Čistoća naroda i jezika ne postoji

Izdvajamo

• Tvrdnja da govorimo četiri standardna jezika ne može se dokazati, ona nije znanstvena, nego je proizvod ideologije i to nacionalističke.

Povezani članci

• Promocija knjige “Iza mušebaka” Tahani Komarice
• PLESNA DIPLOMATIJA
• Marijan Vogrinec: Klimatski barbarizam
• Anketa: Građani Sarajeva žele punu ravnopravnost za gej osobe: Smiješno je da u 21. vijeku ti ljudi imaju problema zbog svoje seksualne orijentacije
• RAZGOVORI, PROMOCIJE I PRVA KONVENCIJA BH. BIBLIOTEKARA/KNJIŽNIČARA I BH. IZDAVAČA/NAKLADNIKA
• Sarajevo gori, a studenti spavaju zimski san

Prije godinu dana u Sarajevu je potpisana Deklaracija o zajedničkom jeziku u kojoj se navodi da narodi u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori govore jednim jezikom policentričnog tipa, različitim varijantama.

Do sada je svoj potpis na Deklaraciju stavilo više od 8.000 osoba iz regije i svijeta, a ovih dana se priključio i najpoznatiji svjetski lingvist Noam Chomsky (Čomski).

Deklaracija širi svijest da se narod i jezik ne podudaraju, što je za mnoge, prije svega nacionaliste neprihvatljivo, jer oni ne prihvataju bilo što, što bi moglo biti zajedničko s drugim narodom, poručila je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) poznata lingvistkinja iz Hrvatske Snježana Kordić, jedna od autorica Deklaracije o zajedničkom jeziku u četiri zemlje Zapadnog Balkana.

Navršava se godišnjica potpisivanja Deklaracije o zajedničkom jeziku u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Osim podrške i velikog broja potpisa, Deklaracija je dočekana „na nož“, pojedinci i grupe su osudili stav da se u ovim zemljama govori zajedničkim, policentričnim, standardnim jezikom. Možete li izdvojiti neke tipične, pozitivne i negativne reakcije?

Reakcije na Deklaraciju bile su raznovrsne, od brojnih pozitivnih do, kako se i očekivalo, negativno nastrojenih. S jedne strane imamo činjenicu da je Deklaraciju ubrzo nakon objavljivanja potpisalo preko 8.000 ljudi. S druge strane imamo pojavu da je širena odbojnost prema Deklaraciji već i prije njenog objavljivanja tako što se javno lagalo o njenom sadržaju. Prije nego što su uopće mogli pročitati što u Deklaraciji piše jer im nije bila dostupna, nego su samo znali njen naslov. To je u Hrvatskoj dolazilo od strane čitavog državnog vrha, od strane lingvista, profesora kroatistike i raznih drugih. Njima je bila zazorna već i riječ „zajednički“ u naslovu jer nacionalizam ne prihvaća da bi bilo što moglo biti zajedničko s drugim narodom, pa su onda izmišljali razne neistine o sadržaju Deklaracije. I nakon objavljivanja teksta Deklaracije, kad je svatko na internetu mogao provjeriti što u Deklaraciji piše, nastavilo se u Hrvatskoj s istom metodom govorenja neistina, a samo neki od njih, kad su vidjeli da u Deklaraciji ne piše ono što su tvrdili, shvatili su da su pogriješili što su pristali govoriti o nečemu što nisu ni pročitali, pa su zašutjeli.

U Bosni i Hercegovini se manje lagalo o sadržaju Deklaracije, nego je za širenje odbojnosti prema Deklaraciji dominirala tehnika da se kaže kako u Deklaraciji doduše nešto piše, ali da to nije iskreno, nego da su prave namjere sigurno druge. I u Srbiji je pravljena odbojnost prema Deklaraciji, ali tako što su istinito prenosili njen sadržaj i ustajali protiv tvrdnje u Deklaraciji da su sve četiri standardne varijante ravnopravne i da se ne može jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika. Njihova teza je da varijante nisu ravnopravne i da ih nema četiri, nego je srpski nekakav pravi jezik, a drugo su varijante tog jezika. Međutim, kad se pogledaju definicije policentričnog standardnog jezika u svjetskim lingvističkim leksikonima, vidimo da se u njima nabrajaju kao varijante austrijska, njemačka i švicarska, isto tako američka, britanska, australska, što znači da nema lingvističke osnove da se u našem slučaju primjenjuje nekakav drukčiji tretman.

