Čedomir Kolar: JA SAM LUĐAK I ZALJUBLJENIK U FILM

Povezani članci

• Poslovi za podobne: Država bježi od rezanja javne potrošnje i privatizacije preduzeća
• DEMONTAŽA LAŽI
• Naprijed unatrag!
• Epidemija desnila: Putinova posluga u Skupštini Srbije
• Bez koncenzusa u DERK-u: Nema naplate milionskih troškova mrežarine za EFT Stanare i Feal Široki Brijeg
• “CD Model UN 2016 – Climate Change” simulacija na FPN u Sarajevu

Producent ‘Ničije zemlje’ Čedomir Kolar o oskarima, o zaljubljenosti u film, o Cannesu, Veneciji, Berlinu i Sarajevu

Čedomir Kolar je neovisni filmski producent koji je svoj međunarodni put započeo filmom ‘Pred kišu’ Milča Mančevskog, a onda je ‘Ničijom zemljom’ i Sloveniji (skupa sa producentima Dunjom Klemenc i Igorom Pedičkom) donio djelić oskara.

Prije više od deset godina je u seocetu Bač kod Pivke pala   prva klapa prvijenca tada nepoznatog redatelja Danisa Tanovića, koji je nakon projekcije u takmičarskom programu u Cannesu započeo svoj pobjedonosni put po festivalima. Film je na kraju svoje nevjerojatne odiseje dobio buket najznačajnijih filmskih nagrada koje uopće može dobiti film: nagradu za najbolji scenarij u Cannesu, zlatni globus, feliks, cezar i naravno oskara za film na stranom jeziku. ‘Tanović još nema zlatnu palmu, ali to će tek se tek dogoditi’, kaže Kolar smješkajući se. ‘Nadam se samo da ću živjeti dovoljno dugo da ja budem producent tog fima’.

Sa Danisom Tanovićem su, nakon uspjeha prvijenca, snimili još pet filmova, a Kolar ima sličnu storiju sa autorom Aktanom Abdikalikovim, sa kojim je nakon prvijenca ‘Deseti brat’ (koji je dobio nagradu na Ljubljanskom festivalu 1999.) nastavio i uradio još tri filma: potpisao se pod (i slovenačke) koprodukcije, kao što su filmovi ‘Dobro uštimani mrtvaci’ Benjamina Filipovića i ‘Besa’ Srđana Karanovića sa Mikijem Manojlovićem i Ivom Kranjc u glavnim ulogama.

Živi u Parizu, gdje je i sjedište producentske kuće A.S.A.P. Film, koju ima sa dugogodišnjim suradnikom i sa Danisom Tanovićem; bio je član i predsjednik brojnih uglednih žirija  festivala u različitim krajevima svijeta, 2004. je postao član upravnog odbora Europske filmske akademije (EFA). Svake godine iz ‘hektičnog’ Pariza, koji je uprkos svemu ‘najbolji grad na svijetu za art filmove’, dođe u svoju kuću na Gorjušah na Pokljuki. Kava na Bledskom jezeru je zato bila idealno rješenje.

Nakon oskara za ‘Ničiju zemlju’ svi Vas prisvajaju, kako Bosanci, tako i u Hrvatskoj, gdje ste se rodili, kako Srbi, tako i Francuzi…Čiji ste u stvari?

Po majci sam Crnogorac, po ocu Hrvat, rodio sam se na Rijeci, odrastao sam u Beogradu, živim u Parizu, a moj dom je tamo za onim planinama, Gorjuše…(osmijeh). Tamo mi je najljepše. Već četrdeset godina imamo kuću u Sloveniji.

Kako to ?

Još kao dijete sam sa roditeljima dolazio na odmor u Radovljicu. Moji roditelji su se zaljubili u te krajeve i prije četrdeset godina su se odlučili tamo kupiti kuću. Tada smo živjeli u zajedničkoj državi, to je bilo nešto obično. Tako da smo na neki način postali Slovenci (osmijeh). A kad se Jugoslavija raspala, opet smo se našli u istoj državi, Europskoj Uniji.

