Čulić: Znakovit Kosoričin obračun s Kujundžićem

Povezani članci

• Nalazi o seksualnom, fizičkom i psihičkom zlostavljanju pritvorenika u BiH u novom izvještaju Europskog komiteta CPT
• Za kontinuitet besčešća: Slavka Lozinu u Ustavni sud!
• 50 dana institucionalnog muka: Vlast kao saučesnik sprječavanja Federalnog ureda za reviziju da provede reviziju “Union banke”
• Opsjednutost Jugoslavijom
• Veći broj žutih traka predstavlja rešenje za kolapse
• Feljton (I): Religija, države nasljednice Jugoslavije i ratovi

Zašto se Jadranka Kosor silovito okomila na Milana Kujundžića, svog najslabijeg protukandidata, te kakvu ulogu u tom obračunu igra

Nije sasvim jasno zašto se posljednjih dana Jadranka Kosor okomila na Milana Kujundžića, ali je dosta važno. Najprije zašto nije jasno. Pa nije zato što je Kujundžić u osnovi bezveznjak, svakako jedan od najslabijih među pet Kosoričinih protukandidata za mjesto novog šefa HDZ-a. Jer, čovjek nije uspio proći ni kao predsjednik svog mjesnog ogranka u Stenjevcu, pa kako će onda kao predsjednik stranke. Dakle, mora da je nešto drugo po srijedi, pa hajde da iz raspoloživih činjenica malo spekuliramo što.

Prije svega, Kujundžić je politički posinak Andrije Hebranga, a kako je ovaj u neviđenom verbalnom ratu, u kojem samo što nije upotrijebljeno nuklearno oružje, s Šeksom i sa samom Kosorovom, puca se i po Kujundžiću. Drugo, Kujundžića odnedavno smatra najboljim budućim predsjednikom HDZ-a i hrvatski Dobrica Ćosić – Ivan Aralica, u čemu je sadržano jedno golemo obostrano razočaranje njega i Kosorove. Ova je prije nekoliko mjeseci imenovala Aralicu za člana svog savjetničkog tima, pa se on ozbiljno latio posla i napisao za nju desetke kartica nekakvih ‘Natuknica za purifikaciju HDZ-a’.

Na to se ona, međutim, nije ni slovom osvrnula, što nije nikakvo čudo. Aralica je tu nadrobio koješta, predstavljajući se kao najveći tuđmanovac i najveći demokršćanin, što kod Tuđmana nikada nije išlo u istu rečenicu, jer je on samo dekorativno prihvaćao demokršćanstvo. A iz te idejne kaše izronio je i jedan praktični savjet od kojeg se Kosorovoj sigurno digla kosa na glavi. Ambiciozni savjetnik preporučio joj je da se HDZ ispriča javnosti i članstvu zbog zala koje je napravio kleptoman i navodni trojanski konj ljevice Sanader, što toj odabranici istog Sanadera naravno ne pada na pamet.

Kao što se vidi, kratkotrajna romansa prolupanog tuđmanovca i slupane sanaderovke prošao je otprilike onako kako prolaze uzbudljiva druženja ludog i zbunjenog i od toga politička misao u Hrvata sigurno neće imati velike koristi. Jasno je, naime, da su se ovdje suočila dva smušenjaka od kojih se jedan bori za bolju prošlost, a drugi za još malo bolju prošlost, i da oni ni zajedno nisu u stanju isplanirati ni pet minuta budućnosti nekog suvremenog HDZ-a. To što radi ovo dvoje deklariranih tuđmanovaca razlikuje se samo u tome kako umiti i parfimirati mrtvaca i iz karijernih razloga može zanimati samo njih dvoje. U širem smislu, ta je svađa potpuno beznačajna, šuć-muć, pa prolij.

Ali, rekoh na početku, da je Kosoričin napad na Kujundžića zbog nečega ipak važan. U intervjuu HRT-u ona ga je prozvala zbog nedavne izjave da je Ante Pavelić bio ‘nesretna povijesna ličnost’ (zanimljivo je da je svojedobno Andrija Hebrang baš tako nazvao i zapovjednika logora u Jasenovcu Dinka Šakića). Pavelić nije bio nikakva nesretna ličnost, uzvratila je Kosorova, nego šef zločinačkog režima, dakle ponovila je otprilike ono što je prošle godine rekla i na komemoraciji u Jasenovcu. To znači da je poklopila Kujundžića, poznatog zbog svojedobnog obilaska Pavelićevog groba u Madridu, upravo onako kako ga je i trebala poklopiti.

To što je pri tome preuzela rizik pred dijelom stranačkog članstva koji o Paveliću misli nešto drugo, samo joj dodatno ide u prilog. Ali, to je jedna strana priče. Druga je da se u završnicu izbora za najvišu funkciju u HDZ-u mirno i nesmetano zaputio čovjek koji, najblaže rečeno, ima problema s činjenicama o zločinačkom karakteru NDH. Time taj problem prestaje biti samo njegov i postaje problem stranke u cjelini, pa u krajnjoj liniji i aktualne predsjednice HDZ-a, koja ga ne rješava samo time što je pred televizijskim kamerama pomela Kujundžića. To jeste dobar početak, ali i dalje je samo početak.

