ENG
Briseljko protiv Crkve nema šanse
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
HDZ mora biti stranka lišena krajnosti i populizma, HDZ svojim biračima mora ponuditi prije svega političku stabilnost, pravnu sigurnost, i na koncu gospodarski rast i razvoj. Odluka o kandidaturi moja je osobna. Donio sam je emotivno i promišljeno. Smatram da su nam nužne pozitivne promjene, sa 46 godina i sa iskustvom političara, diplomata i pravnika, nudim stranci svoje znanje, ideje, rad i entuzijazam.
HDZ je stožerna, hrvatska, državotvorna, konzervativna stranka koja baštini demokršćansku tradiciju i univerzalna humanistička načela. HDZ pokriva politički spektar desnog centra i u središtu naše politike je čovjek sa svojim neotuđivim dostojanstvom obiteljske vrijednosti kao temeljem hrvatskog društva. Kao dio Europskih pučana dijelimo načela prava, slobode i poštivanja temeljnih ljudskih i manjinskih prava, ravnopravnosti žena i muškaraca te socijale kao najranjivije društvene skupine.
Kazao je okupljenim novinarima na svojoj inauguraciji Andrej Plenković, pravnik, diplomat i političar, konzervativac, čovjek koji je proteklih dvadeset godina posvetio pristupanju hrvatske Europskoj uniji. U Ministarstvu vanjskih poslova zaposlio se 1994. kao stručni suradnik u Odjelu za europske integracije i bavio se uglavnom odnosima i suradnji Hrvatske s Vijećem Europe i Europskom unijom, uključujući, naravno, pregovore o Sporazumu o suradnji između hrvatske i EU.
U listopadu 1997. Andrej Plenković načelnik odjela za europske integracije i na toj dužnosti ostaje do konca 2001. Na poziv ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića (čudne li koincidencije sa imenovanjem dotičnog danas za predsjednika Sabora), od travnja 2010. do prosinca 2011. Andrej obavlja dužnost državnog tajnika za europske integracije u Vladi Jadranke Kosor i te iste godine pristupa Hrvatskoj demokratskoj zajednici, stranci čija temeljna načela, kako ističe, dijeli, te čiji program i statut bezrezevno podržava. Kao član Delegacije HDZ-a u Klubu zastupnika Europske pučke stranke u Europskom parlamentu, stječe diplomatsko i europsko iskustvo, a sudjeluje i u izradi programa HDZ-a za europske izbore koje iste godine usvaja predsjedništvo stranke na čelu s Tomislavom Karamarkom.
Andrej Plenković ističe svoj svjetonazor koji se temelji na demokršćanskim vrijednostima u kojima je centar obitelj, domovina i prioriteti Hrvatske za koje on smatra da su konzervativno – katolički na kojima, uostalom, počiva i struktura Europske pučke stranke čije obitelji i političkog svjetonazora je i njegova matična stranka HDZ. No tko je zapravo čovjek koji je razjebao u nekoliko mjeseci hrvatsku političku scenu, posvadio SDP, raskolio HNS, a ultra – desnicu izbacio iz svoje stranke? Tko je zapravo čovjek kojem je takvo što uspjelo u tako kratkom roku?
Da bi to otkrili trebali bi se zaputiti još dalje, dalje od mlade nam hrvatske opstojnosti, u mrak komunizma iz kojeg je Andrej kao mladić potekao. A priča ide otprilike nekako ovako.
Andrej Plenković Pravni fakultet je upisao u Zagrebu 1988. godine, godine u kojoj su konzervativci bili na margini. Svijet se ubrzano mijenjao, a svijet kakvog je želio mlađahni Plenković poprimao je apokaliptične konture. Procesi koji su trajali od šezdesetih za prava žena praktički su kulminaciju doživjeli upravo za vrijeme studija Andreja Plenkovića i bili su nepovratni. Emancipacija žena bila je dovršena i žene su postajale piloti, kapetani ratnih brodova i kao Margaret Thatcher dominirale svjetskom politikom.
