ENG
Čežnja za ratom
Autor/ica 👤Petar Fehir
Izdvajamo
- Isprazne i dosadne riječi zamjenjuje govor metala. Oblikovanog u cijevi. Slabima imponira što su u istoj vrsti s do jučer moćnima, moćni okajavaju svoje grijehe stojeći u božjem redu. Gubi se poslovičnost glupih narodnih poslovica. Tako što se relativiziraju. I aktualiziraju. Jer “ničija nije gorjela do jutra”. Ni svijeća ni kuća.
Povezani članci
Foto: f.krstarica
Govorit ćemo neki, samo nama svojstven, jezik, postaćemo mnogo stariji i kulturniji narod, promijenićemo vlastita u osobna imena. Dograditi prezimena. Nećemo valjda i dalje biti došljaci s Karpata, slavensko pleme. Ili ne daj Bože vandali. Sada ćemo malo miiiiiii biti starosjedioci. Praeuropljani. Možda čak i svemirski narod…
Najsretniji dan u mom životu zbio se kad je počeo rat.
Ili, moj najsretniji dan je počeo kad se zbio rat.
Bio je to veličanstven doživljaj i za mnoge koje sam poznavao i koje ću upoznavati. Koje ću napustiti i koje ću nastupajućih godina sretati po
evropskim izbjegličkim kampovima – sastajalištima sretnih ljudi iz zemlje koja je nekad ličila na vodenog konjica, sa malo podvijenim repom.
Nestala su odjednom i nepovratno mala glupa opterećenja, prepirke sa susjedima, odlasci u vrtiće po djecu, duga sastančenja. Mrzovoljni ponedjeljci, iznošenje smeća, cijepanje drva, “Suša” pred plaću. I umišljena zadovoljstva – jutarnja kavica, pecanja, popodnevne šetnje, kafići, sunčanja na balkonu.
Čovjek se početkom rata na neki način vraća u “pra” sebe. Na sam početak. Na prvi prvog prs prve.
Svi oni rafinirani, iznivelirani, nijansirani, tankoćudni osjećaji ponovo se vraćaju svom prvobitnom obliku. Nagon uvodi ego u harmonični sklad sa svim autoritetima. Izmiruje ljude prividno ih dijeleći. I to onaj prastari nagon lovca. Bez lovnih pravila, pasa goniča i žutih truba. Umjesto svih onih ispraznih tumačenja o psihologiji, sociologiji i kemiji pojedinaca, različitostima koje nas oplemenjuju, bratstvu, jedinstvu, ljubavi, dobru i zlu i ostalim humanističkim bla-bla tralalalijama, postojimo, u stvari, jedino mi i postoje, u stvari, jedino oni.
Niz dolinu u kojoj je nekada carevao um odjednom se počinju valjati klade.
Muškarci, jednobrazno obučeni, postaju namršteni, važni, disciplinirani. Bez pogovora slušaju Nekog koji na naramenicama ima na čudan način ušivene šarene trake uobražavajući da je upravo stigao sa Sinaj-gore.
I kad on kaže dan – bi dan, a kad kaza noć – noć bi. I vidi tada da je noć
dobra, pa sastavi svjetlost i tamu.
Bože, što je lijepo kad sastavi…
Rat je, u stvari, nešto što uspostavlja red.
U redu, ima tu malo i neizostavnog kiča, kao u svakom redu, ali to i jest ono što ga krasi. Čovjek u ratu ne smije biti suptilan i preosljetljiv. Jedan korak u ratu ravan je vječnom putu. Njegov je cilj uništenje zla i uspostava pravde i sklada. Prelaženje iz svemirske u unutarnju ravnotežu, kroz borbu između svjetla i tame.
Rat biva Spasenje.
Čovjek gubi odgovornost za tričavu svakodnevnicu. Za vlastiti život. I za životarenje ostalih, naravno. Cijena jednog života strmoglavo pada na burzi novih vrijednosti. Obrnutom proporcijom, život koji se žrtvuje postaje neprocjenjiv. Kad se pretvori u novu vrijednost.
– Dala sam tri sinaaaaa! Dat ću i četvrtooooog! – kliče žena u crniniushićenjo, u strasti sličnom zanosu. Uz bučno odobravanje kolektiva. Zbog nacionalne osviještenosti. Po cijenu života vlastite djece.
Obrazac po kojem se nešto očekuje “u tom trajanju” koji smo do sada odlagali, nesigurnom i neizvjesnom, nestaje. Rat izjednačava ljude i uspostavlja vrlo jednostavna pravila. Sve što se utvaralo kao presudno postaje bagatela. Zakoni gube autoritet, društvene norme teže novoj uspostavi. Stvara se novi kvalitet.
Do jučer navodni lopovi, hulje i primitivci preko noći postaju nacionalni heroji. Tolerantni, staloženi, i navodno dobrodućni postaju budale. Nose se samo mišice, pije se samo sila. Drskost postaje odlučnost, krvožednost – hrabrost. Racionalnost – kukavičluk. Humanizam – izdaja.
Isprazne i dosadne riječi zamjenjuje govor metala. Oblikovanog u cijevi. Slabima imponira što su u istoj vrsti s do jučer moćnima, moćni okajavaju svoje grijehe stojeći u božjem redu. Gubi se poslovičnost glupih narodnih poslovica. Tako što se relativiziraju. I aktualiziraju. Jer “ničija nije gorjela do jutra”. Ni svijeća ni kuća.
Sve biva gotovo savršeno.
Odjednom nam eto na kućne adrese stiže odgovor na naše strepnje, nedoumice i strahove iz bijednog dotadašnjeg života. Mi smo, u stvari, bili dobri, pametni, pošteni i vrijedni i puno bi bolje živjeli da nije bilo njiiiiiiiiiih.
Njiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiih!
Kako smo samo mogli biti tako naivni pa im vjerovati, dijeliti s njima koricu kruha, djecu slati u školu zajedno s njihovom. Dovoljno je, kako rekoše naši mudri generali, samo uništiti njih i sve naše nesreće i nezadovoljstva, male plaće i drski šefovi, nestašice struje i redovi za kavu, skupe namirnice i pijani muževi, nogometni porazi i jezičave svekrve – sve će biti riješeno. Njihovim uništenjem uništićemo i zlo u samima sebi.
Protiv zla može se boriti jedino zlom. Svaki ćemo dobiti svoju satelitsku antenu, vitku liniju i mladenački jedrije lice. Imaćemo svoje novčanike, svoje džepove i svoj zrak. Odbijajući da ličimo na njih prestaćemo da ličimo i na sebe. One male, jadne, ništavne. Poltrone i papučare. Konformiste i slabiće. Što cmizdre nad svakom tužnijom scenom u dosadnom, cjelovečernjem socijalnom talijanskom filmu. Nepočešljane i bubuljičave.
Govorit ćemo neki, samo nama svojstven, jezik, postaćemo mnogo stariji i kulturniji narod, promijenićemo vlastita u osobna imena. Dograditi prezimena. Nećemo valjda i dalje biti došljaci s Karpata, slavensko pleme.
Ili ne daj Bože vandali. Sada ćemo malo miiiiiii biti starosjedioci.
Praeuropljani. Možda čak i svemirski narod…
Stvarno, pa taj začudni pogled u dubinu ogledala, dok razmišljamo pred konačnu povijesnu odluku, nikako ne može biti svojstven bićencu s ovog klikera od planete.
I sve to zahvaljujući jedinom, dragom i nezamjenjivom ratu.
Neka mu je vječna hvala.
Autor/ica 👤Petar Fehir
