Crveni, plavi i zeleni u nestajanju

Izdvajamo

• Usporedbe radi, osoba koja se rodila 1965, dakle, dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, je došla na svijet u trenutku kada je njena domovina bila na svom istorijskom vrhuncu. Danas, 2016. godine, dvadeset godina nakon zadnjeg rata, naša djeca dolaze na svijet u najsiromašnijoj, najrazjedinjenijoj i dugoročno najnesretnijoj zemlji u Europi.

Povezani članci

• Dva Zagreba
• Najkritičnije u Orašju: Grad se brani sa dva miliona vreća, problem uginule životinje i mine
• HRVATSKA IZMEĐU POBJEDE I PORAZA
• Odbrana neodbranjivog
• Muzej ratnog djetinjstva – Uspješna godina za čuvare dječijih uspomena obilježenih sukobima
• Obnovite državu, a ne vodotoranj!

Foto: ibalkan.net

Da bosanskohercegovački etno-nacionalisti imaju dvije čiste u glavi, oni bi se borili svim sredstvima za povratak ljudi iz inostranstva, uključujući i one koji nisu “njihovi”. Na kraju krajeva, naš najveći problem je taj da se mi jedino i povezujemo na etno-nacionalnoj osnovi, što zapravo i stvara sve probleme koje narod u Bosni i Hercegovini ima. Upravo zbog te dominantne logike zamišljene i izmišljene etničke bliskosti stanovništvo Bosne i Hercegovine je osudilo samo sebe na nestanak.

Piše: Almir Methadžović

Nakon skoro tri godine čekanja, i u duhu ratnih ishoda od prije dvadeset godina, objavljen je popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Sada konačno znamo brojčano stanje BHS i Ostalih u dva entiteta ove jadne i napaćene zemlje. Vrlo je poučno posmatrati razne regionalne medije kako barataju (manipuliraju & manipulišu), brojkama, a najslikovitiji se čine oni statistički kolači koji su podijeljeni na tri vrlo simbolične dominantne boje: zelena, crvena i plava. U tom etno-nacionalnom statističkom nadmetanju strši jedan, po meni, najzastrašujući podatak; danas u Bosni i Hercegovini ima 845 hiljada ljudi manje nego 1991. godine. To znači da smo u zadnjih dvadeset i pet godina izgubili oko 1/5, odnosno, 20 % stanovništva. Oko 100 hiljada ljudi je poginulo, veliki broj je napustilo zemlju tokom rata, a od 2003. godine imamo blagi (-0.1%, -0.2%) ali konstantan negativan prirast stanovništva. Umire nas više nego što se rađa i mi lagano nestajemo! Uz sve to, trend napuštanja BiH je i danas vrlo snažan, a bio bi i snažniji da nam EU otvori tržište rada. Naravno, rat i post-ratni etnički konflikt su dva glavna odgovora na sva pitanja vezana za ovakvu demografsku katastrofu.

Kada razmišljam o zemlji u kojoj sam se rodio i koja mi je priredila najveću životnu traumu (rat i izbjeglištvo), uvijek pokušavam da povučem paralele s drugim zemljama koje je nekada u istoriji zadesila slična sudbina, a Španija je jedna od tih zemalja koja je prije nas prošla put ratnog društvenog razdora.

Ove godine u julu mjesecu se obilježava osamdeset godina od početka Španskog građanskog rata (1936 – 1939) u kojem je poginulo oko pola miliona ljudi. Nakon sloma Republike, pored ljudskih žrtava i materijalnih gubitaka, jedan od fenomena koji su imali katastrofalan učinak na špansko društvo je bilo oko 400 hiljada ljudi koji su se, bježeći pred Francovim fašistima, našli izvan svoje domovine.

Najveći dio izbjeglih Španjolaca se rasuo po Europi, ponajviše u Francuskoj i tadašnjem Sovjetskom Savezu, zbog čega su također osjetili i užase Drugog svjetskog rata. Jedan dio izbjeglica je našao spas preko Atlantika, u zemljama američkog kontinenta. Oko 25 hiljada španjolskih izbjeglica je bilo zbrinuto u Meksiku, od čega je oko četvrtinu, 25%, činilo takozvanu inteligenciju.

Svojevremeno sam tokom jedne školske godine skoro svakodnevno štrebao u biblioteci Juan Comas koja je bila u sastavu Institutu za antropološka istraživanja u Gradu Meksiku. Čovjek po kojem je ta biblioteka dobila ime je pobjegao od fašističko-frankističkog terora, nastanio se u Gradu Meksiku, te u bukvalnom smislu te riječi, osnovao fizičku antropologiju u ovoj zemlji. Njegova važnost je utoliko veća jer je antropologija kao nauka usko vezana uz meksičku državnost, to jeste, konstrukciju meksikanstva kao najvažnije poveznice svih naroda koji žive na tlu ove ogromne zemlje.

Ali Juan Comas je samo jedan od mnogobrojnih uspješnih znanstvenika koji su zbog građanskog rata bili prinuđeni da daju svoj intelektualni doprinos drugoj zemlji. U istoj situaciji se našao i nobelovac iz oblasti medicine, Severo Ochoa, fizičar Blas Cabrera, hemičar Enrique Morelos, astronom Pedro Carrasco, te mnogi drugi. Zbog antifašističkog djelovanja, u izbjeglištvu/egzilu se našao i ogroman broj kulturnih radnika i umjetnika. Ličnosti poput pjesnika Rafaela Albertija i Emilija Pradosa, slikara Pabla Picassa, režisera Luisa Bunjuela, itd, itd.

