CIJENA RATA

Izdvajamo

• Ukrajinski rat postaje, doslovno, svakim danom sve većom prijetnjom za mir ne samo u Evropi, nego i u svijetu. Ruska su raketiranja sve intenzivnija. Stvari za Ukrajinu ne stoje dobro, a indirektni pokazatelji toga su i miniranje plinovoda Sjeverni tok 2 i rušenje goleme brane Nova Kahovka kod Hersona.

Povezani članci

• Alijini Srbi
• Bilježnica Robija K.: Oborita riba
• Mrlje na pobjedi
• Alem: sloboda
• Dragan Markovina o Davoru Butkoviću: Posljednji čovjek na predziđu
• Jelko Kacin: Njemačka govori ono što 22 članice EU misle

Pozorno i polako pročitajte sljedeću rečenicu. Od godine 2001., kada su napadnuti neboderi-blizanci u New Yorku, u ratovima što ih je otpočinjala Amerika, ili u kojima je sudjelovala, širom svijeta izgubilo je život četiri i po milijuna ljudi. Laž, prva je reakcija što vam pada na pamet. Ruska propaganda kojom se nastoji skrenuti pozornost od groznih zločina što ih Rusi čine u ratu u Ukrajini, moglo bi biti dodatno objašnjenje (posve u stilu onoga što na dnevnoj osnovi čujemo od političara-činovnika kako u ‘centrali’ EU, tako i u pojedinim zemljama članicama, uključujući – naravno – i Hrvatsku).

E, pa nije. Nije ni laž, ni ruska propaganda, ni bilo čija propaganda.

​Podatak o 4,5 milijuna mrtvih u ‘američkim ratovima’ u posljednje dvadeset i dvije godine rezultat je istraživanja što ga je pod imenom ‘Cijena rata’ provelo Brown sveučilište (Brown University) iz Sjedinjenih Država. Od toga enormnog broja (više je to no što Hrvatska ima stanovnika) otprilike milijun otpada na one poginule u izravnim vojnim operacijama, dok je tri i po milijuna ljudi (evo i cifre, da bi bilo jasnije: 3,500.000) izgubilo život zbog posljedica ratova.

​Znanstveni istražitelji s američkog sveučilišta nisu (za sada, barem) optuženi kao veleizdajnici, nitko im (još) nije predbacio nedostatak domoljublja, ili ih svrstao na ‘krivu stranu povijesti’. Ne, s njima i rezultatima njihovoga istraživanja događa se nešto drugo, ono za što su zapadni propagandisti utvrdili da je najdjelotvorniji način borbe protiv neugodnih istina. Uglavnom ih se – pogotovo u ključnim medijima, uključujući televizije – prešućuje. Ali se zato ovih dana za njih moglo saznati iz programa kineske televizije namijenjenoga svijetu (CGTV – Chinese Global Television Network); i to u ozbiljnom panelu što ga se ne može otpisati kao komunističku propagandu.

​Osim zastrašujućeg podatka o žrtvama ‘američkih ratova’ što se svi, ama baš svi vode daleko od granica Sjedinjenih Država, moglo se saznati, bolje reći: obnoviti spoznaju da su Sjedinjene Države, osim što imaju širom svijeta razasuto nekih sedam stotina (700) vojnih uporišta, gotovo permanentno u ratu. Kontroverzni Donald Trump čiji je izbor za Predsjednika bio rječit dokaz degeneracije zapadne (a pogotovo američke) demokracije, jedini je od predsjednika u protekla više od dva desetljeća koji nije započeo nijedan novi rat; što ne znači da one što su već trajali nije nastavio. A po broju započetih ratova prednjači Nobelovom nagradom za mir (!) ovjenčani Barack Obama!

​I ta i takva Amerika, s hipotekom četiri i po milijuna ubijenih ljudi širom svijeta, uzima si pravo ne samo da bude pretendent na položaj svjetskog lidera, nego tu poziciju (željenog) globalnog vođe (čitaj: hegemona) ostvaruje golom silom, ne pitajući za nove žrtve. Naravno, sve je to zamotano u ‘celofan’ borbe za demokraciju i ljudska prava, uvijeno u šareni ‘staniol’ konfrontiranja demokracije i autokracije. A kada već spominjemo ljudska prava, što je s osnovnim ljudskim pravom, onim na život, tih četiri i po milijuna ljudi (u pravilu drugih rasa i religija, što nije nimalo beznačajno) palih u ‘plemenitom’ oslobađanju porobljenih naroda od tirana?