Školski sustav u kojem je odrastao Andrej, a koji je svoj svjetonazor i konzervativni pogled na svijet pokupio iz svoje obitelji, postajao je polako sustav bez represije i pretjerane stege. Škole, a posebno fakulteti, tolerirali su seksualnu slobodu omladine uz obavezni marksizam koji je na neki način poticao mladenački bunt i kritiku upravo zastarjelih, konzervativnih sustava, patrijarhalnih obitelji i vjeronauka koji se paralelno odvijao u crkvama. Zapadna potrošačka kultura postaje tih godina dominantan kulturni model i jedna od najvažnijih determinanti svakodnevice studenata u Zagrebu koji slušaju rock koji buja po gradu kojem urbanizacija pruža sasvim dovoljno anonimnosti za raznovrsne oblike društvenih sloboda. Način života u velikim jugoslavenskim gradovima nije se tih godina razlikovao od načina života, studenskih života u gradovima Zapadne Europe.
Otvorenost granica i turizam, rock koncerti i studentska putovanja postaju svakodnevica, a opuštenu jugoslavensku urbanu kulturu najviše mrze upravo konzervativci, tako vjerojatno i Andrejeva obitelj, koji su slobodoumnost tadašnje generacije, individualizam i poprilično identificiranje sa zapadnjačkim raskalašenim stilom života doživljavali kao prijetnju strogo normiranom, moralnom i psihološkom integritetu koji je njegovao obitelj, crkvu i potiho štovanje domovine koju se sanjalo u iseljeništvu, a čiji se kult njegovao u zabrani.
Homoseksualizam, preljub, izvanbračna trudnoća postali su uobičajeni i svakodnevni, sa izloga trafika gledala su vas obnažena tijela i popularni erotski časopisi, Erotika i Start.
Kako je tada bilo studirati mladom i konzervativnom Andreju možemo samo s užasom misliti dok je stidno skrivao pogled s obnaženih ženskih tjelesa, prebacivao programe kada je na filmu bila potpuno gola Mira Furlan i jedva čekao nedjelju da se ispovjedi zbog nesretne činjenice da se zatekao na koncetru „Električnog Orgazma“ kod svog lokalnog župnika Bozanića.
Konzervativnom Andreju Plenkoviću i njegovom društvu, ukratko i da budemo sasvim precizni, država je uskratila konzervativnu podršku, država koja je postala ekonomski i socijalno posve seksualno liberalna. Crkva je, naravno, konzervativcima pružala moralnu podršku, ali je bila u uskim krugovima i nije bila javna te nije mogla, kao recimo danas, promicati svoj represivni moral na državnoj televiziji. Idiličnoj entropiji kojoj je težio konzervatizam prijetnju su svakako činile i multietničke i multikulturalne grupe drugih vjerskih naroda koje su živjele u tadašnjoj zajednici. Za konzervativce takva nehomogena država nije trebala postojati, posebno što je ateistička i sekularna te je svima jamčila vjerske i građanske slobode.
Konzervativci su Jugoslaviju doživljavali kao umjetnu tvorevinu koja je narušavala njihove temeljne i tradicionalne vrijednosti, negirala fundament porodice kojom dominira crkva, a posebna veleizdaja konzervativnog hrvatstva bila je činjenica da se hrvatski, katolički narod sustavno uništava svom silom miješanih brakova koji su tih godina polako ali sigurno izlazili iz mode.
I tada su na scenu stupili nacionalisti.
Nacionalizam i nacionaliste Andrej Plenković je prihvatio kao uostalom i velika većina Hrvatske. U hrvatskom nacionalizmu mainstream je bila i ostala konzervativna desnica, radikalna desnica koja će se kasnije postepeno utopiti u pokret, kako su ga tih godina od milja zvali, najveću parlamentarnu stranku u Hrvata – HDZ. Crkva je blagoslovom novouspostavljenog režima simbolički i ritualno, ideološki sjedinila porodicu i naciju te odigrala krucijalnu ulogu u stvaranju današnje Hrvatske, a čiji se utjecaj jasno vidi i dan danas, posebno u medijima kojima svakim dolaskom na vlast konzervativno – nacionalističke strukture daje klerikalno ideološku obojenost. Crkva je, naravno, konzervativcima pružala moralnu podršku, ali je bila u uskim krugovima i nije bila javna te nije mogla, kao recimo danas, promicati svoj represivni moral na državnoj televiziji. No Crkva je institucija koja pamti, a dolaskom na vlast devedesetih, ili da budemo sasvim precizni, dolaskom Ivana Pavla II u Hrvatsku i ustoličenjem Crkve kao državotvorne institucije koja „vedri i oblači“, drži riznicu hrvatskog bogatstva i naravno, mijenja Premijere, Crkva nije zaboravila svog odanog Andreja, od milja ga nazovimo – Briseljko.