Mislite na Vaše francusko državljanstvo?

Da, imam francusko i hrvatsko državljanstvo. Krug se ispunio i sa 63 godine sam se opet našao ‘na svojoj zemlji’, u Sloveniji (osmijeh). Makar trećinu godine proživim ovdje, sa širokopojasnim internetom kojeg imam i na Gorjušah sve je izvodljivo. Pored toga, Slovenija je odlično polazište za ljetnja putovanja na festivale, kao što su Sarajevo, Locarno, Venecija…

Dakle, jesu li Pokljuka i ljubav prema Sloveniji krivi, ili procudentica Dunja Klemenc, da smo sa ‘Ničijom zemljom’  i mi Slovenci dobili dio oskara?

I jedno i drugo. Dunju Klemenc poznam otkad smo u Beogradu skupa  studirali filmsku produkciju i diplomirali 1975.

I kao studenti ste se družili sa Jackom Nicholsonom, Robertom De Nirom, koji su u ono vrijeme dolazili u Beograd…

Jeste, onda je u zraku bilo puno kreativnosti, očekivanja, svijet je dolazio nama. Dunja i ja smo sudjelovali u koprodukcijama stranih filmova u nekadašnjoj Jugoslaviji, recimo u seriji ‘Zaručnici’, koja je snimljena u Sloveniji. Tamo je bio Duško Milavec koji je kasnije bio scenograf u ‘Ničijoj zemlji’. Slovenija je onda bila glavni svetionik  ne samo za nekadašnju Jugoslaviju, nego za cjelokupnu regiju: nažalost, to više ne možemo reći. Kad sad pomislimo kako je Filip Robar Dorin, na čiji račun su onda svi imali primjedbe, vodio filmski fond i u kakvoj situaciji je,  zahvaljujući slovenačkoj politici filmski centar sada, onda je sve jasno. Imali ste dobro razvijen sustav finansiranja, takozvani sotf novac, kojeg ne treba odmah vraćati.

Vaš međunarodni proboj je bio prvi film iz nekadašnje Jugoslavije ‘Pred kišu’ Milča Mančevskog, koji je 1994. dobio zlatnog lava.

Milčo je onda bio nepoznat redatelj, izbacili su ga iz filmske škole u Skopju, i otišao je u New York. Kad sam od njegove producentice dobio sinopsis, odmah sam osjetio da iz toga može nastati lijep, poetičan film. To je bila moja prva značajna produkcija sa Noe Productions. Film je sniman u vrijeme rata u nekadašnjoj Jugoslaviji. Mogu reći da oba ta filma, ‘Pred kišu’ i ‘Ničija zemlja’, predstavljaju moj osobni angažman protiv rata i tadašnje političke situacije. U početku je ‘Pred kišu’ bio projekat British Screena i tadašnjeg Simona Perryja, onda sam im se pridružio još ja. Skupa smo napravili oba ratna filma. Baš sutra Simon dolazi na Bled, u Vili Bled ćemo se naći na kavi.

Simon Perry, direktor irskog filmskog fonda, koji je proračun irskog filmskog fonda sa dva milijuna povećao na 25 milijuna eura i pomogao i Burgerovom filmu ‘Cirkus Fantasticus’?

Upravo taj. Tako da mogu reći da je Perry bio na neki način moj kum, čovjek koji nam je najviše pomogao da nemoguće stvari postanu moguće, u oba filma.

Još je jedna veza, koja povezuje oba filma: pokojna glumica Katrin Cartlidge – po kojoj se sada naziva jedna od nagrada na Sarajevo film festivalu.

Jeste, Katrin je bila veza sa cijelim Balkanom. Čudesna osoba.