​Zašto je sve to potrebno znati? Zašto je na to potrebno podsjećati usprkos i strogo usmjeravanim mainstream medijima u kojima za neugodne istine nema mjesta, i euro-atlantskim političarima za koje je teško reći jesu li prirodno glupi, jesu li zaluđeni, ili su pokvareni do srži? Potrebno je zbog toga što se uz svakim danom ionako sve opasniji sukob u Ukrajini (kojega Rusija jest započela, ali koji je godinama pripreman – ne u Moskvi, nego na Zapadu), sve jasnije ocrtavaju konture novoga sukoba, onoga između Sjedinjenih Država i Kine.

​Ako svi znaci ne varaju, stratezi Zapada odlučili su na Kinu primijeniti ‘ukrajinski scenarij’, mada je svakome iole objektivnom promatraču jasno da glavni cilj toga scenarija – bacanje Rusije na koljena i smjena Putina, nije ostvaren. Konkretno, to znači da će Zapad (SAD) tako dugo i sve očitije provocirati Kinu na pitanju Tajvana, dok Peking ne uleti u zamku i krene stvar rješavati vojnom silom. Pa će to stvoriti pretekst za rat protiv Kine (‘kako nikada više tako nešto ne bi mogla učiniti’, zvuči poznato, zar ne?).

Za manje upućene: Tajvan (Formoza) je veliki otok na koji se poslije poraza u borbi s Mao Ce Tungovim komunistima povukao nacionalistički vođa pokreta Kuo Min Tang, Čang Kaj Šek, sa svojim pristašama. Dugo godina Zapad se pravio kao da Narodne Republike Kine nema i priznavao je pod imenom Kine režim na Tajvanu. To će se promijeniti tek u vrijeme predsjednika Richarda Nixona koji je posjetio Peking, uspostavio diplomatske odnose s komunističkim režimom i prihvatio, odnosno proglasio politiku ‘jedne Kine’. To je značilo da na svjetskoj sceni Tajvan više nije priznat kao neovisna država, da gubi poziciju u svim međunarodnim organizacijama i da je sveden na status kineske pokrajine, doduše s bitno drugačijim političko-gospodarskim sustavom, uz jamstvo Pekinga da će to tolerirati i da neće tamo silom uspostavljati svoju vlast.

I to je godinama funkcioniralo, s time da je Tajvan cijelo vrijeme imao razgranate gospodarske odnose s mnogim zemljama u svijetu. No, od Trumpovog vremena (a Biden je to samo zaoštrio) Washington ide na kurs i gospodarske i političke konfrontacije s Kinom u kojoj je prepoznao (uz Rusiju) neželjenog i potencijalno za svoje globalne interese opasnog suparnika. Pa se i u službenim doktrinama kako Sjedinjenih Država, tako i NATO-a, Kinu najprije počinje imenovati kao suparnika, a potom kao nekoga tko ugrožava nacionalne interese Amerike. Što onda, naravno, ima svoj odraz i u svakodnevnoj politici.

Pri tome ni Washington, ni EU nikako da shvate kako danas imaju posla ne s Kinom koja je siromašna i tehnološki zaostala, nego s Kinom koja je dugo i strpljivo pripremala svoj izlazak na globalnu scenu u velikom stilu, koja je samosvjesna i jaka – i diplomatski, i gospodarski, i vojno. Zapadnjaci nisu, barem nisu na vrijeme, shvatili domašaj prije jednoga desetljeća započetkog projekta ‘Pojas i put’ (kolokvijalno: Novi put svile). U međuvremenu taj infrastrukturni projekt što po domašajima nema presedana, obuhvaća 150 zemalja svijeta. Kina gradi tempom koji je jedinstven u svijetu, ima vlastitu orbitalnu stanicu i samo još agresivnom propagandom zaglupljeni Balkanci (a u međuvremenu cijela je Evropa postala Balkan u onom najgorem smislu riječi) mogu s prijezirom odmahivati kada se spomenu Kina i kineski proizvodi.

