Bumbarov let

Izdvajamo

• Pa evo, zamislimo, samo zamislimo, da se neki slični igrokaz, opera, recital, uprizori na istom mjestu, ali u sjećanje na ubijenu srpsku djecu u Jasenovcu, jer sva su djeca ista, ali brojke nisu, a u Jasenovcu je stradalo 1.600 židovske djece i skoro 13.000 malih Srba. I onda, zaslužuju li i ovi potonji pažnju i sjećanje, što je do sada potpuno izostalo, i treba li ova država učenike educirati i o stradanju te djece čiji broj, uz ostale ubijene Srbe, i čini Jasenovac mjestom genocida? Da, retorička su to pitanja, i tko bi uostalom uopće režirao predstavu o srpskoj djeci umlaćenoj u Jasenovcu?

Povezani članci

• Je li riječ »stranka« muškog roda?
• Bilježnica Robija K.: Aritmetika izbjeglica
• Sergio Šotrić: Ovo je moj grad
• MOJE IME JE TEPEŠ, JAMES TEPEŠ
• Palanka, palamar, panika
• Očekivanje već viđenog

Tužna je zemlja u kojoj je Jasenovac mjesto za predstavu čovjeka čija je ratno huškačka retorika iz 1991. dospjela i do suda u Haagu, a ne bi je se posramio ni neki ustaški bojovnik zadužen za eliminaciju etničke nečisti u Jasenovcu. Jer, po Dolenčiću, Srbi su „divlja stoka s istoka“; i još: “nema majmun šanse u borbi s čovjekom“, jer će se „uvijek naći način da ga se uspava i smjesti u kavez gdje mu je mjesto“; i još: „nema s njima puno razgovora i pregovora, već ih treba ili zatvoriti ili eliminirati“. Tako se naš brundibar, bumbar to jest, odvratno glasao, leteći od skuta do skuta vlastodržaca svoje „građanske“ Hrvatske, da bi konačno sletio i u Jasenovac. Potičući tuđa sjećanja. Svoja je pak u vječnom zujanju oko državne kase negdje usput zagubio.

Izvedena je u konclogoru Jasenovac opera Brundibar, u organizaciji Festivala tolerancije i izvedbi dječjeg zbora iz Zagreba. Operu je skladao Čeh Hanse Krase po libretu Adolfa Hoffmeistera, a u originalu su je izvodila židovska djeca koncentracijskog logora Terezin u Čehoslovačkoj gdje je tokom 1943. odigrana čak 55 puta za potrebe nacističke propagande, da bi uskoro i Krase i sva djeca završila u plinskim komorama Auschwitza.

Uz djecu iz desetak hrvatskih škola izvedbi su prisustvovali predstavnici Židova, ambasadori i dakako izaslanica ministrice kulture RH. Svi su bili emotivno potreseni, uz nadu da će zaživjeti državni projekt o stalnim posjetima učenika Spomen području Jasenovac, ali, „onda je došla pandemija pa je projekt zastao“, kaže ravnatelj Jasenovca. Zastao? Kao da je ikada zaživjelo u kolektivnoj memoriji to vječno mrtvo mjesto, ne samo zbog 80.000 stradalnika nego zbog svjesnog institucionalnog zanemarivanja toga mračnog dijela povijesti.