Strah od slobodnog pojedinca, strah od promjene sustava kojim su zagospodarili, strah od ženske emancipacije, strah od multikulturalnosti i strah od manjina i njihovih zagarantiranih prava Ustavom najbolje je pokazala šestomjesečna vladavina konzervativaca koji su ugrabili vlast preko novopečene stranke Most nad kojom je određene utjecaje imala upravo katolička crkva. U onom momentu kada je Crkva procjenila da je Most postao isuviše „narodski“ i isuviše „nelojalan“ instituciji koja ih je izdašno financirala i inaugurirala – Most je prestao postojati. Ključnu ulogu u tom lomu koalicije odigrao je pogađate naš – Briseljko.
Igrač kojem Crkva očito bezgranično vjeruje.
Nacionalizam je zbog svojih političkih, moralnih i intelektualnih ograničenja upravo konzervativce skupo stajao jer su isti, pod istim stijegom postali slični jedni drugima i Hrvatska je u šest mjeseci utonula ponovo u devedesete kada su nacionalisti i konzervativci imali simbiozu izazvanu ugrozama i ratom. Hrvatska je ne zaboravimo, dobila i Ksenu ratnicu, predsjednicu koja voli rat, oružje, slika se na tenkovima i zaslužna je što u proračun umjesto na obrazovanje, Hrvatska sredstva značajno upumpava u vojnu mašineriju, koja joj je očit fetiš. Ali i samoj Crkvi, ne zaboravimo da je Crkva institucija koja je kroz stoljeća efikasno oružjem branila svoju opstojnost. Od križarskih ratova do ovog zadnjeg, koji je imao vjerskih konotacija.
Nije slučajno da se upravo ratna i huškačka retorika, provale mržnje prema svima koji liberalno ili drugačije misle upravo javila kao ista ugroza opstojnosti konzervativnih vrijednosti, koji su posvuda vidjeli komuniste, jugoslavene i orjunaše. Ugroza obitelji, ugroza svjetonazora i načina života koji je napokon, nakon dugogodišnje vladavine SDP-a ponovo vratio prave vrijednosti o kojima su lamentirali Tomislav Karamarko i predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović kulminirali su financiranjem i slobodom opskurnih Udruga za obitelj pod patronatom, treba li napominjati, svete matere Crkve, a Andrej Plenković na čelu je te Vlade koja se rigidno umiješala i u samu kurikularnu reformu, tvrdoglavo braneći ministra za kojeg je dokazano da je plagijator.
Kulturu pluralizma, sekularnu državu koja je zagarantirana Ustavom unakazili su tako podjednako konzervativci i nacionalisti koji su svojom prirodnom simbiozom dograbili vlast. I tada je puklo u samoj strukturi kohezije koja se pokazala iznimno krhkom upravo u onoj sferi za koju se konzervativci najviše zalažu, a ona se zove – moral.
Sve ljepote kojima se diče konzervativci i nacionalisti pale su upravo na toj riječi, na moralu, kojeg je zamijenila korupcija, sukobi interesa i na koncu izdaja samih nacionalnih interesa koji su postali pravilo, ne iznimka. Moral, kao pijedestal, pao je ovih dana uz Andrejev namješten osmijeh. Prvo amoralne igre sa nesretnim Sauchom, pa još amoralnije sa Vrdoljakom i HNS-om, da bi danas dobili i desne „moraliste“ tipa Stier, u toj otužnoj moralnoj kaljuži u kojoj se zakoprcao naš Briseljko.
Andrej Plenković tako je danas, kao jedini stvarni kandidat za Premijera stao pred stranku i obznanio kako u oporbi ima jako puno panike otkad je presložio Vladu i najavio mirno ljeto.