Sveukupno se o negativno intoniranim reakcijama u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori može reći da kritičari Deklaracije, na njihovu žalost, ne mogu naći niti jednu rečenicu u Deklaraciji kojoj bi argumentirano mogli nešto prigovoriti. A objavljeno je i mnoštvo pozitivno intoniranih tekstova. Najčešće su to bili svojevrsni odgovori koji razotkrivaju neutemeljnost napada. Takvih tekstova u obranu Deklaracije je najviše bilo baš u Hrvatskoj. Kad govorimo o svemu ovome, još bih htjela istaknuti da svi koji su sudjelovali u izradi Deklaracije, u njenom sastavljanju, ili u njenoj obrani, činili su to bez ikakve financijske koristi, potpuno volonterski.

Najčešća zloupotreba jezika je u tvrdnji da se granice jednog naroda moraju podudarati sa granicama jednog jezika. Na koji način Deklaracija utiče da se jezično izražavanje odvoji od nacionalne pripadnosti? Kako se taj stav prihvata među „jezikoslovcima“ četiri države?

Deklaracija širi svijest da se narod i jezik ne podudaraju i da je mnoštvo takvih primjera u svijetu, npr. Austrijanci, Švicarci, Nijemci, ili Amerikanci, Britanci, Kanađani. Vidimo da ti narodi sasvim dobro stoje i na kulturnom planu i na svakom drugom, i da zajednički jezik ustvari svima donosi prednosti. I nama je, naravno, prednost što imamo zajednički jezik.

A kad pitate za domaće jezikoslovce, među njima dominira nacionalistički pristup jeziku. Zašto u sve četiri sredine dominiraju jezikoslovci koji zastupaju nacionalizam umjesto znanosti, može se objasniti jednim ciljano kreiranim procesom koji je tekao tako što su nacionalistički političari na vlasti davali odriješene ruke najnacionalističkijim jezikoslovcima da zapošljavaju na fakultetima ljude slične sebi i da sankcioniraju one koji bi zastupali znanost. Rezultat tog procesa je da imamo jedno zabetonirano nacionalističko stanje na fakultetima. Profesori koji su nosioci tog stanja su potpuno u suprotnosti od lingvistike u svijetu.

Postoji li čvrsta veza između nacionalizma i odbijanja da se odnos prema jeziku promijeni?

Da, zato što se nacionalizam u društvu održava i jača također i pomoću teme jezika. Nacionalizam želi uvjeriti sve članove grupe da su isti i ujedno da su potpuno različiti od druge grupe koja je proglašena neprijateljskom. Zato lansira tvrdnju da svaka grupa ima drugi jezik, iako je ta tvrdnja suprotna od stvarnosti. A kad netko ukaže na neistinitost te tvrdnje, onda ga se odmah proglasi neprijateljem. Nacionalizam također inzistira na navodnoj čistoći jezika i naroda, iako tako nešto ne postoji i nikada nigdje nije postojalo.

Kakav je odjek imala Deklaracija izvan prostora bivše Jugoslavije?

Izvještavali su jako pozitivno o Deklaraciji mediji u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji, Francuskoj i u Americi. Pisali su o njoj svjetski ugledni sociolingvisti i dali joj snažnu podršku. Isticali su njenu znanstvenu utemeljenost i osuđivali su razdvajanje djece po nacionalnosti u našim školama u ime navodno drugog jezika i razne druge apsurdne prakse kod nas. Isticali su i da su lingvisti dobro zastupljeni među potpisnicima. Mogla bih sada, evo iz glave nabrojati preko pedeset lingvista koji su je potpisali, ali nećemo sad ovdje oduzimati vrijeme za to.