Naravno, to su samo zvučna imena, Španija je pretrpjela istu ili čak i veći štetu u gubitku manje poznatih, ali mnogobrojnih kvalificiranih radnosposobnih ljudi koji su pobjegli od španjolskih fašista. U izbjeglištvu se našao i veliki broj djece. Danas postoje čitave generacije potomaka Španjolaca razbacanih po svijetu. Jedan od tragičnijih slučajeva Španjolskog građanskog rata su takozvana ruska djeca (ili djeca iz Rusije). Radi se o djeci španjolskih republikanaca, koja su tokom rata i nakon kolapsa Republike bila poslana u Sovjetski Savez. Iako su se mnogi vratili u Španiju nakon Francove smrti, u nekim mjestima oko Moskve se još uvijek mogu naći ti ljudi u pozamašnim godinama – takozvana španjolska siročad.

Kraj Španjolskog građanskog rata nije zaustavio demografski pad. Usljed frankističke diktature i ekonomske zaostalosti, Španjolci su odlazili iz svoje zemlje još dugo godina nakon rata. Zbog takvog demografskog negativnog trenda Španija je pretrpjela nesagledivu štetu. Drugim riječima, rat, fašistička diktatura i gubitak radnosposobne populacije su vratili ovu zemlju desetljeća unazad, te su je dugo godina držale u mraku nazadnosti.

Na kraju je Španija prodisala tek polovinom 80-tih godina prošlog vijeka, četrdeset i kusur godina nakon rata, usljed integracije u Europsku uniju 1986. godine, bez čije pomoći bi društveno-ekonomski oporavak bio gotovo nemoguć. Naravno, treba napomenuti da je jedan od glavnih elementa nacionalnog ozdravljenja bio dogovoreni povratak, što je moguće većeg broja Španjolaca iz egzila. Dakle povratak protjeranih je odigrao vrlo važnu ulogu u normalizaciji zemlje.

Za razliku od Španskog građanskog rata, kod nas je rat, znamo, bio na etničkoj osnovi, zbog čega je i etničko čišćenje bilo osnovno sredstvo i glavni  cilj za “pobjedu” nad neprijateljem. Ali za razliku od Španije u koju su se ljudi nakon Franca zaista vraćali, kod nas je situacija drugačija. Bosanskohercegovački etno-nacionalisti žele da je njih što više i da vladaju što većom teritorijom, a jedan od njihovih fundamentalnih ciljeva je da pripadnika onih drugih etničkih grupa ima puno manje, a najpoželjnije bi bilo da ih nema nikako. Kada se pogleda iz perspektive njihovog, našeg, ali i vašeg, zadrtog etno-nacionaliste, to izgleda sasvim logično.

Naravno, problema u toj logici je puno više nego što mi možemo da razumijemo. Jedan od tih problema je neshvatanje da brojčana dominacija naše etno-nacionalne grupe i nametanje naše volje je u direktnoj korelaciji sa svim nedaćama naše vlastite etno-nacionalne grupe. Ova logika i dovodi do kolektivne paranoje koja se manifestira u “nedaš-nedam” dinamici međuetničkih odnosa. Nadalje, monoetnička dominacija teritorija u Bosni i Hercegovini je dugoročno vrlo pogubna za sve nas, a pogotovo za dominantnu etničku grupu. Samo jedna mala ekskurzija po hrvatskoj Lici je dovoljna da se shvati ovaj fenomen monoetničke autarhične neodrživosti jer tamo se najbolje da opaziti kako se jedna čitava regija, usljed protjerivanja Srba, pretvorila u, naški rečeno, jednu običnu neprosperitetnu vukojebinu. U smislu, naše a dugoročno mrtvo. I naravno, takvih beživotnih regija u Bosni i Hercegovini ima na pretek. Zbog toga, da bosanskohercegovački etno-nacionalisti imaju dvije čiste u glavi, oni bi se borili svim sredstvima za povratak ljudi iz inostranstva, uključujući i one koji nisu “njihovi” .

Na kraju krajeva, naš najveći problem je taj da se mi jedino i povezujemo na etno-nacionalnoj osnovi, što zapravo i stvara sve probleme koje narod u Bosni i Hercegovini ima. Upravo zbog te dominantne logike zamišljene i izmišljene etničke bliskosti stanovništvo Bosne i Hercegovine je osudilo samo sebe na nestanak.

Rješenje za taj problem je mnogo puta definirano. Jednom prilikom je to jednostavno ali vrlo promišljeno formulisao Oliver Frljić rekavši otprilike da je krajnje vrijeme da se ljudi na našim prostorima počnu povezivati horizontalno i preko svojih etno-nacionalnih granica. Na tom principu je i bila izgrađena i ona “tamnica naroda” za kojom danas možemo samo da cmizdrimo. Usporedbe radi, osoba koja se rodila 1965, dakle, dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, je došla na svijet u trenutku kada je njena domovina bila na svom istorijskom vrhuncu. Danas, 2016. godine, dvadeset godina nakon zadnjeg rata, naša djeca dolaze na svijet u najsiromašnijoj, najrazjedinjenijoj i dugoročno najnesretnijoj zemlji u Europi.

Teško nama s njima, a još teže bez njih. Birajmo!