Crkva nam poručuje da samo nacionalista može biti katolik

Povezani članci

• Ma je li moguće: Neovisnu hrvatsku državu napravila je jugoslavenska Udba?!
• Predstavljanje novog romana Larsa Saabye Christensena MODEL
• Dina Bajrektarević: Žene koje odrastaju u patrijarhalnom društvu razvijaju internaliziranu mizoginiju
• Studenti Medicinskog fakulteta UNSA izašli na ulice: Ko će sutra da nas liječi?
• Na tatinoj i maminoj katedri: Ekspresno do titule i odličnih zaposlenja
• Antifašisti napadnuti na Partizanskom groblju u Mostaru

Sinhedrin, religijsko-politička skupština Izraela na prijelazu iz stare u novu eru sasvim bi sigurno primila u svoj sastav pojedine glasnogovornike Hrvatske biskupske konferencije, a ne bi se posramila niti njihovog glasila. Nije sigurno bi li dotični potpali u stranku Pismoznanaca ili Farizeja, no to je sasvim nebitno jer sama duša, slijedi to iz njihovih nastupa, regulira se javnim pravilima i društvenim poukama.

Kako Sinhedrin ipak ne postoji jer smo sljednici nekih, njima nerazumljivih, pojava u povijesti prema kojima bi se riječi kardinala Bozanića u marijanskom svetištu Marija Bistrica trebale odnositi samo na Rimske katolike kojim je isti duhovni pastir. Naravno, sve to bilo bi zapravo irelevantno kada ne bismo sada već očajnički čekali rezultate popisa stanovništva iz 2011. godine kako bismo vidjeli koji je to postotak ljudi koje kardinal Bozanić ima pravo smatrati svojim ovcama. A prema starom popisu stanovništva, onom iz 2001. godine, to je velika većina od 87,5 postotaka.

Vapi gospodin kardinal s govornice o potrebi zaustavljanja revolucije koja podrazumijeva ideologizaciju zakona, struktura i školstva, valjda smatrajući kako isto, pogotovo ovo potonje nipošto nije bilo ideologizirano kada je Rimska crkva bila snažnije involvirana u ove segmente društva. Negoduje kardinalov glasnogovornik u nedavnom uvodniku Glasa Koncila nad postojanjem privatnih televizija i medija, negoduje i nad uređivačkom politikom javnih medija koji govore kardinala sijeku traže važne činjenice govora, kao da mediji pod kontrolom Rimske crkve prenose baš cijele istupe recimo premijera ili predsjednika države.

Predmnijeva dakle Ivan Miklenić kako je propovijed jako uznemirila hrvatsku političku elitu te se služe odvraćanjem javnosti od iste potrebom mijenjanja Ugovora s Vatikanom, kao da i sam nije svjestan kako i ovo malo prostora u javnim medijima ima samo zahvaljujući tim ugovorima. Kao da je zaboravio na to kako ova zemlja zbog cijelog niza stvari naprosto samo postotkom može biti kršćanska, jer kršćanski moral ne bi izglasao liberalni zakon o pobačaju, kršćanski moral ne bi imao toliku podršku pljačkaškoj privatizaciji, a ne bi dao niti toliki broj glasova licemjernim demokršćanima, kao niti protubiblijskim neoliberalima u ruhu sviju boja. Kršćanskoga morala u porukama kardinala i njegova glasnogovornika gotovo da i nema, jer kada bi ih bilo tada bi isti upozoravali na navedene anomalije u društvu, a ne bi mjesto rezervirano za proročki govor (govor o Kristu) koristili za političke direktive.

Ali, iznenađenju nikada kraja, organizacija koja se nikada nije javno odrekla svojatanja dvije bosanskohercegovačke biskupije, tek ih je volja Vatikana odvojila od, kako HBK kaže, matice, kritizira ratifikaciju sporazuma o razgraničenju, dajući sada i vanjskopolitičke direktive, kopajući po sugestivnosti prvoga predsjednika, koji je za njih naprosto bio, ako ne savršen, a ono barem tik do toga. Nije isti mogao čak ni nehotice pogriješiti! Obmanuli su ga! Naravno, stara je to ideološka metoda prema kojoj vođa ni za što nije kriv, on je krajnji pozitivac.

Zanimljiva je ova želja hrvatskog Sinhedrina za kontrolom i utjecajem na politička i društvena zbivanja, kako piše Hans Kung u svojoj Povijesti kršćanstva, ona je imanentna svim kršćanskim organizacijama pod kontrolom Rima, još od edikta kojim je kršćanstvo u Rimskom cartvu postalo državna religija. Preslika rimskih struktura u crkvene na žalost je išla preslikom imperatorskog sistema gdje pojedinac papa i njegovi namjesnici na terenu, kardinali, daju direktivu stadu što činiti. Stara je to težnja Rimske crkve koju je tek Reformacija malo poljuljala, ali ne posve. Jer, kako piše Kung, koncept političke teologije u reformaciji ispravan je, ona traži promjenu društva kroz osobno obraćenje i odnos s Bogom.

Našoj religijsko-društvenoj skupštini to je sve promaklo, oni poput farizeja postavljaju uopćena pravila i direktive koje bi politika trebala slijediti ne bi li nacija dokazala svoju pripadnost rimokatoličkom krugu. Jer, biti katolik na ovim prostorima znači biti nacionalno čist. Sve dok tome bude tako imat ćemo veliki postotak katolika, a mali postotak morala. Bit ćemo kao stvoreni za rečenicu koju je Krist izrekao farizejima: “Licemjeri jedni!”

SEEbiz.eu