Čulić: Konsenzus ni o čemu

Povezani članci

• Pijanist naprijed, ostali stoj! ( Skica za portret Toma Karemansa )
• Obilježavanje Međunarodnog dana mira širom BiH
• Bleiburg na Udbini
• Ahmed Burić: Ne smijemo pristati da nas nauče da mrzimo
• Pravosudno štangliranje
• Antifašistička liga: Milanović je jasno izrekao svoj stav kakvu Hrvatsku želimo danas i u budućnosti

Evo nama opet priče o nacionalnom konsenzusu. Svi hrvatski političari koji dođu u priliku voditi zemlju junače se pred izbore da savršeno dobro znaju kako to činiti. Ali kada se usele u Banske dvore ili na Pantovčak, velika većina se na prvi šušanj pokoleba i počne tražiti podršku opozicije. Tako su radili Ivo Sanader i Ivica Račan (na inicijativu prvoga stvorili su tzv. Savez za Evropu), to je radila i Jadranka Kosor (bezuspješno je tražila antikrizni konsenzus), radi to i Ivo Josipović (otprilike s istih polazišta kao bivša premijerka), tako je napravio čak i Franjo Tuđman, najautoritarniji hrvatski vladar u ovih više od dva desetljeća.

Tuđman je, međutim, jedini koji je to učinio držeći se striktno školske definicije da se široke koalicije i “koncentracione” vlade stvaraju samo u izvanrednim prilikama, kao što su ratovi, velike prirodne i druge nesreće i slično. Tako je Hrvatska dobila koalicijsku ratnu vladu, koju je vodio Franjo Gregurić i koja je trajala otprilike koliko i rat, točnije prva faza rata, koja završava s međunarodnim priznanjem početkom 1992. godine. Nedugo zatim, vlast je vraćena u redovnu kolotečinu, tj. ponovno je postala jednopartijska, HDZ-ova. To je dosad bila jedina “velika koalicija” hrvatske desnice i ljevice, s čime inače u Evropi i svijetu postoje vrlo šarena iskustva. Rijetko su takve koalicije uspješne, a kada su neuspješne, mogu biti i sasvim kontraproduktivne i štetne, jer i kod desnih i kod lijevih birača znaju izazvati osjećaj da su ih partijske vrhuške izdale u korist direktnih političkih protivnika. Iz toga su onda ponekad proizlazile neobuzdane provale terorizma, kao u Njemačkoj i Italiji sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U Hrvatskoj ratna koalicijska vlada uživa nepodijeljeni respekt i nikome ne pada na pamet makar postaviti pitanje da li se ratni zločini početkom devedesetih također mogu objasniti spomenutim sindromom izdanosti na desnici. Ipak, ima iznimaka. Ovih dana nesvjesno je to učinio Dušan Bilandžić koji se busa u prsa da su državnu samostalnost Hrvatske izborili hrvatski partizanski spomeničari, među koje je skromno ubrojio i sebe, čime je zapravo subinteligentno ostavio prostor za pretpostavku o kojoj ovdje govorim. Da je osnivanje Gregurićeve mješovite vlade izazvalo provalu desnog terorizma koji je ciljano najviše pogodio Srbe.

A to, naravno, ne može biti sve. Jer, ovim je umalo pa otvoreno legitimiran stav koji se ponekad čuje u javnosti, ali nikada nije dobio legitimitet šire prihvaćenog mišljenja, a to je da su lijevi i desni tih godina surađivali tako da su ovi drugi samo obavili prljave poslove za prve. Igru su vodili lijevi, dovoljno pametniji od desnih da to sakriju. No, dobro. Poznato je da se povijest nije uvijek događala u skladu s Bilandžićevim interpretacijama, bez obzira na položaj uvijek prisutnog insajdera, pa ovo ostavimo po strani, ali ipak zadržimo to u kutku pamćenja, trebat će nam za nastavak priče.

U svakom slučaju, velika koalicija više se nikada nije ponovila, iako se o njoj u međuvremenu puno govorilo, često i s rodoljubnim uzdasima da je to jedini izlaz za ovu zemlju, koja praktički neprekidno pliva iz jedne krize u drugu. No, odnedavno se i Zoran Milanović pojavio s idejom o konsenzusu, koji je ponudio novom šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku, što je ovaj načelno prihvatio, ali kako ne bi već na početku izgledalo da baca pojas za spasavanje ovoj Vladi, izvrdavao je da ne zna što bi bio sadržaj tog konsenzusa. Zato se Milanović oglasio s novom ponudom, precizirajući da je sada najvažnije, čak “presudno”, postići suglasnost oko kolektivnih ugovora u javnom sektoru. Zašto bi to bilo tako silno, tako sudbinski važno, vrag će ga znati. Pa HDZ je još u vrijeme Jadranke Kosor predlagao da se ukinu “beskonačni” kolektivni ugovori i općenito da se, kako Hrvatsku stišću iz Bruxellesa, obavi restrikcija radničkih prava. Štoviše, Jadranka Kosor tada je tražila od Milanovića da se o tome postigne konsenzus HDZ-a i SDP-a, a on je to odbijao s istom motivacijom kao sada Karamarko. Nije htio da izgleda kako baca pojas za spasavanje HDZ-u, čija se vlast evidentno raspadala i čiji je poraz na izborima bio izvjestan kao što je izvjesno da poslije ponedjeljka dolazi utorak.