Očito ste od Gorjušah na Pokljuki napravili malo filmsko gnijezdo, tamo ste sada domaćin Atkanu Abdikalikovu,  koji je na slovenačkom filmskom festivalu dobio nagradu za ‘Desetog brata’.

Dok mi radimo ovaj intervju se sada taj ‘Deseti brat’ šeta oko Bledskog jezera…(osmijeh). Znate, rado radim prve autorske filmove.

Zašto?

Jednostavno – jer je to nešto najljepše, skupa napraviti prvi film i onda nastaviti priču. Tako je bilo sa Aktanom, najprije ‘Deseti brat’, onda ‘Majmun’, ‘Light Thief’, sada radimo ‘Kentaura’; tako je sa Danisom Tanovićem, sa kojim sam napravio pet filmova, pored ‘Ničije zemlje’, još ‘Pakao’, ‘Trijažu’, ‘Circus Columbiju’ a sada pripremamo još peti i šesti film.

Peti snimate u Indiji?

I šesti u Izraelu. Malo smo se ‘razbježali’ po svijetu, slično kao njegovi filmovi (osmijeh). Prvijenac je bio snimljen na tri jezika, drugi na francuskom, treći na engleskom, četvrti na bosanskom, peti na ‘broken Englishu’, šesti će biti na arapskom jeziku.

Šta hoćete reći time?  Da producent u art produkciji kroz svog autora izražava i svoju osobnost? Vi ste poliglot, govorite tečno makar šest jezika, i slovenački…

(osmijeh) Samo ako imam redatelja koji me prati. Mi ne postojimo bez redatelja. Ja sam jedan od onih producenata koji jako vjeruju u redatelja.

Najčešće pod nazivom producent zamišljamo racionalnu osobu koja zna s novcem. Šta u suštini znači producent u svijetu Čedomira Kolara?

Mislim da sam luđak i zaljubljenik u film. Luđak, jer se upuštam u projekte za koje je već u početku jasno da će za njih biti jako teško pridobiti sredstva i zaključiti finansijsku konstrukciju. Zaljubljenik, zato jer se doslovno zaljubim u određeni scenarij, u redatelja – i onda sam spreman uraditi sve da projekat dovedem do kraja i da mu osiguram primjerenu premijeru.

Nedavno je engleski producent Duncan Kenworthy (‘Četiri vjenčanja i jedan pogreb’, ‘Ljubav u stvari’) rekao da je u Engleskoj producent u većini slučajeva važniji od redatelja. On je taj koji ima ideju, potraži scenaristu, glumce, redatelja.

Anglosaksonci vole formule, ja ne. Temeljna razlika između recimo Kenworthyja i nas, neovisnih producenata u kontinentalnoj Europi, je u tome da mi pravimo autorske filmove, gdje su redatelj i autor, u 99 posto, ista osoba.

Meni se još nije dogodilo da prvo nađem dobar scenarij i onda pokušam potražiti odgovarajućeg redatelja. To mi se prvi put dogodilo sa Danisom Tanovićem, sa Palestinkom iz Izraela Suhom Araf, scenaristicom u filmovima ‘Lemon Tree’ i ‘Syrian Bride’, s njom sam bio u žiriju na Festivalu u Jerusalimu. Osjetio sam da je u njoj nešto što bi moglo funkcionirati sa Danisovom kreativnošću… A kad su se prvi put sreli, ona mi je užasnuta rekla: “A ti si mislio da ja bih radila sa ovim mačom? Nikad!” (Smije se). Rekao sam joj:  “Ne tako brzo, to je samo prvi sloj, ti se tom maču moraš uvući pod kožu”. Nisam se prevario; vrlo dobro su se uklopili, sada nastaje zanimljiva stvar koja govori o sukobu između katolika i muslimana. Jedva čekam.

Možemo li govoriti o producentskom ‘nosu’, kao kod onih koji se bave parfemima?

