Četiri jahača hrvatske apokalipse

Izdvajamo

• Umišljam li ja to ili je ovo što se u zadnje vrijeme događa s (ne)korištenjem biskupijske dvorane sv. Ivana Pavla II u Dubrovniku znak da je počeo djelovati onaj čudotvorni eliksir za izlaz iz svekolike, od moralne do gospodarske, hrvatske, pa i šire, krize, sadržan u pozdravu-krilatici-formuli: Mrš kleroustašiji, sloboda hrvatskoj, a time i susjednim, nacijama!

Povezani članci

• Radnici “Pretisa” uputili se prema Vladi FBiH
• Hrvatska između Konvencije i teokracije
• Jugoslavenski ključ
• Željko Pavićević: Opstanak
• Infektivno sudilo
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (12): Prozor u strahote

Foto: dubrovniknet.hr

Nemaju oni veze s hrvatskim slučajem, jer ona biblijska četvorica (antikrist, rat, bolest-glad i smrt) su tek prethodnici koji najavljuju puno veća nadolazeća zla. A nitko u kršćanskom svijetu do danas nije proniknuo koja bi to veća zla od ona četiri mogla biti. Za razliku od jahača hrvatske apokalipse koji najavljuju ne dolazak, nego povratak zna se (!) kojega zla.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin        

Istodobno kad je ratni zločinac Vojislav Šešelj u Beogradu, Republika Srbija, optužio i osudio za veleizdaju „vascelog“ srpstva svoje donedavne stranačke kolege, a današnjeg predsjednika i premijera Republike Srbije; u Dubrovniku, Republika Hrvatska, poratni je zločinac dr. Zdravko Tomac prigodom predstavljanja svoje najnovije knjige optužio i osudio za veleizdaju svekolikog hrvatstva svoje donedavne stranačke kolege, a današnjeg „Crvenog predsjednika“ i premijera Republike Hrvatske. Onaj prvi da mu Svetu Zemlju Srbiju izručuju na milost i nemilost (zapadne) Evrope, a ovaj drugi da mu Svetu Zemlju Hrvatsku vraćaju u okove balkanskog regiona.

Potonji slučaj dogodio se u ambijentu dupkom punog separea dubrovačkog hotela Lero u atmosferi prepunoj gorčine na aktualnu veleizdajničku hrvatsku vlast, i posebice njezinoga predsjednika, a koja gorčina je izvirala iz svake rečenice predstavljača, četvorice velikana hrvatskog, hrvatskog , te samo i jedino hrvatskog (nečega, nije bitno čega) Joška Čelana, Josipa Jovića, dr. Ante Šonjića, te samog autora dr. Zdravka Tomca. Uvodno slovo i konferansu, koja se sastojala od čitanja odlomaka iz knjige između dva izlaganja, vodila je prof. Sanja Putica, dajući pri tome lekciju iz lijepoga čitanja svim izlagačima, a posebice g. Jošku Čelanu, koji se nekritički predstavio kao novinar, koji da kao takav zna pisati, a slabije govoriti, pa nam je demonstrirao da i s čitanjem ima problema. Posebice lijepo i upadljivo najduže je prof. Putica čitala odlomak, ako ne i cijelo poglavlje, u kojem autor obilato tretira i citira homiliju biskupa dubrovačkog msgr. Mate Uzinića izgovorenu na ovogodišnjoj blajburškoj misi, a koju homiliju autor drži prekretničkom za cjelokupni hrvatski društveni, politički i crkveni život, jer ona definitivno, već samim time što je izgovorena u Bleiburgu, reafirmira baš onu spasonosnu ideju pomirbe, koju nam je namro Neprikosnoveni Otac Domovine dr. F.T. Koja ideja polazi od pretpostavke da su svi možebitni zločini kleroustašije pokažnjavani i iskajani tijekom 45-godišnje kalvarije kroz koju je hrvatstvo i katoličanstvo maltretirano u, najkrvoločnijem u povijesti svijeta, jugoslavenskom komunističkom režimu, i da se ubuduće možemo i trebamo baviti samo hrvatskim martirologijem iz toga doba, te da protagonisti tog režima, odnosno njihovi sinovi i unuci, kao na primjer, po hrvatskom dr.(nečega) Anti Šonjiću, aktualni predsjednik dr. Ivo, kao sin svoga oca Mate, odnosno kao „agnostik u 90 postotnoj katoličkoj Hrvatskoj“, po hrvatskom (što ono?) Josipu Joviću, nemaju što tražiti u hrvatskom, posebice političkom, životu slijedećih stotinjak godina dok msgr. gospićki Bogović i njegova ekipa ne finaliziraju hrvatski martirologij, te daljnjih stotinjak godina dok i zadnji, dakako u međuvremenu poput dr. Tomca obraćeni, praprapraunuk po njima utvrđenih komunističkih zločinaca ne bude, okrijepljen sakramentima, do tada zasigurno jedine preostale, Crkve u Hrvata, ne bude položen u Svetu Hrvatsku Zemlju.

Posebna, ali baš posebna gorčina osjećala se u izlaganju…e sad bi išlo ono „ponosnog“ .. autora. Ali kako to napisati kad je i bezbrižnim i, dakako, razuzdanim australskim gostima na trećem katu hotela bilo jasno da ga nešto strašno muči, nešto što razara njegovu hrvatsku dušu, nipodaštava, rekli bi braća nam u (ne)vjeri Srbi, njegov hrvatski ponos i njegovu hrvatsku čast.

