Cijepljenje ili otcijepljenje?

Izdvajamo

• Separatizam se tako svrstava u neprihvatljive pojave. Fašizam ne. Kao i nacionalizam. Oni se itekako nose. Posljednja su moda. Posebno u Hrvatskoj. Sasvim je u redu pišati po spomenicima narodnih heroja, bojati ih u plavo i ukrašavati ušatim slovom. Javno se naglagoljiti srpske majke „drugačijim“ novinama i novinarima. Prijetiti prekrajanjem granica i diskvalificirati cijele narode, proglašavajući ih teroristima.

Povezani članci

• NOĆNI LJUDI
• Ustoličenje mitropolita na Cetinju čin agresije Beograda
• (Dis)kontinuiteti
• OPTIMUS PRIME BRANI HRVATSKU
• Ladislav Babić: Migracije humanosti
• Dream team

Foto: thenational.scot

Gomila psihopata i narcisoidnih siledžija, u vlasti i njoj bliska, sakrivajući se iza „svetih“ riječi „domoljub“ i „branitelj“ s uzdignutim bičevima brani nacionalni tor, pazeći da se ni jedna izgubljena ovčica ne približi prozoru sa svježim zrakom. Gadno nas, što kažu, cijepe.

Neurotičnu vezu karakterizira „neprincipijelno“ pristajanje partnera da održavaju nešto što nema ni smisla ni izgleda. I što s vremenom dovede do razlaza.

Sjećate se onog silovanja krajem osamdesetih od strane Miloševićeva režima, kada je „pod svaku cenu“ htio uvjeriti građane, (tada ostalih) Republika, da njihovo rukovodstvo laže i ne želi im dobro. Za udarnu je „pesnicu“ odabrao nekog Šolevića i njegove božure.

Kada su mu se, na njegovu opću radost, pridružili još neki neurotični tipovi iz par bratskih Republika sreći nije bilo kraja. Božuri su procvjetali svugdje.

To je ona situacija kada nervozni muž, neki župan, recimo, mlati ženu, a onda je tjera da po susjedstvu hvali njegovu dobrotu.

I Katalonce tako ispendrekaše vlastiti čuvari reda, za nihovo dobro. Pa im u ime mira u kući zakonom zabranjuju udruživanje i samoodlučivanje. A bogami i podnošenje zahtjeva za razvod. Jer, kako bi oni (Katalonci) preživjeli bez rođene matere. A majčina ruka, poznato je, ne boli.

A što ako Katalonci odu?

Slično bi mogli učiniti i neki Talijani. Pa i neki Francuzi. Pa i neki otočani. A možda i neki, nama najbliži, poluotočani. Koji su, u ne tako dalekoj prošlosti, već bili podareni.

Separatizam se tako svrstava u neprihvatljive pojave. Fašizam ne. Kao i nacionalizam. Oni se itekako nose. Posljednja su moda. Posebno u Hrvatskoj. Sasvim je u redu pišati po spomenicima narodnih heroja, bojati ih u plavo i ukrašavati ušatim slovom. Javno se naglagoljiti srpske majke „drugačijim“ novinama i novinarima. Prijetiti prekrajanjem granica i diskvalificirati cijele narode, proglašavajući ih teroristima.

A i sama pomisao na nepristajanje na  takav brak u korijenu se proglašava nevjerom. Pa se partneru prijeti i institucionalno i van tog okvira.

Gomila psihopata i narcisoidnih siledžija, u vlasti i njoj bliska, sakrivajući se iza „svetih“ riječi „domoljub“ i „branitelj“ s uzdignutim bičevima brani nacionalni tor, pazeći da se ni jedna izgubljena ovčica ne približi prozoru sa svježim zrakom. Gadno nas, što kažu, cijepe.

Ne uče oni ništa iz povijesti. Oni je umjesto toga falsificiraju. I prekrajaju. Jer, kada bi samo nešto pročitali znali bi da je svaka sila za vremena.

Da će kad-tad, postiđeni i iscrpljeni partner napustiti tu zajednicu, pokupiti svoje prnje i podnijeti zahtjev za razvod.