Sigurno se moraš osloniti na svoju intuiciju, na instinkt. Već sam nekoliko puta rekao da je producent kao trgovac koji mora biti zaljubljen u robu koju prodaje, inače je niko neće kupiti.

Šta je bilo tako prijelomno što Vam je ‘taj mačo’, tadašnji ratni bjegunac u Belgiji donio u ured Noe Productions?

To je lijepa priča. Prvi put sam Danisa sreo u Parizu, u galeriji Le Lys, mislim da je upravo bio na otvorenju izložbe Safeta Zeca. Upitao me je da li bih pogledao nekoliko njegovih kratkih filmova, činili su mi se dobri, ali nisam imao ni vremena ni sredstava da se bavim cjelovečernjim filmom nepoznatog autora. U septembru mi je tajnica donijela scenarij sa naslovom ‘No Man’s land’, kojeg je “zgodan crnokosi muškarac” ostavio pred vratima i otišao. Kad sam se vraćao sa nekog festivala počeo sam ga čitati i nisam mogao prestati. Odmah sam ga dao suradnicima Marcu i Dominique i oni su ga pročitali u dva dana. Nakon toga smo Danisa pozvali na ručak.

I pola godine nakon toga je već pala prva klapa u Sloveniji? 

Da, cjelokupan film je bio snimljen u Sloveniji, u seocetu Bač kod Pivke. Sa brojnim slovenačkim glumcima.

Još jedanput; kad nakon više od deset godina, sa distancom, pogledate na taj scenarij, šta je bilo ključno da ste tako povjerovali u taj film?

Danis je u tom scenariju imao dvije formule. Jedna je page-turner, kad grozničavo listaš, da vidiš šta će se dogoditi na zadnjoj strani, druga je clock ticking, odbrojavanje. Lik leži na mini; ako se pomakne, poletjeće sve u zrak, on i druga dva vojnika. Vrlo komercijalna formula. Istovremeno je obuhvatio univerzalnu temu absurda rata, posebno sa vrlo jakom metaforom na kraju filma – Bosna, koja leži na mini, doslovno, svi su je ostavili i on se ne može pomaći.

Ko ima najviše zasluga da je film uvršćen u takmičarski program u Cannesu?

Tu se radilo o nevjerojatnoj vjeri u taj film, ništa drugo. Kad smo od direktora Festivala Gillesa Jacoba dobili pismeni poziv za prikazivanje u programu Poseban pogled (Un certain regard), ja sam mu odgovorio: ‘Žao mi je, film može ići samo u takmičarski program, ili ništa’. Naravno da ih je to šokiralo. Na tiskovnoj konferenciji smo poslije saznali da smo zaista u takmičarskom programu.

I Cannes je katapultirao mali nezavisni film u svijet?

Dva trenutka su u toj priči zaista bila velika. Prvi je subota oko pet popodne u Cannesu 2001. Danis je zakoračio u dvoranu kao potpuno nepoznati bosanski redatelj, čovjek sa Balkana – iz dvorane je izašao kao zvijezda. Nakon projekcije filma digla se cijela dvorana, ovacije gledatelja na nogama, istinsko oduševljenje; film smo nakon te projekcije prodali u cijelom svijetu, još prije podjele nagrada.

Drugi trenutak, zašto bismo bili cinični i arogantni, bila je podjela oskara.

Jeste li tada, u Kodakovom teatru, pomislili da ćete možda zaista dobiti oskara?

Nikada.

Kakvu ulogu ima u tom sustavu ‘lobiranje’?