Nije to bilo ni evidentno ogorčenje na državne medije, posebice HRT i izdanja EPH-a, u kojima, tu su svi izlagači bili unisoni, takvim državotvornim domoljubima kao što su oni nema pristupa, jer ih apsolutno kontrolira aktualna vlast, na čelu s „Crvenim predsjednikom“. Premda neki od njih, npr. baš u Slobodnoj Dalmaciji imaju osiguran prostor za svakotjedno upražnjavanje istog, a dr. Tomcu je baš toga dana objavljen odgovor tamošnjem kolumnistu g. Danku Plevniku. Pa je citirao mahom iz članaka koje je svojedobno ovaj protiv njega pisao u Komunistu, ondašnjem glasilu SKJ koje je Plevnik uređivao, a u kojima je g. Plevnik, između ostaloga, pisao u obranu SK Srbije i Slobodana Miloševića, a koje citate citata da su mu idioti (kvalifikacija moja!, a ne Tomčeva, ako su to stvarno učinili) u Slobodnoj cenzurirali.

Foto: dubrovniknet.hr

Ostao je stvarni razlog tog silnog ogorčenja lebdjeti u ustajalom zraku prepunoga hotelskog separea sve do konca njegovoga, ipak, glede i unatoč, ustaški dovoljno nabrijanog izlaganja. A onda, kad je već izgledalo da je završio, nakon što je očigledno još jednom dobro razmislio, iz njega je nezaustavljivo ruknulo: ma kako to da njemu, njemuuuuuu!!!, koji je tolikooooo učiniooooo za Dubrovnik, od ratnog konvoja Libertaaaas na ovamo; za Crrrrrrrkvu, od dosljednog veličanja lika i svekolikog svetačkoga djela blaženika Stepinca, kardinala Kuharića i Bozanića, pa onoga divnog mlađahnog biskupa sisačkog Koooošiiiiića, kojega je inače svaki od izlagača barem po jedanput naveo, dakako, kao primjer istinskog hrvatstva i katolištva (i koji bi, to nije rečeno, ali se više nego podrazumijevalo, prije u crnu zemlju propao nego uvrijedio sirotoga prof. Tomca kao što je to učinio njegov dubrovački kolega); koji je baš njega nezahvalnika osobno, ma baš eto u samoj toj knjizi uzdigao na razinu preporoditelja nauka općehrvatske pomirbene državotvornosti neprikosnovenoga Oca Domovine, koji je prof. Putica zamolio da posebno lijepo pročita baš te stranice; njemu, koji je i vremešan i ozbiljno, uz ostale notorne zdravstvene tegobe, eto već i fizički boleeeestaaaaan, da njemu taj mlađahni nadobudnik zabrani promociju te i takve njegoveeeee knjigeeee u biskupijskooooooj dvoraniiii Svetogaaa Ivanaaaa Pavlaaaaaa Drugogaaaaaa, do (prek)jučer jedinom zamislivom ambijentu u Dubrovniku za takve stvari. Za koje vrijeme se neizbježni za ovakve skupove, centralno u prvom redu ukotvljeni, katedralni župnik don Stanko Lasić crvenio i oborenoga pogleda nelagodno vrpoljio, premda je dobrano prije početka performansa požurio, pretpostavljam, osobno se ispričati, uvjeravajući predragocijenjenoga gosta, nastavljam pretpostavljati, da on osobno, kao i, uvjeren je, bitno pretežita većina poštenoga i hrvatski besprijekorno orijentiranog klera Dubrovačke biskupije nema veze s tim brutalnim, samo olovnom komunizmu prispodobivim činom prohibitivnog nasilja nad elementarnim ljudskim pravima i slobodama čovjeka i građanina, u ovom slučaju dr. Zdravka Tomca, samo zbog toga što je na najbezazleniji i najneviniji mogući način, bez ikakvih, oslobodi-Bože-i-Sveta-Marijo-i-Sveti-Ivane-Pavle-Drugi, političkih primisli, manifestirao svoje hrvatstvo i katoličanstvo.

Izlazeći među prvima iz Lera, kao ono kad vam pozli, pa trčite vanka povratiti, kad sam došao sebi napokon udahnuvši malo svježeg dubrovačkog zraka, bljesnula mi je slika one četvorice jahača iz Otkrivenja Ivanovoga. Ali brzo sam je odagnao. Nemaju oni veze s hrvatskim slučajem, jer ona biblijska četvorica (antikrist, rat, bolest-glad i smrt) su tek prethodnici koji najavljuju puno veća nadolazeća zla. A nitko u kršćanskom svijetu do danas nije proniknuo koja bi to veća zla od ona četiri mogla biti. Za razliku od jahača hrvatske apokalipse koji najavljuju ne dolazak, nego povratak zna se (!) kojega zla.

Umišljam li ja to ili je ovo što se u zadnje vrijeme događa s (ne)korištenjem biskupijske dvorane sv. Ivana Pavla II u Dubrovniku znak da je počeo djelovati onaj čudotvorni eliksir za izlaz iz svekolike, od moralne do gospodarske, hrvatske, pa i šire, krize, sadržan u pozdravu-krilatici-formuli: Mrš kleroustašiji, sloboda hrvatskoj, a time i susjednim, nacijama!