No čemu uopće komentar dobrodošlog podsjećanja na stradanja židovske djece u Jasenovcu? Pa evo, zamislimo, samo zamislimo, da se neki slični igrokaz, opera, recital, uprizori na istom mjestu, ali u sjećanje na ubijenu srpsku djecu u Jasenovcu, jer sva su djeca ista, ali brojke nisu, a u Jasenovcu je stradalo 1.600 židovske djece i skoro 13.000 malih Srba. I onda, zaslužuju li i ovi potonji pažnju i sjećanje, što je do sada potpuno izostalo, i treba li ova država učenike educirati i o stradanju te djece čiji broj, uz ostale ubijene Srbe, i čini Jasenovac mjestom genocida? Da, retorička su to pitanja, i tko bi uostalom uopće režirao predstavu o srpskoj djeci umlaćenoj u Jasenovcu? I kolika je etička mrlja na jasenovačkom komemoriranju stradale židovske djece ako redateljsku palicu drži višedecenijski ceremonijal majstor ukupne nacionalističke kič propagande? Taj je, naime, Krešimir Dolenčić, koji sada cmolji nad sudbinom židovske djece u Jasenovcu, svojevremeno, kao neupitni državno-partijski umjetnik, patetično režirao rođendane najdražeg Vođe, Franje Tuđmana koji je pak bio presretan jer da mu „žena nije ni Židovka ni Srpkinja“. Ili ushićeno trčkarao režirajući veliku vojnu paradu u Zagrebu koju smatra „važnom zato što je održana neposredno prije vojne akcije Oluja (1995) i imala je jasnu svrhu, pokazati snagu hrvatske vojske. To je zapravo bila obavještajna akcija koja je ispunila svoju zadaću“, hvalio se tada režiser-obavještajac pa čak i MIG-ove vraćao dva puta „kako bi se činilo da ih ima više“.

Dvorski režiser odradit će jasno i Tuđmanov sprovod, kao i onaj ratnog zlotvora, Tuđmanovog ministra obrane Gojka Šuška. Uvijek odan državotvornoj sekti, zanijekat će i mjesto rođenja, kazavši „ja nikad nisam živio u Jugoslaviji, ta mi država nikada nije ništa posebno značila“, osim što je upravo u toj državi u kojoj „nije živio“ dobio jedinstvenu priliku režirati otvaranje međunarodnog sportskog natjecanja Univerzijade. Eh, mimikrija, ta vještina beskrupuloznih. Uglavnom, režiseru Brundibara „trenutak uspostave hrvatske države bio je maksimalno romantičarski i ja sam s velikim entuzijazmom sudjelovao u stvaranju hrvatske države. Ta romantičarska Hrvatska ona je koju smo sanjali još u gimnaziji. To je urbani san o Hrvatskoj koji je sigurno različit od ruralne Hrvatske. To je građanska Hrvatska koju ja jako volim“. Ne voli, eto, naš Krešo ruralnu Hrvatsku, ali to ga nije spriječilo da prije koju godinu režira čak i bijednu sjednicu Gradskog vijeća Splita na čijem je čelu bio notorni Željko Kerum čija ruralnost nema veze s porijeklom, nego s autentičnim divljaštvom. Ali režiser „građanske“ Hrvatske nije se libio od „ruralnog“ Keruma naplatiti 20.000 kuna. Za režiju jedne sjednice, jednog sumnjivog tajkuna i terminatora Splita.

Naravno, tko će drugi nego on režirati i inauguraciju hadezeovske predsjednice države Kolinde G. Kitarović što je, kaže, radio „s velikim entuzijazmom“. Nije poznato za kolike pare. Svakako, tužna je zemlja u kojoj sjećanje na bilo koga ubijenog u Jasenovcu oživljava upravo čovjek koji nacionalističkoj vlasti, uvijek sklonoj bivšoj ustaškoj državi, nudi svoje agitpropovske usluge i koji „pati od amnezije u odnosu na vlastitu prošlost“, kako je svojevremeno dobro detektirao iz Hrvatske istjerani režiser Oliver Frljić, sigurno jedan od ponajboljih u zemlji tolikih dolenčića.

Tužna je zemlja u kojoj je Jasenovac mjesto za predstavu čovjeka čija je ratno huškačka retorika iz 1991. dospjela i do suda u Haagu, a ne bi je se posramio ni neki ustaški bojovnik zadužen za eliminaciju etničke nečisti u Jasenovcu. Jer, po Dolenčiću, Srbi su „divlja stoka s istoka“; i još: “nema majmun šanse u borbi s čovjekom“, jer će se „uvijek naći način da ga se uspava i smjesti u kavez gdje mu je mjesto“; i još: „nema s njima puno razgovora i pregovora, već ih treba ili zatvoriti ili eliminirati“. Tako se naš brundibar, bumbar to jest, odvratno glasao, leteći od skuta do skuta vlastodržaca svoje „građanske“ Hrvatske, da bi konačno sletio i u Jasenovac. Potičući tuđa sjećanja. Svoja je pak u vječnom zujanju oko državne kase negdje usput zagubio.

Mladina