Ništa nismo lobirali, naš glavni rival je tada bio film ‘Amélie’ (Le fabuleux destin d’Amélie Poulain), iza njega je stajao cijeli Miramax, kojeg je tada još  uvijek vodio Harvey Weinstein. U Hollywoodu nisi mogao u toilette, a da prvo ne ugledaš plakat ‘Amélie’. Samo za poređenje: United Artists su u promociju našeg filma za oskara uložili 6000 eura, dok je Miramax u ‘Amélie’ uložio 10 milijuna dolara, koliko i za ovogodišnjeg  ‘Umjetnika’. Prvo veliko iznenađenje je bila nominacija za oskara, a da dobijemo oskara – stvarno nismo mogli ni pomisliti.

Navodno Danis Tanović nije bio pripremio ni papir, za svaki slučaj…

Rekao je: ‘Zamisli, Čedo, da pripremim papir sa zahvalom, a onda ne dobijemo ništa, kako bih zamrzio i sebe i taj papir’…

Sjedili smo u dvorani, u dijelu za filmove koji nisu snimljeni na engleskom jeziku, Danis sa ženom, moja prijatejica i ja.

Kako je dodjela oskara napravljena za teve prijenos, mi smo u svakom reklamnom bloku izlazili van na piće, naša mjesta su zauzimali takozvani punjači sjedišta u smokinzima. Kad smo se vratili, na sceni su bili Sharon Stone i John Travolta, to neću zaboraviti…Očekivao sam da će kovertu otvoriti  Sharon Stone, umjesto nje je to uradio Travolta i onim tankim glasom nešto rekao, nisam ga bio dobro razumio, zato me je Danis pogledao i samo rekao: “Jebi ga, dobili”. Kasnije mi je rekao, i to me svaki put ponovno gane, da je sve vrijeme, kad je koračao prema sceni, mislio samo na to “da sam sada u Sarajevu!” I kad je dobio oskara i digao ga u zrak, mogao samo reći “Ovo je za Bosnu!” Kad sam ovu scenu prepričavao Monici Bellucci, rasplakala se.

Kako je moguće da je nakon svih tih nagrada, propala Vaša produkcijska kuća Noe Productions?

To nije tako rijetka pojava, znate. Film je imao uspjeha kod kritičara i gledatelja, a investicije, koje smo imali prije toga, u drugim projektima, nisu nam se vratile.

Još čudnije je da su Tanovićev drugi film, ‘Pakao’, snimljen po scenariju Kieslowskog i sa francuskom zvijezdom Emmanuelle Béart u glavnoj ulozi, francuski kritičari rastrgali odmah nakon premijere.

To je tipično francuska rekacija. “Ko je sad taj Bosanac, šta si je on umislio, da će sada raditi filmove sa našim zvijezdama i našim novcem? Neka se drži svojih tema i svojih glumaca.” Francuzi su zanimljiva nacija, Monsieur Chauvin je bio Francuz (osmijeh). Istovremeno je to država koja je oduvijek bila poznata po otvorenosti prema stranim umjetnicima, svi su išli u Pariz.

Danisov prvi film je bio film scenarija, njegov drugi film je film režije. Drugi film je uvijek najveći problem. 

A šta je sa trećim, ‘Trijažom’, to je njegov film sa najviše zvijezda: Colin Farrell, Christopher Lee, Paz Vega, Branko Đurić?

‘Trijaža’ je bio odličan film, sve dok  se nisu umiješali naši koproducenti.

Tu smo imali probleme sa onim tipom producenata koji odlučuju o tome koga uzeti u film, kako će film biti premontiran da bi ga prihvatili u Hollywoodu i Europi. Nakon treće montaže u stilu ‘lijepi, krpi…’ mi smo izgubili film. Još uvijek mislim da je ‘Trijaža’ dobar film, s tim mislim na prvu verziju koju imam sačuvanu kod kuće.

Mogli bismo reći da ste najglamurozniji redatelj u art produkciji: već za Kusturičinu ‘Arizona Dreams’ ste mu navodno vi prvi predložili  Johnnyja Deppa, koji je prije toga napravio ‘Edward Scissorhands’.

