrivenu i zatrpanu daleko od očiju ljudi koji o tome ćute.
Da li treba da ćutim?
Jednostavno ne znam.
Možda mi je previše i godina i ljudskih gluposti da bih trpila laž i licimjerstvo.
Možda je bol tišine i svirepost ćutanja drugih postala toliko snažna da jednostavno mora izaći van, iz mene.
Možda nije ni važno da li će neko sve ovo pročitati, ali eto, meni je važno da znam da nisam ćutala u zemlji koja i 30 godina nakon rata kaže: “Ćuti!”
U toj istoj zemlji još uvijek se traže kosti, svirepo sakrivene po najmračnijim grobnicama nekih udaljenih šuma i još udaljenijih brda, a novim oružjem stalno se zvekeće, dok ostaci mina zlokobno čekaju da ih neko nagazi. I taj neko biće samo još jedna u nizu crnih hronika koje se zaboravljaju već nakon prve jutarnje kafe.
Negdje će se u kafani reći:
“Jesi li vidio ono?”, i tu će sve već stati.
Zato treba ćutati!
“I treba gledati svoja posla, jer vidiš li ti dokle je sve ovo došlo?”, govori mi većina poznanika dok im ja, potpuno bez ikakve svrhe, odgovaram:
“Došlo je ono već odavno, samo nije bilo tu pred Vašim vratima. Bilo je pred komšijskim.”
Trznu se malo, ali i to, kao i sve drugo brzo zaborave.
Zato je najpametnije ćutati!
A ja, eto, ne mogu!
“Možda se baš ja spasim i ovaj put, samo ako izdržim i ako budem gledao svoja posla, pa nek’ tuđe minđuše i vjenčane burme ispod blata poslije kopaju. Samo neka nisu moje.
Učinio sam im i ćutim, neće mene, siguran sam.
I neće biti rata! Legija je na drugoj strani, eno ih marširaju poslušni vojnici, demokratski izabrani, na listama raznih partija gdje je svako svakome nešto dužan. I desnica i ljevica. Ne možeš više prepoznati ko je ko,” govori mi čovjek u zadimljenoj kafani kojeg slučajno sretoh na putu iz Banjaluke za Sarajevo.
Povlači duboki dim cigarete i nastavlja tješeći samog sebe, više nego li se meni obraća:
“I ćute svi predsjednici partija kad narodu treba, a sa uvijek iste bine viču li viču! Obećavaju, onako u prazno. A šta će, dobro im je! Kao što će i meni biti samo dok ovi izbori i ovo ludilo prođe…”
Platila sam kafu i idući prema kolima pomislih, posve ironično, da nas je upravo takva logika spasila. To ćutanje i mrmljanje sebi u bradu kojem su nas od malena učili, samo da ne bi dizali galamu i tražili svoja prava, jer šta će komšije reći?
I tako mic po mic dođosmo do toga da smo zapali, kako ne bi komšijama smetali, u ruke pokvarenjaka, lažovčina, hulja i siledžija. Te nije nikad niko ništa učio. Zato nam i jeste danas tako kako nam je.
Zna li se uopšte u koja doba i zašto je većina ućutala i ni glasa nije pustila, kad su se krenule rušiti sve pozitivne ljudske vrijednosti?
To ćutanje duboko je urezano u svaki i najmanji kamenčić zemlje koja tek sad počinje da se guši, a nije joj prvi put, mada se uvijek uspješno nanovo dizala i počinjala ispočetka, sve dok su joj jedina prijetnja bili vanjski neprijatelji.
Unutrašnji su je razorili i razvukli su zemlju baš onako kako ni jednoj sili to prije nije uspjelo. Iz vana se država nikad ne ruši. Uvijek samo iznutra.
Godinama se stanovništvo zemlje brani protiv neprijatelja. Ti neprijatelji su umjetno stvoreni u skrivenim kuhinjama nacionalista, kao što se danas stvaraju figurice za kompjuterske igrice. Ubiješ jednu, hiljadu novih iznikne sa strane.
Narod nijemo gleda, zakucan ispred svojih ekrana, slušajući pomno i poslušno svoje vođe, dok ih kao pekinšku patku moćnici filuju raznim strahovima od onih “drugih” ili novim obećanjima o boljem životu. Kao serija u dugim nastavcima.
Upravo tako je sve i počelo, samo što se početak negdje zagubio u moru predizbornih laži, jer to su maheri da nađu, kako stara izreka kaže, problem za svako rješenje.
Ćutalo se i tada, ćuti se i danas. O svemu!
Potpuno isto, poslušno do krajnjih granica zdravog razuma, borilo se za svete granice, svojom i tuđom krvlju, da se spasi i odbrani od drugih ono što niko nikad nikome nije ni otimao i što je i onako već odavno bilo naše. Formirana je kolektivna svijest, podložna svemu i svačemu, a dizanje tenzija danas samo ima drugu nijansu sive.
