ENG
Croatia full of shit
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Povezani članci
‘Projekt Restart Hanza Medije’, gdje se blebeće o ‘društvenom preokretu’ i ‘modelima novog društvenog razvoja’, smišljen je zato da promovira što brži povratak s kapitaliptičkog na kapitalistički režim života. Restauratori nastupaju s reformatorskim parolama. Punom brzinom kreće se natrag u ‘novo’
Odnedavno se to zove ‘nova normalnost’. Kovanicu je lansirao kreativni tim medijske kompanije, u sklopu ‘novog velikog projekta’ kojim će se ova – velikodušno i neskromno – pobrinuti da Hrvatska ustane iz mrtvih. Klinička smrt domovine nije dopustiva. Jake žurnalističke snage prionule su poslu hitne reanimacije.
U uvodnome proglasu ne nedostaje mesijanskih tonova, vizionarskih magli, poduzetničkog optimizma i patriotske mobilizacije. Nadnaslov: ‘Novi veliki projekt Hanza Medije’. Naslov: ‘Vrijeme je da počnemo planirati restart Hrvatske’. Podnaslov: ‘Tijekom narednih tjedana pokušat ćemo što preciznije iscrtati skicu nove normalnosti koja će u Hrvatskoj uslijediti nakon završetka epidemije’. Smišljena je i parola pod kojom se ‘novi veliki projekt’ odvija, dizajnerski oblikovana u formu agresivnog pečata, tako da svakoga dana sa zaslona i novinskih stranica privlači pažnju čitatelja i stimulira ubrzani rad srčanih mišića: ‘RESTART. Hrvatska ide dalje’.
Za početak nije loše primijetiti da je kreativni tim medijske kompanije u marketinškom smislu otišao prilično daleko, i to u prošlost, jer je propagandni poziv da se ‘ide dalje’ korišten još u predizbornoj kampanji partije Slobodana Miloševića u devedesetim godinama prošloga stoljeća, da bi ga onda uoči izbora 2007. besramno kopirao HDZ pod komandom Ive Sanadera. Od silne želje da senzibiliziraju javnost za problem oživljavanja voljene zemlje, tržišni eksperti Hanza Medije udvostručili su napore i posegnuli za plagijatom plagijata.
Grafički izgled projektne parole također potiče na razmišljanje: unutar crnoga kvadrata, a oko pokliča otisnutog bijelim slovima u njegovoj sredini, debela crvena strelica kreće od desnoga gornjeg ugla, slijedi stranice kvadrata i završava svojim našiljenim krajem na mjestu odakle je krenula. Kvadrat kojim se zatvara krug? Dinamiziranje statičnosti? Hrvatska ‘ide dalje’ da bi sretno stigla na poziciju s koje se zaputila?
Uvodni proglas, međutim, sugerira bitno drugačiju putanju. ‘Pitanje restarta – ponovnog pokretanja društva i ekonomije nakon koronavirusa – ne podrazumijeva puke napore da se što prije vratimo na ranije zacrtane pozicije, već je – upravo suprotno – put u nepoznato.’ Drugo pitanje na tom putu u nepoznato je ‘imamo li znanja, sposobnosti i motiva upravljati promjenama kojima ćemo biti izloženi’? Kriza je naime ujedno i šansa, i korporacija ne krije idealističku odvažnost da u njoj prepozna podlogu za radikalne društvene promjene. ‘Predstavljati tu situaciju kao priliku za dugozazivani društveni preokret koji se nije realizirao niti u puno boljim vremenima možda je naivna simplifikacija, no svejedno bitno manje naivna od vjerovanja da je nova normalnost izvan našeg dosega.’