O Kusturici ne bih govorio. Prije nekoliko godina ste u vašem listu imali razgovor sa Danisom Tanovićem i sa Kusturicom istovremeno, i mislim da je to sasvim dovoljno.

No, tada ste spomenuli hirove i probleme sa Faye Dunaway, koju je “Kusturica morao doslovno pištoljem prisiljavati na snimanje…”

Ne bih o tom snimanju. Na kraju je Faye na filmu bila dobra i to je važno. Da, pored Faye smo tamo imali i Jerryja Lewisa, Johhnyja Deppa, Vincenta Galla, Lili Taylor… Imao sam nekoliko prilika raditi sa velikim glumcima, a za mene su još uvijek najvažniji redatelji. Katrin Cartlidge, Đuro, to su moji dragi prijatelji, koji se ne ponašaju kao zvijezde.

O zvijezdama Vas pitam jer ste rekli da je direktor Sarajevo Film Festivala pronašao odličan način kako izbalansirati glamur i mlade filmske talente. Kako zvijezde pomažu neovisnom filmu?

Samo zahvaljujući tom čovjeku je Sarajevo Film Festival to što je postao. Svake godine idem tamo,  svaki put me ponovno impresionira kako cijeli grad diše s tim Festivalom. I da im pođe za rukom naći novac, i onda kad ga nigdje nema. A ove godine je za mene to bio jedan od najboljih festivala uopće, imaju CineLink, gdje se susreće cijela neovisna kinematografija Europe, što se događa rijetko gdje, možda u Rotterdamu, manje u Berlinu, manje u Cannesu, gdje se zbog veličine svi pogube. To je vrlo pametno zamišljen i vođen projekat.

Kakvo je Vaše mišljenje o prvijencu počasne građanke Sarajeva Angeline Jolie ‘U zemlji krvi i meda’?

Teško je napraviti prvi film, a posebno ako si zvijezda formata Angeline Jolie. Ne znam, mislim …(zaćuti). Neko ima svojTibet, neko ima svoju Bosnu.

Jeste li cinični?

Nimalo, mislim, da Angelina Jolie duboko vjeruje u to što radi. Ali vjeruje iz njene holivudske perspektive, jer ne može vjerovati iz recimo makedonske ili hrvatske. U Sarajevu kruži anegdota. Kad je u ratom ranjeno Sarajevo prvi put došao Bono, u gradu je zavladalo sveopće oduševljenje. I Bono je takozvani angažirani umjetnik, sa svojim naočalama i sa novcem, čovjek koji je od humanitarnosti napravio industriju. Kad je došao drugi put, svi su bili zadovoljni i sretni, kad je došao treći put u gradu se već  čulo: ‘Pa šta je navalio, bolan? Šta je zapeo?’  (osmijeh). Mislim da se to može dogoditi i Angelini. To je njihov karakter, niko ne može ništa reći protiv takve reakcije.

Hrvati mnogo više vole glamur. Više puta su pisali da Hrvatska ima dva oskarovca – Branka Lustiga i Vas.

No, ja bih Branka Lustiga ipak stavio na prvo mjesto (osmijeh). Veliki čovjek, veliki producent. Upoznao sam ga u vrijeme kad je Jadran film sudjelovao u stranim koprodukcijama, onda kad smo snimali dvije velike serije  televizije ABC ‘Vjetrovi rata’ i ‘Remembrance’; upravo na temelju njegovog rada na tim serijama pozvali su ga u Ameriku. Kad sam ga onda, još kao mali pomoćnik na filmu, posmatrao, bio sam fasciniran. Za mene je bio kao Isus Krist. Imao je sposobnost da istovremeno bude na dva mjesta (osmijeh). Poslije se povezao sa velikim imenima, kao što su Steven Speilberg i Ridley Scott, počela je priča sa oskarima…

Šta možete reći o razvoju kinematografije u državama nekadašnje Jugoslavije? Čini se da u koprodukcije ulaze prije svega Srbi, Hrvati i Bosanci, dok smo mi Slovenci nekako ‘odgurani’, u koprodukcijama većinom ‘pomažemo’ tehnikom, lokacijama, manje našim glumcima…

Film opet dokazuje da je iznad svih nacionalnih granica. A jedna stvar je istina: Vi Slovenci ste bili prvi, a sad ste zadnji. I to se dogodi. Bili ste europska uspješnica, primjer, kako se “to uspješno radi”, a sada ste primjer “kako se ne radi”. Žao mi je što je tako. To je naime rezultat slovenačke politike koju pratim.

