ENG
Čulić:Jurčić i Ferdelji nisu otpali slučajno, nego zato što smetaju novokapitalističkoj mantri
Autor/ica
Povezani članci
Vladi Zorana Milanovića više se neće moći prigovoriti, a takvi prigovori počeli su pljuštati sa svih strana, da ništa ne radi. Samo dvadesetak dana nakon što ga je imenovala, smijenila je pomoćnika ministra pomorstva, prometa i infrastrukture Vladimira Ferdeljija. Riječ je o istaknutom menadžeru koji je nedavno dao ostavku na mjesto predsjednika uprave zagrebačkog Elektrokontakta, nezadovoljan što je njemački vlasnik odlučio smanjiti ulaganja u ovu tvornicu i proizvodnju reducirati na tehnološki manje složene proizvode, kojima neće moći konkurirati jeftinoj kineskoj industriji. Iako je u Elektrokontaktu proveo cijelih 25 godina, uzeo je radnu knjižicu i otišao. Sada se praktički ponovilo to isto, ali radna je knjižica ovaj put uručena njemu i sve se dogodilo u puno kraćem vremenu.
Ferdelji je u intervjuu tjedniku “Globus” analizirao prve tjedne rada nove Vlade i izrekao nekoliko kritika na njen rad, prvenstveno to da nema racionalizacije i reforme državne uprave, nema planova o reindustrijalizaciji zemlje, čega je on već niz godina jedan od najuvjerljivijih zagovaratelja, a istodobno se najavljuje novi val rasprodaje državnih tvrtki, što je štetno ako se novac ponovno ulupa u potrošnju, a ne u proizvodnju.
Odgovor je bio munjevit. Već sutradan državna uprava “racionalizirana” je tako da je Ferdelji maknut s mjesta pomoćnika ministra, a premijer Milanović to je objasnio time da od njega nije očekivao pokornost, ali jeste lojalnost. Ovakvo obrazloženje još bi se moglo prihvatiti uzme li se u obzir da Vlada mora čuvati autoritet u najkritičnijem početnom razdoblju, a on je već ozbiljno kompromitiran iskakanjem člana Kukuriku koalicije Damira Kajina s onim švindlerskim uzimanjem povlaštene mirovine, što nije moglo biti sankcionirano jer ovaj ne sudjeluje u Milanovićevom timu. Ali, moglo bi se prihvatiti samo pod jednim uvjetom. Da Vlada zbilja, kako reče Ferdelji, ne arči vrijeme na puno neproduktivnog pimplanja koje se, predvidivo, uglavnom svodi na prebacivanje poreznog tereta na građane (povećanje PDV-a na 25 posto) i daljnju eroziju društvenog standarda (značajno smanjenje izdvajanja za zdravstvo). Nema tu ni jednog jedinog odlučnog poteza iza kojeg bi se makar nazirala neka osmišljena razvojna politika. Tako ispada da je Vlada zasad bila odlučna i hrabra jedino u tome da začepi kljun “ptici rugalici” Ferdeljiju, i to je sve.
Stvar je tim više razočaravajuća što je nova vlast prethodno poduzela nekoliko upravo pokornih poklonstvenih gesta. Napravila je duboki naklon Crkvi (u čemu je posebno oduran bio odlazak ministra obrane Ante Kotromanovića na noge biskupu pod šljemom Jurju Jezerincu), braniteljskim udrugama (praktički odustajanje od objave registra branitelja), te samome Tuđmanu (kojemu su čak oproštene ordinarne svinjarije u BiH-u). U početku je možda moglo izgledati da kukurikavci ovim osiguravaju bokove, kako bi neometano mogli poduzeti što energičnije zahvate u ekonomiji. Ali vraga. Bilo je to naprosto kukavno skidanje gaća pred glavnim totemima hrvatske desnice, koje je završilo kao i svako prije toga. Nikada se takvim popuštanjem i umiljavanjem HDZ-u i njegovim saveznicima ništa nije postiglo, naprotiv, oni su to shvaćali kao znak slabosti i priliku da preuzmu inicijativu. Tako je i ovaj put. Razdrmana stranka Jadranke Kosor, koju danomice razdiru frakcionaške borbe za preuzimanje vrha, što zbilja daje priliku novoj Vladi za neometan rad, sada kidiše na kukurikavce da su u izbornoj kampanji lagali kako imaju rješenje za krizu. Loše je što u tome zbilja ima istine, a još je gore što je HDZ-u pružena prilika da sakrije cijelu istinu. A ona je u tome da su obje Vlade, i ova sadašnja i ona dojučerašnja, vodile u osnovi istu neoliberalnu politiku, s tim da je ona HDZ-ova bila štetočinskija, jer je stvorila brojne klijentelističke aranžmane koji su opterećivali i kompromitirali državu. Njih sada Milanovićeva Vlada pokušava reducirati (smanjivanje mase plaća za državnu upravu, ograničavanje vrlo neselektivnih subvencija u poljoprivredi), što je nužno. Ali, ostati samo na tome, znači ostati na vladajućoj kapitalističkoj mantri o “bolnim rezovima”, koja preraspodjeljuje teret krize na radno aktivno i siromašno stanovništvo. Usto, ta se mantra očekivano pokazala neefikasnom u prevladavanju krize i u puno razvijenijim zapadnoevropskim zemljama, pa se ne vidi zašto bi baš Hrvatska bila odabrana da bude izuzetak.