Stoga potpisnik proglasa – ‘glavni urednik gospodarstva Hanza Medije’ – priziva stameni liderski duh Winstona Churchilla i, parafrazirajući ‘legendarnog britanskog premijera’, opominje kako obuzdavanje širenja virusa ‘nije kraj, pa ni početak kraja, već tek možda kraj početka borbe protiv krize koja se nadvila nad Hrvatskom’. U tom odsudnom momentu, kroz ‘projekt Restart Hanza Medije’, vodeći umovi tvrtke će ‘iscrtati skicu nove normalnosti’ i predložiti ‘modele novoga društvenog razvoja koji bi na toj realnosti počivao’. Pritom će se služiti ‘angažmanom multidisciplinarnih znanja’, dok će ‘motivacijsku energiju crpiti iz primjera inspirativnih pojedinaca’. Svijest o veličini preuzete misije je nedvojbena: ‘Restart Hrvatske koji je pred nama jedan je od najvećih izazova s kojim se država u svojoj novijoj povijesti susreće.’ I na koncu, inovativno, onaj kraj početka legendarnoga britanskog vođe postaje početak početka, e da bi se ugodnije smjestio u optimistički poziv na pregalaštvo: ‘Na početku tog novog početka sigurno je jedino da Hrvatska ide dalje’!
Budući da manifestno štivo pretendira zaslijepiti svjetlošću Objave, nepripremljenog čitaoca podilaze trnci, pomišlja čak da zauzme svečaniju pozu u fotelji, jer ima osjećaj da mu se obraća sama vladajuća ideologija, i to u svome čistom, neposredovanom obliku. Informativni medij – u ovome slučaju dnevni list – više nije liferant i distributer ideološke robe, nego njezin kreator; on više nije puka servisna ispostava aparata vlasti, već nerazlučiv dio toga zahuktalog stroja, koji uz primjerenu pompu umjesto uslužne preuzima lidersku rolu.
Pritisnuta odgovornošću za sudbinu nacije, aktivirajući najplemenitije sastojke u svojoj poslovno-prosvjetiteljskoj bazi, medijska kuća dakle izrađuje projektnu dokumentaciju za izgradnju novog društva. Staro i pomalo otrcano pitanje kakvim se problematizira novinarstvo koje maršira ukorak s režimom i njegovim planovima – Gdje prestaje informacija, a počinje ideologija? – postaje suvišno, jer je sama narav žanra takva da podrazumijeva isključivo simulacijski pristup zbilji, naime da informira onaj tko proizvodi takozvani događaj, odnosno da izvještavamo o onome što projektiramo. Ne treba ni napominjati da brisanje razlike između izvora i prijenosnika informacija u pravilu obilježava uzmicanje skeptičnih ili kritičkih primisli pred duhom svekolikog stvaralaštva.
No kakva je ta ‘nova normalnost’ što nam je medijska kuća ‘skicira’ i predlaže kao početak početka oživljavanja i rađanja bolje Hrvatske?
U prvome nastavku, očekivano, obrađen je sektor turizma, i to preko ‘virtualnog okruglog stola’ organiziranog ‘putem popularne aplikacije Zoom’, uz učešće triju stručnjaka i jednog ministra. Saznali smo: da će znatan dio hrane u hotelskim bufetima biti unaprijed pakiran kako bi se spriječila mogućnost zaraze, da će u restoranima raspored stolova i stolica biti takav da se među gostima osigura distanca, da će umjesto klasičnih jelovnika u upotrebi biti jednokratni cjenici štampani svakog dana, da će se poticati konzumacija pića iz minibarova što bi ‘moglo dovesti do njihove revitalizacije’, da će korištenje hotelskih dizala biti podijeljeno po parnim i neparnim sobama, da će u barovima i na recepcijama biti postavljene zaštite od pleksiglasa, da će se ‘implementirati beskontaktni check-in gostiju’…
U drugoj rundi su menadžeri nekoliko poznatih hrvatskih tvrtki, od Atlantic grupe do Konzuma, od Kraša do Brodosplita, obrazložili kakve će sve zaštitne mjere koristiti u svojim pogonima i prodavaonicama… Poslije toga je ekonomski komentator nagađao kakva će biti krivulja gospodarskog oporavka zemlje uzmu li se u obzir protok vremena i rast BDP-a, hoće li ona biti u obliku slova V, U, W ili L, zaključivši da su sve opcije otvorene… Zatim se autorskim tekstom oglasio predsjednik uprave Podravke – što je ukrašeno krupnim logom poduzeća – i konstatirao ‘da nam treba promocija domaćih roba i izvoza’… Zatim je, u sklopu ‘tribine Hanza Medije’, kompanija Tele2 obznanila da će korisnicima prilikom kupnje Tele2 bona ‘udvostručiti bonus kuna’ ukoliko preko njih uplate donaciju za Crveni križ…
Nakon tjedan dana množe se pitanja. Gdje je, do vraga, ‘društveni preokret’? Gdje je ‘put u nepoznato’? Gdje su ‘modeli novoga društvenog razvoja’ što su hrabro najavljivani uz ‘novi veliki projekt’? Kako to da se ‘angažman multidisciplinarnih znanja’, skupa s ‘primjerima inspirativnih pojedinaca’ koji pršte od ‘motivacijske energije’, sveo na savjete o pakiranju hrane, rasporedu stolova u restoranu i korištenju lifta po parnim i nepranim brojevima hotelskih soba? Čuva li možda medijska kompanija u rukavu kakav adut što će ga upotrijebiti u drugom dijelu serijala?
