Budimo realni, napad na Pupovca logična je posljedica izljeva mržnje koji su ušli u mainstream

Povezani članci

• Oj, drugovi, je l’ vam žao…
• Prolongirano vanredno stanje
• Goli kuhar
• Zašto nisam vjernik
• Izvinjenja preko dlakavih jezika pala na jeziku
• Banjalučki Pale sam na svijetu

Obratimo li pažnju na pisanje uglednih, navodno srednjostrujaških novina posljednjih godina ili pogledamo li brojne gledane emisije na televizijama s nacionalnom koncesijom, lako ćemo vidjeti u kolikoj mjeri je Milorad Pupovac osobno bio izložen raznim prozivanjima, optužbama i općenitoj netrpeljivosti koja je morala kad-tad eksplodirati. Idealna je meta, iz prostog razloga što je netko tko na svaki mogući način odskače od stereotipne uloge koju je nacionalistička desnica namijenila ovdašnjim Srbima

Piše: Dragan Markovina- Telegram.hr

Napad na Milorada Pupovca, kojeg će, u to uopće ne treba sumnjati, brojni s vremenom pokušati minorizirati, došao je točno nakon što je prije tri i pol godine normalizirana atmosfera mržnje u društvu. Gotovo da bi se matematički precizno moglo izračunati koliko je bilo potrebno od pojave prvih huškačkih tekstova na raznim portalima, do prvih dobacivanja na ulici, zatim do opstrukcija javnih tribina na kojima su govorili oni koje desnica ne može podnijeti, potom do javnog spaljivanja Novosti i na koncu do izravnog fizičkog nasilja.

Sve to nas je, uz potpuno pasivnu reakciju policije, pomaklo do toga da su razne prijeteće poruke javnim ličnostima posve normalizirane, a svi znamo koliko je mali korak od toga do fizičkog napada. Da sad ne navodim vlastito iskustvo, o tome je neki dan u sjajnom tekstu sve napisao Hrvoje Klasić. Milorad Pupovac je mnogima pak idealna meta, i to iz prostog razloga što je netko tko na svaki mogući način odskače od stereotipne uloge koju je nacionalistička desnica namijenila ovdašnjim Srbima. On je uglađen, proeuropski orijentiran čovjek izrazito lijevih uvjerenja koja uopće ne krije, a k tome je u bazičnom smislu gotovo pa najveći državotvorni političar u današnjoj Hrvatskoj.

Ta se činjenica doduše teško može probiti do ušiju onih koji tu činjenicu niti žele čuti, niti mogu prihvatiti, ali je to naprosto tako i lako je provjerljivo. Tko god uzme sve što je taj čovjek izjavljivao, što u Saboru, što u intervjuima i ostalim istupima, jasno će uočiti njegovo konstantno pozivanje na Ustav, zakone i izgradnju javnih institucija. Stoga je posebno tragično što doživljava takav odnos, a doživljava ga isključivo zbog toga što mnogima u ovoj zemlji ne odgovara da se društvo emancipira od ratnog nasljeđa i da se zemlja okrene modernosti i normalnom životu bez ikakvih međunacionalnih tenzija. Takvima jedino i uvijek odgovara ponavljanje ratnih narativa, uslijed čega mnogo puta od Pupovca traže nemoguće.

To su nekad zahtjevi da kroz optiku hrvatskog nacionalizma promatra Domovinski rat, a nekad da otpusti sve Hrvate iz Novosti. Sutra bi, sve i kad bi pristao na navedeno, bilo nešto treće i tako unedogled, a stvar je vrlo jednostavna. Takvi koji to traže naprosto ne žele prihvatiti činjenicu da Srbi predstavljaju ikakvu relevantnu snagu u Hrvatskoj i da ih se uopće za išta pita. A to pak nije stvar pisanja isključivo radikalno desnih portala ili marginalnih pravaških stranaka, nego je to nešto što je odavno prešlo u mainstream. Još od prvog skupljanja potpisa za referendum protiv upotrebe ćirilice u javnim institucijama u Vukovaru, pa sve do posljednjih referendumskih inicijativa koji bi u potpunosti reducirali prava manjinskih zastupnika u Saboru.

Obratimo li pažnju na pisanje uglednih, navodno srednjostrujaških novina posljednjih godina ili pogledamo li brojne gledane emisije na televizijama s nacionalnom koncesijom, lako ćemo vidjeti u kolikoj mjeri je Milorad Pupovac osobno bio izložen raznim prozivanjima, optužbama i općenitoj netrpeljivosti koja je morala kad-tad eksplodirati. Unisona osuda koju je ovaj agresivni čin doživio od svih relevantnih političkih aktera, pa i od strane premijera Plenkovića, jeste dobrodošla i civilizacijski nužna gesta, za koju čak vjerujemo da je bila iskrena. Ali ona neće značiti ništa više od kurtoazije i bontona, ukoliko ne bude praćena političkom voljom da se atmosfera mržnje konačno ukloni iz javnosti. Za to je pak kucnuo krajnji čas.