Možete li biti konkretniji?

Mogu. Kad je Slovenija proglasila neovisnost, razgovarao sam sa Dunjom Klemenc i rekao joj: “Sad ćeš vidjeti šta znači demokracija. Sad će početi prljavštine koje gledam na Zapadu, počeće krađa i preprodaja glasova…” I pogledajte šta se dogodilo? A to nije ni čudno, kad pomislim da se prije predsjednik Vlade naslanjao na mišljenje nekog gospodina, koji se zvao Mićo Mrkaić. Čitao sam razmišljanja tog gospodina Mrkaića i sav sam se bio naježio. To je bio najužasniji oblik liberalnog kapitalizma, koji – kad se udruži sa nacionalizmom – postane vrlo opasan. To se ne događa samo sa Slovenijom, nego sa cijelom Europom. S tim da me za Europu sve manje briga, a Sloveniju me jeste briga.

Prije deset godina ste vrlo strastno govorili o redateljima, o sposobnim producentima…

Sa velikim očekivanjima sam pratio vašu kinematografiju, dalo se naslutiti da se događaju pomjeranja, vaši redatelji su dobivali nagrade na značajnim festivalima. Ne bih izdvajao ničije ime, ali imate autore, koji su ozbiljni, potrebna im je mogućnost da se iskažu.

Možda sam tradicionalan, a kad sam čuo da je vaša Vlada ukinula ministarstvo za kulturu, bio sam šokiran. Kad se tako nešto dogodi, upitaš se kako predsjednik Vlade vidi vlastitu državu, ako misli da kultura te države nije dovoljno značajna, da bi imala svoje ministarstvo?

Možda se jednostavno radi o prevladavajućem mišljenju da smo svi u kulturi ljevičari i da nas već na početku treba onemogućiti. Istina je da smo mi ljudi u kulturi u cijeloj Europi većinom usmjereni ka ljevici. U Francuskoj se sad sve potpuno obrnulo, dobili smo ministricu za kulturu, možemo se nadati boljim vremenima

Kako je bilo sa neovisnom filmskom produkcijom u Francuskoj za vrijeme Sarkozyja?

Položaj kinematografije je bio izuzetno slab. Mogu reći da je u Francuskoj vladao tipično desničarski odnos prema kulturi. Za Njemačku ne mogu reći da je desničarska, ali pogledajte šta se dešava u Velikoj Britaniji, Španjolskoj, da o Italiji uopće ne govorimo…

Kultura nije svakodnevni kruh, to je istina. Od kulture ne možemo biti siti, kao što rado ponavljaju oni koji je žele predstaviti kao nevažnu. Ali ako je ljudima prazan želudac, dajte im makar kulturu. U svim ekstremnim situacijama umjetnost je spašavala moral ljudi, pitajte Sarajlije. Mislim da je jednako politički sporno kad ljudima oduzmeš kulturu, kao kad im oduzmeš penzije.

Još jedanput: kao dugogodišnji član žirija CineLinka na Sarajevo Film Festivalu, recite, koja od država koje su nastale iz nekadašnje Jugoslavije, ima po Vašem mišljenju, trenutno najvitalniju kinematografiju?

Hrvatska sigurno.

A šta je sa Bosnom  Hercegovinom ili Srbijom?