Ovih dana Deklaraciju je potpisao američki lingvist, filozof i jedan od najistaknutijih društveno angažiranih autora današnjice, Noam Chomsky. U čemu posebno vidite značaj tog potpisa?

Noam Chomsky je najpoznatiji i najugledniji lingvist na svijetu. Već i njegova prva knjiga objavljena 1957. godine smatra se revolucionarnom za lingvistiku jer ju je iz temelja promijenila. Generacije lingvista, stotine i stotine istraživača, njegovi su sljedbenici. Naziva ga se i ocem moderne lingvistike. A usto je i prvo ime analitičke filozofije i jedan od osnivača kognitivne znanosti. Niz statističkih istraživanja već desetljećima pokazuje da je Chomsky najcitiraniji živući intelektualac na svijetu. I kad netko takav potpiše našu Deklaraciju o zajedničkom jeziku, kad joj pruži bezrezervnu podršku, to je fantastična stvar jer u najvećoj mogućoj mjeri ukazuje na važnost onoga što u Deklaraciji piše i time može bitno utjecati da se domaća sredina temeljito suoči sa sadržajem Deklaracije.

Vaša osobna misija ali i misija Deklaracije je da jezik ne bude sredstvo ideološke propagande, o čemu ste nedavno govorili studentima u Sarajevu. Kako su mladi ljudi reagovali na Vaše teze?

Ideologija je, po jednoj od osnovnih definicija, iskrivljeno prikazivanje stvarnosti. Ideologija se ne bazira na činjenicama i na dokazima. Studenti su upisali fakultet, a na fakultetu bi se trebala izučavati znanost. Znanost je suprotno od ideologije jer nastoji utvrditi istinu o stvarnosti i bazira se na činjenicama, na dokazima, na empirijskoj provjeri. Tvrdnja da govorimo četiri standardna jezika ne može se dokazati, ona pada na empirijskoj provjeri, što znači da nije znanstvena, nego je proizvod ideologije, i to nacionalističke ideologije. Nasuprot tome, tvrdnja da govorimo zajedničkim policentričnim standardnim jezikom raspolaže dokazima, nju potvrđuje svakodnevna empirijska provjera. Time je jedino ona znanstveno utemeljena i razumljivo je da je naišla na odobravanje studenata na predavanju.

Šta očekujete, kakva je budućnost Deklaracije o zajedničkom jeziku u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori?

Deklaracija je klica koja postavlja stvari na svoje mjesto, naziva ih pravim imenom i time omogućava da se krene u rješavanje problema. Deklaracija je u skladu s činjenicom da govorimo jednim jezikom i u skladu je sa znanošću. Ona je protiv sadašnje vladajuće nacionalističke jezične politike. Naravno da joj se ta politika opire svim sredstvima i svim polugama moći kojima raspolaže. Ali to je promjenjivo i Deklaracija djeluje baš u smjeru te promjene. Jer ona je javni čin velikog broja ljudi. A kao što je Noam Chomsky rekao u jednom svom intervjuu, svako javno djelovanje ostavlja trag i nasljeđe koje doprinosi da stvari idu naprijed jer utječe na mijenjanje svijesti i na razumijevanje stvarnosti. Postavlja temelj na koji se može oslanjati nastavak procesa promjene.

Kako se Vi osobno nosite s reakcijama, ili konkretnije uvredama, zbog stavova koje iznosite?

Kad se čovjek ide suprotstavljati nacionalizmu, onda zna da se nacionalizam čitav bazira na neistinama i na falsifikatima, koji su tolikih razmjera da su čak karikatura. Nacionalizam je uvijek suprotno od istine, suprotno od činjenica jer ne može funkcionirati drugačije. Ljudi koji šire nacionalizam iznose neistine o jeziku, neistine o povijesti i jednako tako neistine o svakome tko se javno suprotstavlja nacionalizmu. To je sveprisutna metoda koju primjenjuju. Kad čovjek unaprijed zna da će oni primjenjivati tu metodu, onda nije iznenađen.

RSE