Budimir Lončar: Neću nikome dozvoliti da mi otme moj mir i dostojanstvo

Povezani članci

• Milenko Perović se pita: Imamo li hrabrosti da se udupremo Srpskoj Pravoslovnoj Crkvi
• Ne dozvoljavamo urušavanje prava žena!
• Bilo opet u Ljubuškom
• Ozren Kebo uživo iz pakla: U Mostaru, na plus 40
• EMIR SULJAGIĆ: Rat za interpretaciju rata
• H-Alterova novogodišnja kampanja: Crowdfunding za Tanju Belobrajdić!

Foto: Boris Kovačev/Cropix

Činjenice se mogu krivotvoriti, prešućivati i zlonamjerno interpretirati, može se bezočno lagati, ali na kraju će činjenice ostati ono što jesu: činjenice. Naša prošlost uključuje i strahote ustaške NDH i pobjedonosnu Narodno-oslobodilačku borbu, u kojoj sam s ponosom sudjelovao dajući svoj skromni doprinos tome da su u Hrvatskoj danas i moj Zadar, i Rijeka, Istra i otoci, te da je Hrvatska na kraju Drugog svjetskog rata bila na pobjedničkoj strani. Prošlost o kojoj govorim uključuje i poslijeratni razvoj i međunarodnu afirmaciju Jugoslavije, a time i Hrvatske, u čemu sam imao ne malog udjela. I, napokon, ta prošlost uključuje već gotovo tri desetljeća postojanja samostalne Republike Hrvatske u čemu sam također ostavio trag. Objektivni povjesničari procijenit će moju ulogu u svemu tome. Zapjenjeni hajkači – ne!

Budimir Lončar (95) dugogodišnji diplomat i posljednji jugoslovenski ministar vanjskih poslova, savjetnik bivših hrvatskih predsjednika Mesića i Josipovića, danas predavač i specijalni savjetnik lektora Sveučilišta Libertas, oglasio se saopćenjem za javnost u povodu kampanje što se već tjednima, ne samo u medijima, vodi protiv njega. Saopćenje prenosimo u cijelosti:

“Nakon što sam postao objektom javnog, odnosno medijskog iživljavanja pojedinaca i skupina koji žele – preko mene – obračunati s prošlošću, prisiljen sam obratiti se na ovaj način hrvatskoj javnosti, građankama i građanima Republike Hrvatske. Nikakvih drugih ni daljih regiranja s moje strane neće biti.

Nakon što je objavljeno kako mi gradonačelnik grada Zagreba želi uručiti visoko priznanje glavnoga grada Hrvatske, postao sam predmetom kampanje što poprima sve odlike javnog linča. Nemam se namjere braniti od recikliranih optužbi, jer o svemu sam tome već govorio i ono što sam rekao može se provjeriti uvidom u relevantne dokumente. Postoje, uostalom, i živi svjedoci. Dakle, niti se branim, niti ću se braniti. Optužbe su neutemeljene i bespredmetne, a one koji ih iznose ne zanimaju ni dokumenti, ni sjećanja sudionika zbivanja o kojima bestidno lažno govore.

Ispod časti mi je ulaziti u bilo kakvu polemiku s onima koji me optužuju, jer nisu zavrijedili da im se poklanja pozornost. Ne mogu, međutim, a da ne konstatiram kako znakovito šute oni organi i institucije države koji bi im po službenoj dužnosti morali pokloniti ne samo pozornost, nego i reagirati na njihovo nedopustivo i anticivilizacijsko ponašanje. Ta me šutnja zabrinjava čak i više od hajke što se protiv mene vodi, jer ona govori o atmosferi u našemu društvu, atmosferi u kojoj je moguće nekoga nekažnjeno pribijati na stup srama. Danas mene, a sutra – tko zna koga. Siguran više nije nitko.

Jednako tako ispod časti mi je licitirati s onime što sam učinio za Republiku Hrvatsku i njezin položaj u svijetu nakon raspada Jugoslavije. I o tome postoje dokumenti, zapisnici i živi svjedoci koji znaju što je i kako je bilo.

U nastalim okolnostima niti mogu, niti želim primiti priznanje koje mi je htio uručiti zagrebački gradonačelnik. Neki će se takvoj mojoj odluci zlurado veseliti, videći u tome svoju pobjedu, neki će biti razočarani, ocjenjujući da sam ustuknuo. Niti su oni koji me bjesomučno napadaju pobijedili, niti sam se ja povukao. Naprosto ne želim ni na koji način sudjelovati u tome žalosnom igrokazu koji sramoti moju domovinu, Republiku Hrvatsku. Ovo je moja konačna odluka i posljednja riječ u toj stvari.

Činjenice se mogu krivotvoriti, prešućivati i zlonamjerno interpretirati, može se bezočno lagati, ali na kraju će činjenice ostati ono što jesu: činjenice. Naša prošlost uključuje i strahote ustaške NDH i pobjedonosnu Narodno-oslobodilačku borbu, u kojoj sam s ponosom sudjelovao dajući svoj skromni doprinos tome da su u Hrvatskoj danas i moj Zadar, i Rijeka, Istra i otoci, te da je Hrvatska na kraju Drugog svjetskog rata bila na pobjedničkoj strani. Prošlost o kojoj govorim uključuje i poslijeratni razvoj i međunarodnu afirmaciju Jugoslavije, a time i Hrvatske, u čemu sam imao ne malog udjela. I, napokon, ta prošlost uključuje već gotovo tri desetljeća postojanja samostalne Republike Hrvatske u čemu sam također ostavio trag. Objektivni povjesničari procijenit će moju ulogu u svemu tome. Zapjenjeni hajkači – ne!

A ja neću nikome dozvoliti da mi otme moj mir i dostojanstvo”, stoji u saopćenju.

Odluku o dodjeli medalje Budimiru Lončaru donio je gradonačelnik Bandić, uz obrazloženje da se dodjeljuje za ‘izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU’.

Njegov koalicijski partner, zagrebački HDZ, usprotivio se dodjeli priznanja pozivajući se na Franju Tuđmana koji je, tvrde, rekao da ‘Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku’, kao i da je ‘propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize’. Optužbe su išle čak dotle da je on osobno ‘odgovoran zato što je razoružana i goloruka Hrvatska, na samom početku velikosrpske agresije, dobila embargo na uvoz oružja’, a umirovljeni generali Ivan Tolj i Ivan Kapular podnijeli su ostavke u Hrvatskom generalskom zboru.