Crkvin bogataš za kraljevstvo Božje

Povezani članci

• TOMISLAV NIKOLIĆ – DEMASKIRANA IKONA SRBIJE
• Srbija, žena i majka
• Egoistična psihopatologija političkih elita i njihovih birača
• Mapiranje novih zala u BIH
• Bekim Sejranović:Likvidacija u 5 slika
• BIO JEDNOM JEDAN MOST

Lijepo se opet vidjelo i u danima predbožićnim i božićnim koliko je politika u Hrvatskoj prevrtljiva. I koliko nam je Crkva dosljedna.

Još prošloga ponedjeljka Božo Petrov je iz crkvenih redova bio nazivan političkim slijepcem i izdajnikom, preuzetnom naivčinom, kraljevskom dvorskom skoro pa ludom, tvorcem mostobrana koji služi za spašavanje komunističkih zlotvora, najvećih u čitavoj hrvatskoj povijesti…

Sve te rječetine biskupa sisačkog Vlade Košića, što ih ne bi polizao ni pas s maslom, de facto su demantirane u božićnoj noći, i to s oltara senjske katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije, gdje je msgr. Mile Bogović održao propovijed u kojoj je dojučerašnjega Košićeva Judu Iškariotskog usporedio ni manje ni više nego s Božjim Sinom, u Betlehemu rođenim i na Golgoti raspetim Isusom Kristom.

Ne spominjući imena Božina uzalud, biskup gospićko-senjski je pastvi ispričao kako je »ovih dana gledao jednog novinara kako se drsko odnosi prema čovjeku koji je bio kandidat za premijera«. Novinar se, na biskupovo zgražanje, prema tom tada još SDP-ovom kandidatu za premijera ophodio kao da mu »čovjek treba dati računa za sve što je radio i što će raditi«, te »odgovarati na njegove neumjesne upite«. Ali »kandidat je« – zborio je Božom zadivljeni biskup u Tihoj noći – »bio stalno tako smiren i jasno odgovarao na provokacije«, iz čega se »vidjelo da je svoja ponižavanja koristio da bude još jači u dobrim vrlinama, da je imao snage raditi za ljude i onda kada ga oni odbacuju«.

Biskupova je propovijed kulminirala teološkom usporedbom tada već bivšega premijerskog kandidata Bože s Bogočovjekom, Neretvanca s Nazarencem: »Dakako, to je samo blijedi primjer za ponižavanja koja je utjelovljeni Sin Božji doživljavao od čovjeka, ali on je uvijek u tim ponižavanjima rastao. Pače, ne bi moglo ni biti onoga ljudskoga rasta da nije bilo poniženja i iskušenja.«Sam Bog će znati je li biskup Bogović pritom mislio samo na poniženja kojima je Božu Petrova izvrgnuo jezičavi Mislav Bago ili je u primisli imao i ponižavajuće poruke što ih je dojučerašnjem »slijepcu i izdajniku« preko Facebooka uputio msgr. Vlado Košić, a pred kojima je – kako svjedoče očevici iz Smičiklasove – metkovski mostovođa problijedio i pozelenio, da bi se potom definitivno slomio. Jer navodno su baš te biskupove uvrede presudno utjecale na razmetnoga sina Božu, da odoli iskušenjima premijerske fotelje u koju su ga gurali prepredeni komunisti i da se skrušeno i pokajnički prostre pred Karamarkovim anđeoskim legijama koje su samo čekale trenutak da taj Most svedu na pravu mjeru i da po njemu gaze kako im se svidi – kao po mostiću ili kao putiću ili stazici.

Pred teolozima je sve vrijeme ovoga svijeta da to Košićevo pljuvanje po Boži Petrovu pokušaju argumentirano reinterpretirati kao Božjom mudrošću nadahnuto prskanje svete vodice po glavi zabludjeloga lidera Mosta. Biskup Mile Bogović im je svojom ponoćnom propovijedi odškrinuo vrata spoznaje. A napaćenom biračkom tijelu je implicite poručio kako je Božu kroz sva njegova sklapanja i razvrgavanja političkih savezništava vodio sam Bog, koji se nije oglušio na molitve prelata u Hrvata: »U cijelom Došašću molili smo se sa zabrinutošću i čežnjom da naša država dobije vlast koja voli i narod i državu, koja je milosrdna prema svome narodu. I te strukture vlasti upravo ovih dana se polako rađaju.«

Ushićenost crkvenoga vrha takvim raspletom postizborne trakavice razlila se i preko naslovnih stranica hrvatskih dnevnih novina. »Praktični vjernici zavladali Hrvatskom« – klikće Večernji list, navješćujući da »osim predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, čiji je ured blagoslovio fra Jozo Zovko, na čelo vlade dolazi trojka s jakim vjerničkim backgroundom – od Tomislava Karamarka i Bože Petrova do budućega premijera Tihomira Oreškovića«.

U prigodnom tekstu se tvrdi kako je Hrvatska »25 godina od uvođenja demokracije dobila političko vodstvo sa snažnim i očitim kršćanskim habitusom, kakvoga nije bilo čak ni u vrijeme prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana«. Stigli su, dakle, katolici veći i od Tuđmana, kojemu se prigovara da je Crkvi bio naklon »više iz političke pragmatičnosti nego iz potpunog uvjerenja« i da je svoje »sakramentalno stanje sredio tek koncem života«, ali veći i od Crkvina gojenca Ive Sanadera, kojemu se spočitava da je – unatoč obiteljskom katolištvu, bratu svećeniku i sestri redovnici – demantirao svoj katolički background, budući da mu je »vjerska opredijeljenost služila isključivo za postizanje viših ciljeva u politici i pridobivanje simpatija javnosti, a ne za vlastitu duhovnu izgradnju«.

Crkva je, dojavljuju medijski časnici za vezu s Kaptolom, posebno oduševljena novim mandatarom Tihomirom Oreškovićem, koji je »u crkvenim krugovima poznat kao aktivni vjernik«, a osobito im je poznata »njegova supruga, čija snažna osobnost i duhovnost ostavljaju traga ne samo u njihovu obiteljskom životu nego i na uspješnoj karijeri njezina supruga«.

Toliko je oduševljenje Crkve dolaskom predstavnika krupnoga kapitala na vlast u Hrvatskoj da se ni najsiromašniji vjernici ne bi smjeli naći u čudu ako hrvatski biskupi uskoro počnu propovijedati kako ne samo što će Teva lakše proći kroz iglene uši negoli ona biblijska deva, već da će i bogataš još lakše ući u kraljevstvo Božje.