Bosna je vitalna, ali nema razrađen sustav finansiranja. Tamo se dogodi nekoliko pozitivnih ekscesa, koji ukazuju na strahovitu kreativnu moć, kojoj uspije uprkos svemu izbiti na površinu, a nažalost to je to.

Hrvatska se jako promijenila; oni imaju još uvijek ministarstvo za kulturu, vlast se promijenila, napravili su vrlo dobar filmski centar sa jasnom politikom, sa vrlo preciznim sustavom finansiranja. Mislim da će taj sustav za godinu ili dvije pokazati vrlo konkretne rezultate. Znam da Ognjen Sviličić priprema vrlo zanimljiv film, mislim da se priprema velika prijelomnica.

Srbijanski filmovi privlače pozornost na festivalima: tri nagrade za Dragojevićevu ‘Paradu’ na Berlinaleu, kontroverzni ‘Klip’ Maje Miloš, Vi ste prije nekoliko godina producirali ‘Besu’ Srđana Karanovića…

I u Srbiji se događaju stvari, naravno, ima mnogo mladih talenata. Pri tome bih pomenuo redatelja Nikolu Ljucu, koji je prošle godine na CineLinku za projekat ‘Humidity’ dobio nagradu za najbolji projekat, poslije je dobio nagradu u Rotterdamu. Film će se raditi u koprodukciji sa Hrvatima; kao što sam rekao, svi sad rade u koprodukciji sa Hrvatima.

Kako bi neko, ko je već decenijama redovit gost na festivalima, član uglednih žirija, u nekoliko rečenica označio tri glavna filmska festivala u Europi?

Sva tri su vrlo značajna, hvala Bogu da postoje.Cannesje naravno najznačajniji, sa izvrsnim programom, gdje preovladavaju nekomercijalni filmovi, od kojih im onda pođe za rukom napraviti komercijalne filmove. Upravo to je njegova najveća moć. Venecijanski festival je najstarji, a čini se da se još uvijek traži. Sada je direktora Festivala Marca Mullera zamijenio Alberto Barbera, on je bio  direktor prije Mullera; vidjećemo, šta će se dogoditi. Marco je doduše napravio solidan program, ali je nažalost Venecijanski festival postao neka vrsta jesenske premijere američkih filmova. Berlin je najpopularniji festival, sa masama mladih ljudi koji prate festivalsku ponudu. Drugačije nego što je to na Cannesu i u Veneciji, gdje su većinom zatvorene projekcije namijenjene filmskim profesionalcima, ljudi u Berlinu navale u kino, pored toga je organiziran u velikom gradu koji diše skupa sa festivalom. I oni se trude biti originalni; jednom su uspješniji, drugi put manje, ove godine recimo su donijeli iranski film ‘Razvod’.

Šta u suštini znači ‘napraviti film za festival’?

To je nužnost. Jer mi neovisni producenti ne možemo bez njih. Ni jedan neovisni film ne može opstati, ako ide pravo u kino dvorane. Za neovisnog producenta je svaki festival, na kojem film dobije pozornost, izuzetnog pomena, pa to bile Karlovy Vary, Locarno, San Sebastian…

Nagrade?

Nagrade otvaraju oči publici i kritičarima.

Prije deset godina ste rekli da dolazi vrijeme azijske kinematografije – koja je po Vašem mišljenju sada u filmskom smislu najuzbudljivija država? Kina?

Sada je vrijeme za Indiju. Nije slučajnost da u avgustu tamo počinjemo snimati film. Opet se radi o prvijencu mladog indijskog autora, čudesan scenarij, dobili smo i indijsku zvijezdu koji igra u ‘Spidermanu’, Irfana Kana. A inače …nije previše dobro govoriti o projektima koji su još u nastajanju, radije pričekajmo na festivale sljedećih godina (osmijeh).

 

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Sobotna priloga DELA 28.07.2012.

Foto: Uroš Hočevar/Delo