Poruka je oduvijek bila jasna: ne razmišljaj puno glavom, poslušno radi i ćuti, dok politički velikani, za koje nikad niko nije čuo van granica koje se brane, urlaju sa svojih scena. To su isti oni velikani koji nemaju apsolutno nikakvih konkretnih rezultata svoga rada, te umjesto da prstom u taj rad upiru, oni ga vješto okreću i upiru u narod.
A narod ćuti!
Kao što su i meni rekli da ćutim pred izbore, a ja niti mogu, niti hoću, niti znam da ćutim. I ne znam ni koji su ovo više izbori po redu gdje je obećano sve i svašta. Kao da to nekoga više i interesuje. Opet je “istorijski trenutak” na vratima.
Zato i nisam nikome interesantna, nikome ništa dužna do samoj sebi. I dobro je da je upravo tako, jer sam svoja, a ničija!
I zemlja nam je sad ničija!
Možda ni ona ne može da ćuti, pa s vremena na vrijeme izbaci iz sebe pokoju ljudsku kost, brižljivo sakrivenu i zatrpanu daleko od očiju ljudi koji o tome ćute.
Neki novi poslušni vojnici opet marširaju i deru se sa svojih bina. Ovaj put marširaju kroz izborne liste preko raznih izbornih jedinica, jer te jedinice su podjeljene baš kao i mozak što je – na lijevu i desnu stranu, svaka strana sa svojom funkcijom, a opet na zajedničkom zadatku.
Oformila se tako opet ista masa koja brine samo za svoje vlastite interese, dok su ćuteći i gledajući svoja posla, ljudi tražili krivca, a krivca se, za takvo stanje, uvijek lako nađe.
Ipak su ljudi najbrži kad krivicu sa sebe treba skinuti i nogom iz volea nabaciti je na suprotnu stranu.
Ponovo isti vojnici, ovaj put sa kravatama i uredno zalizanim frizurama, potpuno ozbiljni u brizi za sebe same, brane svoj vlastiti ego i svoje poslušnike, ne osvrćući se na narod koji ih je i onako već odavno doveo na ta uzvišena mjesta malih bogova, ne primjećujući šta se dešava, sve dok nisu došli i suviše blizu da bi se mogli kulturno i demokratski izbjeći.
Sad narod ne bi više da učestvuje, a nema se gdje sakriri. Ne izlazi se iz mafijaškog zagrljaja kad nekome tek tako jednom dosadi, pa ne bi više u tom učestvovao.
Zato samo ćuti i ne otkrivaj ništa!
To je taj Bosanski marš koji odjekuje na svakom koraku.
Zalud se pitati kakva je to ludnica koja vlada u predizbornim danima, kad je ona stvorena još jako davno i kad su ljudi kod nas obično skloni velikim riječima i malim djelima. Tu i tamo se pojavi poneka svijetla tačka na horizontu, ali i nju na kraju proguta mrak. Možda i zbog toga Bosnu zovu tamnim vilajetom!
Kako li je uopšte došlo do toga da ista politika, pod raznim nazivima stranaka, rukovodi ljudima sve ove godine, kao zmija koja gmiže i otrov prosipa kud god da krene?
Na početku bijaše SDS, SDA i HDZ!
Rekli su mi i tada da ćutim, a ja nisam smogla hrabrosti za to.
Rekla sam i niko nije čuo, baš kao što neće ni sada čuti. Ali, sebi sam dužna slobodu govora.
Od Radoslava Brđanina u Banjaluci spasio me tadašnji moj direktor Ilija Božović.
I napustih Banjaluku baš kako se napušta loš brak. Onako preko noći, da komšiluk ne vidi.
I odoh svoja, a ničija! Ne oćutah.
Ni jedno krdo me ne zadrža na svojoj strani, a bilo bi lakše ići i naći ponekad put, krećući se za predvodnikom.
Ipak, njih su hvatali čobani i vukovi, a meni sloboda ostavi mogućnost kretanja i govora.
Drugi neka zato ćute. Neka traže prilaze gdje se u strahu živi, uvijek dužni nekome nešto, uvijek na udaru, skrivajući se u strahu da ne budu uhvaćeni, ostavljajući najbližim saradnicima prostor za ismijavanje i vlastitu nasladu svojih frustracija i svoga kukavičluka, onog momenta kad okrenu leđa.
Bilo je to tada, a i sada je!
Opet mi govore da ćutim. I da ne kažem. A i kome bih?
I onako je sve isto kao što bijaše na početku. Poznajem dobro taj bosanski mentalitet koristoljublja, baš kao što poznajem samu sebe i vlastiti otpor prema licimjerstvu i laži.
I ne mogu da ćutim.
Sve je isto kao i ’90-tih, ista je sadržina, samo je šareni papir u kojem se narodu nude različiti pokloni i obećanja malo drugačiji, pa se čovjek ponada u trenutku.
Ali, najvažnije od svega je znati ćutati istovremeno ubjeđujući i sebe i druge kako je to za dobrobit naroda. A nije! Niti je ikada bilo!
To Vam je kao da imate izbor da li da Vas siluju dva ili tri puta u kasne noćne sate.