Očito je, dakle, da se dvije najveće stranke nemaju što o ovome dogovarati, jer suglasnost već postoji, što znači da bi to bio konsenzus ni o čemu, osim ako se i ovdje ne radi o onome što je zbog prebrzog jezika izlanuo akademik Bilandžić. Naime, o tome da su sada radnici postali ono što su početkom devedesetih bili Srbi i da se na poticaj ljevice opet mora sklopiti strateški sporazum s desnicom o zatiranju vjekovnih radničkih i sindikalnih prava. Možda nekome ovo sliči na teoriju urote, ali polako, takav strateški sporazum potpuno bi bio u skladu s duhom vremena i nešto takvo zapravo već gledamo. Zar i u Evropi ne postoji takav sporazum ljevice i desnice u vezi Grčke, čija se lijeva stranka Syriza i njen lider Aleksis Cipras lažno optužuju da namjeravaju izvesti zemlju iz eurozone? A zapravo je pripreman plan da u slučaju njihovog uspjeha na nedjeljnim izborima Grčka bude kažnjena tako što će biti stavljena u prisilnu karantenu, čak, u krajnjoj liniji, izbačena iz Evropske unije, što bi bila pouka ostalim zemljama “lijenog” i “parazitskog” evropskog juga, za koje je u slučaju neposlušnosti pripremljen sličan ili isti paket mjera.

Bez obzira na to što Syriza, unatoč silnom uzletu, nije uspjela pobijediti na izborima, taj paket i dalje je aktualan, a evo Hrvatska ne želi biti zatečena takvim raspletom krize kao što ju je zatekla sama kriza i spremno to dočekuje. Drugim riječima, spomenuti konsenzus ni o čemu ipak se ne događa u zrakopraznom prostoru. On bi zapravo bio manifest političke klase ove zemlje kojim se ona deklarira kao poslušni vojnik evropskog sjevera i njegove neproglašene metropole Berlina, a nema boljeg pokazatelja sadašnje hrvatske političke bijede. Jer, ne samo Grčka, nego i ostale zemlje evropskog juga počinju preispitivati obavezni katekizam štednje koji im je nametnuo sjever, pa to u određenoj mjeri čini čak i Italija, koju vodi čovjek od najvećeg povjerenja Bruxellesa, Mario Monti. Samo se, eto, Hrvatska prijavila evropskoj regrutnoj komisiji kao redov koji je spreman ispuniti sve što se od njega traži pa i, s obzirom na to da još nije članica EU-a, što se ne traži.

Ovdje je zanimljivo da se sve to događa u situaciji kada i u HDZ-u i u SDP-u kopni unutrašnji stranački konsenzus. HDZ je, isto kao poslije Tuđmanove smrti, došao do ruba raspada, a monolitnost čuva ponižavanjem i iživljavanjem nad dosadašnjom predsjednicom Jadrankom Kosor, što izgleda strvinarski i bešćutno bez obzira na to što se istim metodama služila i ona. SDP-u, pak, koji nikada nije htio legalizirati idejne frakcije, sada se to vraća kroz stvaranje interesnih grupa koje se bore za prevlast najbeskrupuloznijim metodama lobiranja i korteširanja.

Pa ipak, od ove dvije stranke u kojima se sve teže drže za isti štap, ultimativno se traži da se uhvate za štap koji im je nametnuo Bruxelles. Bez obzira na to što su ondje uredili da velike zemlje evropskog sjevera koje su najkrivlje za sadašnju krizu iz nje izađu s najmanje štete, a najveće žrtve, među kojima je i Hrvatska, s najboljim izgledima da završe na prosjačkom štapu. Uza sve to, ona, evo, sebi nameće još i potpuno karikaturalne oblike političkog života. Jasno je, naime, da Hrvatskoj nije potreban nikakav konsenzus, niti joj je ikada trebao, jer se uvijek pokazalo da je on protiv nekoga okrenut, u ranim devedesetim protiv Srba, danas protiv radnika i drugih žrtava ove krize i pobačene tranzicije. Zato je dogovor koji Milanović nudi Karamarku konsenzus ni o čemu, ni o čemu što jamči kakvu-takvu budućnost zemlji. Sasvim suprotno, on jamči nastavak krize i nastavak podcjenjivanja i raubovanja radništva kao početni i krunski uzrok te krize. Pa, ako već dosad taj konsenzus nije propao, neka se to što prije dogodi.

Novossti