Danas Zapad – što znači SAD i EU – Kini otvoreno prijeti, Kinu se proziva, Kinu se upozorava. Na što? Pa eto, na primjer, na to kako je nedopustivo što je kao instruktore u svojim oružanim snagama angažirala demobilizirane vojne pilote iz Njemačke (i još nekih zemalja). O tome se može saznati i iz zapadnih medija, no obrazloženje servirano uz tu ‘nedopustivost’ ne samo da je zanimljivo, nego je i prijeteće. Kažu, naime, kako bi bivši piloti Luftwaffe mogli Kineze naučiti taktici i strategiji vojnih zrakoplovstava NATO-a.

Pitanje što se iz takvoga obrazloženja upravo imperativno nameće, ne postavlja – međutim – nitko. A to pitanje glasi: sprema li se Atlantski pakt na rat s Kinom?

Pitanje nije ni pretjerano, ni nelogično, jer NATO je, otkako je završen Hladni rat (onaj prvi, naravno) potpuno promijenio svoj karakter, mada Povelja NATO-a nije promijenjena. Savez osnovan u svrhu obrane zapadne Evrope od sovjetskog hegemonizma (što u ono vrijeme nikako nije bilo nerealno) danas je nešto posve drugo. NATO je prešutno (svi se, naime, prave kao da to ne vide) pretvoren u udarnu pesnicu američke politike širom svijeta. Pa se intervencije NATO-a izvan Evrope tretiraju kao nešto posve normalno.

Trenutno, mada se očito priprema i za budući američko-kineski sukob, što ga veteran svjetske diplomacije, Henry Kissinger, smatra najvećom opasnošću za svijet, NATO je realno – svim demantijima usprkos – ‘do grla’ angažiran u ratu u Ukrajini. Dokle ide taj angažman govori i to da se već spominje mogućnost da pojedine zemlje članice Atlantskoga pakta upute svoje vojne jedinice u Ukrajinu (da su tamo već i sada prisutne u vidu instruktora i dragovoljaca, to je poznato).

Ukrajinski rat postaje, doslovno, svakim danom sve većom prijetnjom za mir ne samo u Evropi, nego i u svijetu. Ruska su raketiranja sve intenzivnija (mada broj žrtava na ukrajinskoj strani sugerira zaključak kako Rusi primarno gađaju vojne ciljeve, o čemu Zapad, šampion borbe za slobodu medija, naravno ‘ništa ne zna’). Stvari za Ukrajinu ne stoje dobro, a indirektni pokazatelji toga su i miniranje plinovoda Sjeverni tok 2 i rušenje goleme brane Nova Kahovka kod Hersona. Kod miniranja Sjevernog toka 2 u igri su gotovo sigurno Amerikanci, a za rušenje brane, nakon prave euforije osude Rusije odmah prvoga dana (ratni zločin, dakako), polako se probijaju informacije kako nije sigurno tko je srušio branu (Rusi upiru prstom na Ukrajince), kako se to ‘možda nikada neće utvrditi’ i kako je najveća šteta počinjena na onome dijelu koji je pod kontrolom Rusa. Pa su, dakle, glupi Rusi sami sebi zadali dalekosežni udarac? Ima ih koji su i to spremni povjerovati.

I u taj mozaik svijeta koji tetura prema vlastitoj propasti (i to svojom voljom) savršeno se uklapa i vijest da uskoro na nebu nad Njemačkom počinju najveći zračni manevri otkako je formiran NATO (10.000 ljudi i 250 aviona, a trajat će deset dana). No i u ovome se slučaju potvrđuje teza o promijenjenom karakteru NATO-a. U zračnim manevrima sudjeluju i neke države koje nisu članice Pakta, poput Japana (Japan – Kina?). Hoće li među tih 250 aviona biti i nekih s oznakama Ukrajine? Ne bi se ni tome trebalo previše čuditi.

Čuditi se treba samo jednome: odakle silna želja ne samo za uništenjem suparnika, protivnika, neprijatelja, nego i za samo-uništenjem? I opet pitanje koje nije ‘isisano iz prsta’. Ozbiljni eksperti upozoravaju upravo na to. Koja je bila cijena – u ljudskim životima – posljednjih ‘američkih ratova’, to smo saznali. Možda netko već radi i na projekciji cijene ratova koji traju i koji se – očito – pripremaju.

Ako i radi, veliko je pitanje, pitanje bez odgovora, hoće li takvo istraživanje dospjeti i završiti.