Teško. ‘Projekt Restart Hanza Medije’ ustvari je borbeno intonirani žal za unosnom i profitno održivom jučerašnjicom. On je smišljen zato da promovira što brži povratak iz kapitaliptičkog u kapitalistički režim života. Neusporedivo preciznije od uvodnoga manifesta, gdje se blebeće o ‘društvenom preokretu’ i ‘modelima novog društvenog razvoja’, njegove ambicije predočava grafička dekoracija: ona strelica u crnom kvadratu koja ganja vlastiti rep.
Osnovno obilježje ‘nove normalnosti’ koja nam se u nastavcima iscrpno predstavlja jest da ono ‘novo’ ima dobru staru patinu čiji nam ni jedan sloj ne smije biti nepoznat, izuzev kolekcije tehničkih postupaka kojima ćemo prevariti virus. Podcijenivši po tko zna koji put inteligenciju vlastite publike, restauratori nastupaju s reformatorskim parolama. Punom brzinom kreće se natrag u ‘novo’. Stišće se gas do daske, s tim da je na šasiji terenskog vozila, umjesto prednjeg stakla, montiran golemi retrovizor.
To je taj patetični pogled na sutrašnjicu: perfektna je verzija budućnosti – kao što sama riječ kaže – ona sagledana u perfektu, u donedavnoj prošlosti koja se sada čini toliko dalekom da je treba iznova izmisliti. Zato stara normalnost naprasno postaje ‘nova’ i zato operacija vraćanja u njeno okrilje ima biti hitna, a uz dobru uredničku obradu i pirotehnički inovativna.
‘Motivacijska energija’ za takav iluzionizam i štancanje mistifikacija plod je standardne kapitalističke dinamike koja u svakoj krizi prepoznaje priliku za ‘korak naprijed’ (za ‘modele novoga društvenog razvoja’), uz nezgodnu okolnost da noge trenutno tonu u živo blato kapitaliptičke realnosti, pa bodri agitacijski poziv na neodložne reforme – ‘Sad ili nikad!’ – u uhu opreznoga promatrača odzvanja punom istinom korporativne čežnje: ‘Sad ali nekad!’
Kreativni pogon Hanza Medije, ukratko, prodaje nam restauracijski rog za reformatorsku svijeću. Najmanje treba čuditi što se, nastojeći ‘iscrtati skicu nove normalnosti’, fokusirao na turizam umjesto na, recimo, javnozdravstvenu zaštitu, ili na telekomunikacijski biznis umjesto na, recimo, sustav socijalne skrbi, tako da domet gromko najavljivanog ‘društvenoga preokreta’ biva predočen kroz način konzumiranja večere u hotelskome restoranu.