Bosna je i onako okovana žicom, a njeno stanovništvo je u logoru, gdje umjesto čuvara koji su se nekada zločinački smijali na zatvorenike, sad se keze, bez imalo savijesti, različite stranke u predizbornoj kampanji. Žila kucavica je na izdisaju i nema ni jednog ovna predvodnika koji bi vodio svoje stado ka bilo kakvom dobitku, bilo desno ili lijevo. Put je potpuno isti.
Samo nas još, mada to skroz otrcano zvuči, može spasiti solidarnost, briga jednih za druge i ljudskost.
To smo svi izgubili, i većinu nije ni briga šta se dešava sa ljudima u njihovom okruženju.
Važno je ovo ludilo preživjeti!
I zato treba ćutati!
Ja ne mogu. Ne mogu ćutati. Nisam nikad. Ni kad su me slamali i pokušavali namamiti u svoj tor.
Previše je prljavo da bih se u istoj kaljuži kupala. Bar vodu bi svako normalan promjenio.
Pogledala sam iza leđa i pomislila kako mi je otac još početkom devedesetih, nakon te famozne svađe sa Radovanom Brđaninom u hotelu Bosna (eto slučajne koincidencije koju tek iz ove perspektive vidim), jednom rekao:
“Tetka ti je zamalo ostala bez glave zbog jezika, pred neprijateljima u II. svjetskom ratu. Ti ćeš ostati bez glave u ovom ratu.”
Nismo ostale bez glave, ni ona, ni ja, već smo je uvijek ponosno držale na ramenima. A i da smo, bile bi samo jedna mala nota u medijima, brzo zaboravljena, u moru jako važnih tekstova bitnih za našu budućnost. Kao da je to važno.
Skuhala sam kafu i izašla na terasu koja se kupala na suncu. U takvom trenutku u sjećanja Vam naviru kojekakve slike prošlosti.
Vratih se opet na razgovor, vođen s predsjednikom jedne ljevičarske partije, tog toplog dana u Sarajevu.
Došla ja da vodu u kaljuži primjenim i Bosnu spasim. Naivno do krajnjih granica, ali bar sam rekla i pokušala.
Nisam ćutala!
A vi, kako Vam volja.
“Gospodine predsjedniče, jeste li svjesni da ste partija iznikla iz sasvim drugih vrijednosti od onih koje danas podržavate?
Jeste li svjesni velike šanse da ljude povedete u bolje sutra, ali i opasnosti koja Vam prijeti unutar partije, u kojoj ljudi ćute, zbog straha, ucjena, dužničkih odnosa, trakaziranja, i sumnjive prošlosti većine članova partije, a koju Vi podržavate, pogotovo u RS?
Jeste li svjesni da ste Vašim oglušavanjem i distanciranjem od članova stranke, koji su Vas upozoravali na kršenje i Zakona i samog statuta stranke, kao i Vašom podrškom SNSD-u i politici Milorada Dodika i sami krivi što će ta ista politika koju sprovodi partija Predsjednika RS-a nastaviti da živi dalje bez obzira da li Predsjednik RS-a dobije ili ne još jedan mandat, jer jasno podržavate njegovo djelovanje?
Želite li da pođete sa mnom i lično se uvjerite u ovo o čemu Vam pričam?
I kako mogu da Vam pomognem, zbog ovih ljudi vani i ove zemlje koju možete ovaj put, ukoliko želite, izvući iz krize?”
Nije mi nikada odgovorio, kao što nije odgovorio ni na odaslani mail u kome sam mu dala mogućnost, prije objavljivanja tekstova da mi objasni svoje postupke. Ćutao je, distancirajući se od činjenica koje su mogle naškoditi njegovoj vlasti, istovremeno propagirajući demokratske vrijednosti društva.
Naznačila sam i da mi cilj nije rušenje same partije, jer to je smješna izlika djece koja nisu dorasla svome zadatku, već mi je cilj da razumijem zašto i kako je ova parija postala Dodikov rasadnik novih struja koje negiraju sve zločine i koje se bore da 9. januar u RS bude državni praznik.
Na zvaničnoj stranici stranke je pisalo da ona “svoje korjene vezuje za osnivanje demokratskih procesa i vrednovanja, a osnovana je 1909. godine, kao “izraz političkih potreba radničke klase” i pokušaj da se prevlada mononacionalni karakter političkog organiziranja i međunacionalnog polariziranja i konfrontiranja.
Partija je svoj kontinuitet nastavila i u procesu borbe za očuvanje zajedničkog života, političkog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nezavisnosti BiH (1992.-1995.), a i nakon toga u okvirima provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma i borbe za uspostavu demokratskog društva i države na osnovama socijalne pravde i ravnopravnosti, solidarnosti i odgovornosti prema drugima.”
Mene bi bilo moralno sramota ćutanja.
I samo nek’ izbori prođu.
Uskoro će i lokalni.
Prođu brzo dvije godine.
I tek što lokalni prođu, eto nama opštih ponovo.
A ti narode ćuti!
Ja neću!
Autor/ica 👤Suzana Sekulović Kadirić