Ovo bi posebno dobro trebala razumjeti baš Kosorova koja je protestirala što Milanovićeva vlada nije neko vrijeme reagirala i osudila izglednu sudsku rehabilitaciju Draže Mihailovića u Srbiji. Nije taj prigovor bio bez osnova, jer tek nakon toga Banski su se dvori kroz usta potpredsjednika Nevena Mimice ogradili od te rehabilitacije. Ali, u šutnji Vlade bilo je barem sadržano zrno poštenja koje se kod Kosorove ne vidi, jer se time indirektno priznalo da je i hrvatska državna vlast u rehabilitaciji ustaštva sve samo ne nedužna. To bi moglo prerasti i u nešto konkretnije ako se obistine sadašnje najave, iako sumnjam, da će Kukuriku koalicija prihvatiti inicijativu Danijela Ivina i hrvatskih antifašista da hrvatski Sabor opozove svoje pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu.

Kosorova se tome oštro suprotstavila, što znači da njen obračun s Kujundžićem zbilja samo polovično rješava pitanje ustašonostalgije u Hrvatskoj, ali mora se reći da isto vrijedi i za Kukuriku koaliciju. Najavljenim ukidanjem pokroviteljstva Sabora samo bi se ispravilo ono što je ona sama uprskala, jer, ne znam koliko je poznato – Mislavu Bagi svakako nije – pokroviteljstvo nad Bleiburgom nije postojalo svih ovih dvadesetak godina. Uvela ga je tek vlada Ivice Račana, koji je očito htio biti tuđmanskiji od Tuđmana, kao što i inače ljevica kod nas počesto poželi biti desnija od desnice, a to može značiti samo jedno. Da se pokušaji rehabilitacije NDH nisu dogodili samo zahvaljujući ustaškim trogloditima na Bleiburgu ili u Čavoglavima, nad kojima se onda hrvatski mediji s vremena na vrijeme rutinski iskale, žestoko ali površno.

Ne, ta rehabilitacija je kapilarno prožela sve elitne postrojbe hrvatske državne politike, pa onda i zgražanju nad rehabilitacijom Draže Mihailovića ima mjesta tek ako se nađe snage da se analizira kako se to isprepliće i nadopunjava sa sličnim rehabilitacijama kod nas. Reci koji slijede mali su pokušaj uvođenja u takvu analizu. Prije svega, jasno je da ovakve rehabilitacije uopće ne bi bile moguće kada bi se zbivale na zatvorenom srbijanskom i zatvorenom hrvatskom prostoru, nego je unaprijed ukalkulirano da se događaju na jedinstvenoj srbijansko-hrvatskoj pozornici. I to sa svjesnom namjerom da kod druge strane izazovu zazor i mržnju.

Zato Hrvatska televizija tradicionalno na ove teme zove u svoje emisije srbijanski nacionalistički šljam koji četnike doživljava kao opravdani odgovor na ustaške zulume. I sučeljuje ga s istim takvim hrvatskim šljamom koji ustaše vidi kao razumljivi odgovor na zulume starojugoslavenske monarhije i kasnije četnika. Obje strane pri tome skrivaju da su se ustaše i četnici jedva ikada sukobili u četiri godine rata, ali su zato, ponekad i zajedno, ratovali s partizanima, jer kada bi to priznale kumulonimbus mržnje oko kojeg se toliko trude ispario bi.

Dvije strane, dakle, povezuje puno više nego što izgleda, što se dobro vidi i na primjeru rehabilitacije Mihailovića, gdje gledamo zanimljiv odnos prema Titu. Kada god im zatreba skaču u njegovo krilo, pa hrvatska radikalna desnica pravi svetogrđe nad vlastitom ideologijom kada osuđuje rehabilitaciju Mihailovića, jer time zapravo staje na stranu Broza i njegovog viđenja četništva. Tito im je, dakle, dobar kada je riječ o ovome, kao što im je dobar i kada talijanski neofašisti pokrenu pitanje istarskih fojbi. Nije im, međutim, dobar kada je po srijedi Bleiburg, a isto tako selektivno odnose se prema njemu i na srpskoj strani.

Rehabilitacijom Mihailovića odbacili su Titovo viđenje četništva, ali ga zato objeručke prihvaćaju kada je riječ o Jasenovcu i Jadovnom. Dakle, ustaše i četnici svaki sa svoje strane i sami dozidavaju razloge zašto je Tito bio u pravu, i time postaje jasnije zašto je komunistički maršal bio toliko superioran toj bratiji. Ali, s njegovim odlaskom oni su se oporavili i bolje nego što su se nadali, jer više nije funkcionirao mehanizam koji je opisao Slavko Goldstein u značajnoj knjizi ‘1941. Godina koja se vraća’. Na primjeru kordunaških sela on je s rijetkom dokumentarnom preciznošću pokazao da su partizani djelovali kao neka vrsta UNPROFOR-a koji nije dozvoljavao da zločini s hrvatske strane izazovu srpske zločine, a zločini sa srpske strane hrvatske.

E, danas je taj UNPROFOR nestao ili je jako oslabio i podsjeća na one kukavne Nizozemce u Srebrenici koji su trebali spriječiti zločin, ali su ga samo pasivno promatrali. Eto i sada se svi ili većina bave samo promatranjem, a ove rehabilitacije s obje strane samo su žalosni podsjetnik dokle se s tim doguralo.

T-portal