Najprije će biti da je histerično zagovaranje lažnih promjena potaknuto upravo strahom od promjena koje bi bile stvarne, no ne bi išle na ruku sili koja drži u šaci medijsku industriju. Konrad Paul Liessmann je opsesivnu predanost sudbinskim ‘reformama’ usporedio s fantazmom permanentne revolucije Lava Trockog, s tim što se tekući fenomen ostvaruje u formi neoliberalne karikature.
U medijskoj zoni ta se tragikomična prikaza, umjesto zdravorazumskim informiranjem javnosti, bavi proizvodnjom ideoloških opsjena. Da bi u tome bila uspješna, potrebno je uvijek iznova infantilizirati publiku, tretirati je poput nezrele i ranjive skupine koja vapi za pedagogom i terapeutom, autoritetom koji će joj objasniti što da misli, kako da se ponaša i čerčilovskom je odlučnošću povesti za ruku u sretniji život, naime – u ‘novu normalnost’. Dramaturgiju zavođenja – jer je naposljetku riječ o interesima kapitala – uprava prepušta ‘glavnom uredniku gospodarstva Hanza Medije’, poluzi koja, sudeći po istaknutom mjestu što ga zauzima u impressumu, ima strukturni značaj.
(Uzgred budi rečeno, nije jednostavno prodrijeti u gramatičku tajnu te funkcije. Što bi to uopće bilo ‘gospodarstvo Hanza Medije’ kad o njemu brine ‘glavni urednik’? Ako se radi o poslovanju ili ekonomiji tvrtke – na što upućuje logika gramatike – zašto rukovodnu rolu nosi lice iz novinarske branše, a ne kakav direktor, menadžer ili primjerak slične pasmine? Ukoliko je pak riječ o ekonomskoj rubrici, zbog čega postoji ‘glavni urednik’ na nivou kompanije, umjesto urednika pojedinih medijskih izdanja? Zašto ‘gospodarstvo’ uživa drugačiji status od, primjerice, kulture, crne kronike ili sporta, pa očito iziskuje strateško upravljanje i centralni nadzor, kako u nekom od tvrtkinih produkata ne bi došlo do narušavanja dogmi liberalnog tržišta ili, sačuvaj bože, zalaganja za neprofitni pogled na svijet? Tko god to bio, ‘glavni urednik gospodarstva Hanza Medije’ je kadrovski otisak gole ideologije. Naizgled sporedno tituliranje bolje od mnogočega drugog ilustrira proces kojim moć novca ovladava novinarstvom i bez milosti drobi njegove davne ideale.)
Na poseban je način simptomatično što je medijska kuća svoj ‘novi veliki projekt’, kojim će zadati parametre ‘nove normalnosti’, započela zalaganjem za reanimaciju turizma, uključivši se u grčevitu nacionalnu bitku za izgubljene resurse i zarazom devastirana tržišta. Treba li izabrati djelatnost koja ‘u ovoj teškoj situaciji’ predstavlja najveću opasnost za tzv. narodno zdravlje, onda je to – zbog tranzita i masovnosti – upravo turizam, pa stvar konceptualno nalikuje svojevrsnom plesu sa smrću, istom onom gardu što ga je neobuzdana žudnja za dobiti poticala na maksimalizaciju rizika i dovela do velike ekonomske krize 2008., samo što se ulog sada, izgleda, obračunava u ljudskim glavama.
U prvoj epizodi serijala obaviješteni smo da je dosadašnji slogan za propagiranje nacionalnog turizma ‘Croatia full of life’ promijenjen u poruku ‘Croatia full of memories’, i to, kako je objašnjeno, radi ‘pobuđivanja empatije prema našoj destinaciji’. Sasvim prikladno, ako su već globalne prilike full of death, ostaju nam memories na nešto što je bio life. ‘Projekt Restart Hanza Medije’ u suštini operira u istom ključu, uz prilog slatke opscenosti: agresivna i projektno uobličena nostalgija za onim što je bilo jučer predstavlja se kao nešto ‘novo’, štoviše kao ‘društveni preokret’ i ‘model novoga društvenog razvoja’.
Doda li se dakle ‘našoj destinaciji’ medijski doprinos, idealni slogan glasio bi ‘Croatia full of shit’.
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