Mlad, samouvjeren, ugodne vanjštine i gospodskih manira, spreman voditi Hrvatsku sa potencijalnim partnerima u budućnosti, Andrej Plenković idealan je izbor konzervativaca koji u njemu vide modernog političara europskog tipa, suvremenog i samouvjerenog lidera kojeg poznaju u krugovima Pučana i koji će nastaviti pravednu borbu hrvatskog naroda za očuvanjem temeljnih vrijednosti svoje opstojnosti, obitelji, Crkve i kulta domovine kao jedinog ispravnog i moralnog nasljeđa prethodnih naraštaja konzervativaca u Hrvata.
Pravi izazov Andreju Plenkoviću tako neće biti ni parlamentarni izbori, kao što mu neće biti ni struktura samog HDZ-a koji svoje konzervativno članstvo sačinjava na oko dvadeset posto pretežno ruralnog područja, kao što ga ima i u pravoj vojsci poslušnika, zaslužnika i opslužitelja stranke koja je izrazito izdašna prema tom svom tkivu.
Pravi izazov Andreju Plenkoviću neće biti ni katastrofalan image stranke koja ubrzano dobija svoj face – lifting upravo mladalačkim licem samog Plenkovića. Pravi izazov po svoj prilici neće Andreju biti ni suparnici u izbornoj utrci koji su po sličnoj metodologiji kadroviranja ovisni o svom dijelu članstva, rasuti su i posvađani, niti zbunjena javnost kojoj se svako desetak godina servira sličan jedan Plenković koji bi trebao Hrvatsku odvesti u zapadne integracije, uljuditi je i pokazati svijetu kao malu, konzervativnu ali ugodnu zemlju za život.
Pravi izazov Andreju Plenkoviću neće biti ni sam Andrej Plenković student Ekonomskog fakulteta osamdesetih koji jako dobro pamti kako se zemlja bez reda, zemlja bez morala i Crkve kao neprikosnovenog autoriteta može raspasti kao kula od karata.
Pravi izazov Andreju Plenkoviću biti će nacionalisti ponikli u njegovim redovima, nacionalisti koji su odavno preuzeli primat nad konzervativcima i demokršćanima, nacionalisti koji su ga na koncu i doveli na čelo te parlamentarne stranke, a on ih se tako jednostvno, rekli bi gospodski odrekao. Desnica se formira, desnica, ona rigidna kada šuti je najopasnija, a očito je da zbijaju redove, najnovija ostavka Andrejeva dojučerašnjeg ministra Stiera to itekako zorno pokazuje.
Kako će se Andrej čiji svjetonazor poznajemo nositi sa kurikularnim reformama, gay paradama i svakodnevicom studenata u Zagrebu koji slušaju folk koji buja po gradu kojem urbanizacija pruža sasvim dovoljno anonimnosti za raznovrsne oblike društvenih sloboda, tek trebamo vidjeti. Kako će se nositi sa nacionalistima tek to trebamo vidjeti. Sadašnji status quo je samo naizgled idiličan jer je ljevica u rasulu. No građanska svijest jača, Parada ponosa u Zagrebu bila je jača nego ikada, ljevica kroz Zagreb je naš i Novu ljevicu pokazuje da postoji, a ključ uspjeha lijeve koalicije leži u žurnoj ostavci Davora Bernardića, koji mora svoje mjesto ustupiti lideru koji će konačno ujediniti ljevicu. Tada će se dogoditi Briseljkov pad. Jer Crkva neće to tolerirati. Njegove „ušminkane“ metode i to je osnovni razlog zbog kojeg se desnica već pregrupira i jača. Jer osluškuju što se događa u SDP-u. A dogoditi se nešto mora i mora što prije. Naš Briseljko tako bi se uskoro, nakon vrućeg ljeta, a možda i prije, mogao naći između dvije vruće vatre, između dva nespojiva i nepomirljiva svjetonazora. Pitanje je kome će se tada prikloniti sam HDZ, koji je uglavnom sastavljen od hijena, koje kada nanjuše ranjivost bježe kod onog jačeg, a to je definitivno i jedino izgledno Crkva, koja stoji iza cijele priče.
Neće li Andrej uraditi tada upravo ono što je uradio i osamdesetih? Otrčati presvijetlom nadbiskupu Bozaniću na ispovijed jer se zabunom našao na koncertu Električnog Orgazma?
Sveti oče. Oni su svi pjevali „Igra rock’n’roll cela Jugoslavija”.
Autor/ica 👤Ivo Anić