Nije, međutim, moralo biti tako i tu slučaj Ferdelji dobiva na dodatnoj aktualnosti. On nije prvi čovjek koji je bio na raspolaganju SDP-u i Kukurikuu s kvalifikacijom da može osmisliti programe revitalizacije i reindustrijalizacije privrede, što je jedino može izvući iz zatvorenog kruga preraspodjele postojeće neimaštine i stvaranja novog društvenog bogatstva. Bio je tu i Ljubo Jurčić, koji je svojedobno u SDP-u razvio strategiju “4 X 4″, s četiri grane, četiri jaka ekonomska programa, koje bi država inicirala i podupirala u četiri regije, ali od toga danas nije ostalo ništa, ni kamen na kamenu. Dobro, Jurčić, a sada i Ferdelji, nisu se pokazali kao genijalci u politici, više kao šeprtlje koji sami kopitom proliju mlijeko nakon što su ga namuzli puno vedro. Ali, zar vedro nije trebalo diskretno povjeriti nekome na čuvanje kako bi se sačuvalo njih dvojicu? Obojica su, Jurčić posebno, evidentno sposobni osmišljavati razvojne programe i usto sačuvati elementarnu socijalnu ravnotežu u zemlji. Koliko je ta ravnoteža sada poremećena govori, recimo, činjenica da se u najnovijim budžetskim smjernicama Milanovićeve Vlade od kapitalističkih poduzetnika samo “očekuje” da novac oslobođen manjim zdravstvenim doprinosom investiraju u novu proizvodnju. Od radno ovisnog stanovništva se naprotiv ništa ne očekuje, njemu je naprosto nametnut dodatni porezni teret kroz PDV (koji minimalne olakšice na plaće očito ne mogu stići).
Tako vidiš da Jurčić i Ferdelji nisu otpali slučajno, nego zato što smetaju spomenutoj novokapitalističkoj mantri. Tu, doduše, nema ničeg novog i iznenađujućeg, ali nečeg novog ipak ima u svjetlu nedjeljnog referenduma o ulasku u Evropsku uniju. Članstvom u EU-u Hrvatska ne ulazi samo u administraciju u Bruxellesu, nego i u mrežu relativno jakih evropskih sindikata, koji se pripremaju za neke akcije koje se tiču i spomenutih smjernica za novi hrvatski budžet. Udruženi sindikati Evrope najavljuju za kraj mjeseca kontinentalne prosvjede protiv novih fiskalnih mjera EU-a, koje se baziraju isključivo na spartanskoj budžetskoj štednji, a ova na uvijek novom prevaljivanju tereta krize na građane. Sindikati traže da se evropske ekonomije okrenu novoj razvojnoj paradigmi, otvaranju novih radnih mjesta, čega ni u planu Milanovićeve Vlade nema, ili ako ima (ulaganje u energetsku i prometnu infrastrukturu), po Ferdeljiju je do daljnjega nerealno. Tako glavni pravac smjernica ipak ostaje na rezanju budžeta za 4,6 milijardi.
Pretpostavljam da novu Vladu i ne zanima što o ovome misle evropski sindikati, jer je sva usredotočena na mišljenje rejting agencija koje se uskoro očekuje. Ali bi je zato moralo zanimati da se ti sindikati pozivaju baš na neke od tih agencija (Standard & Poor’s), pa čak i na MMF, koji također odnedavno drže da drakonska štednja nije dovoljna za izlazak iz recesije. Time postaje jasno da se Milanovićeva Vlada pojavila s potrošenom ekonomskom koncepcijom, što je pokušao iskoristiti čak i predsjednik Ivo Josipović, zamjerajući joj da ne vidi jasnu ekonomsku strategiju. No, kako je Josipović po dolasku na Pantovčak imenovao ekonomski savjet u kojem sjede sve sami kapitalci iz krupnog kapitala (Tedeschi, Kuštrak, Mudrinić, Adrović…) i baš nitko iz sindikata, jasno je da tu strategiju nema ni on. Ali, ništa zato. Oni koji je imaju, kao Ferdelji, proglašeni su Pedrom i omastili su uže i prije nego što su zagrijali stolac.
tekst uz dozvolu autora prenosimo iz tjednika Novosti
Autor/ica
