Brige naše svagdanje

Cijelu smo povijest bili maleni i nesamostalni i uvijek se netko morao brinuti za nas. Srećom, stranci sa Zapada su nas uvijek voljeli. Sjetimo se samo kako su europski političari 90-ih izražavali duboku zabrinutost zbog stanja kod nas i držali multi-kulti govore po našim grobljima. Da nije pragmatičnih Amerikanaca koji su svoju brigu za Balkan izrazili vojnim intervencijama, međusobno bismo se istrijebili do te mjere da brižljivi europski političari na Balkanu više ne bi imali za koga brinuti. I dan-danas razne zapadnoeuropske institucije ne rade ništa drugo osim što se brinu za nas, počevši od visokih predstavnika, haškog suda, pa do, recimo, UEFE, koja nas u poluvremenu utakmica Lige Prvaka uvijek obraduje reklamom Balkans, we care about you, a onda se pobrine da naši klubovi igraju desetak pretkola za europske kupove, da ispadnu što prije, kako se ne bi morali brinuti za visoke troškove igranja u Europi.

Osim stranaca, veliku brigu za bh. društvo pokazuju i naši vjerski lideri. Ti brižni ljudi danas stignu brinuti i za mnoge druge stvari osim svojih osnovnih, vjerskih dužnosti, pa se brinu za nacionalni identitet, za političke interese, pa čak i za Lebensraum svog stada. Jedna od stalnih briga ovih dobrih pastira je ugroženost njihovih stada. Nakon Cerića, koji je brige prebrinuo zbog islamofobije, i pravoslavnih vladika koji su pomagali srpskim političarima i generalima da oslobode teritorije svog stada od „stranih tijela“ koja ih konstantno brinu i nerviraju, i katolički se pastiri naveliko brinu zbog majorizacije Hrvata u BiH. Svoju brigu oko majorizacije Hrvata kardinal Puljić je iskazao ogradivši se od „slobodnih strijelaca“ koji se ne brinu dovoljno za interese hrvatskog naroda, a istodobno ne progovorivši o onima koji brigu za Hrvate izjednačavaju s vlastitom brigom za fotelje i ostanak na vlasti. Govoreći o brizi vjerskih lidera za naše društvo, ne mogu a da se ne prisjetim i blago rečeno zabrinjavajućih reakcija vjerskih lidera na izbacivanje vjeronauka iz prosjeka ocjena. Pa se pitam, kakve li bi tek njihove reakcije bile, da se u BiH – kao nedavno u susjednoj Hrvatskoj – pojave autobusi s natpisom Vjerojatno nema Boga. Sada se prestanite brinuti i uživajte u svojemu životu.

Ali, to nije sve! U cijeloj našoj bh. priči ipak je najljepše što imamo komšije koje se stalno brinu za nas. Posebno je srpska politika 90-ih pokazala širinu, brigu za svoje i tuđe, i altruizam zavidnih razmjera. Na tragu te brižljive politike srpski predsjednik Boris Tadić neki dan u Bruxellesu izjavljuje kako je silno zabrinut zbog položaja bosanskih Hrvata. Jadan Boris posijedio od briga. Kako i ne bi? Brine se čovjek za Srbe u susjednim zemljama, da bi nastavio obiteljsku tradiciju (njegov otac Ljubomir je bio sukreator zloglasnog Memoranduma SANU, dokumenta koji je stvorio ozračje za krvavi raspad Jugoslavije, i koji je nedavno dobio svoj drugi dio, opet posvećen brizi za Srbe u susjednim zemljama). Pa se brine za bh. Hrvate. A brine se i da ga neće likvidirati netko od njegovih nezahvalnih Srba jer je trampio Mladića za brži ulazak u EU. Treba razumjeti ljutnju srpskih radikala, koji su se dobrano pobrinuli da svoje zločince i heroje zbrinu na sigurno i da ovi bezbrižno dočekaju starost. Ti su brižni ljudi razočarani Tadićem kao nasljednikom njihovog slavnog vožda Slobodana koji je 90-ih za sve Srbe na Balkanu brinuo upravo s gorućom brigom, gorućom brigom koja je znala zahvatiti kuće, tvornice, škole, džamije, crkve srpskih susjeda, pa su i one malo gorjele od brige.

Kao nadopuna sebičnoj brizi Memoranduma SANU za Srbe u susjednim zemljama, (veliko)srpska politika na terenu je uvijek bila altruistična i brinula se i za druge. Sjetimo se snimaka generala Mladića koji milosrdno postupa prema Bošnjacima, starcima, ženama i djeci. U Srebrenici je ta briga kulminirala tisućama mrtvih. Đeneral Mladić se u maniri prekaljenog demokrata tada brinuo i za pitanja manjina u budućoj državi koju je stvarao u krvi, pa je besjedio: Neka i muslimana u Srpskoj, trebat će nam i nacionalnih manjina u državi. Osim za Bošnjake, danas se srpski predsjednici s obje strane Drine, eto, gorljivo brinu i za bosanske Hrvate, nakon što su se njihovi prethodnici u minulom ratu aktivno pobrinuli da se mnogi Hrvati isele i ne vrate iz BiH. Bit te (veliko)srpske brige za vlastiti i okolne narode najbolje je demonstrirao Đorđe Balašević u pjesmi Sloboda-ne, u kojoj se pokojnom voždu obraća sljedećim stihovima: Nemoj nas više braniti, brigom ćeš nas sahraniti.

Bilo kako bilo, sve te silne brige i zabrinutosti naših vjerskih lidera, te stranih, domaćih i regionalnih političara, Bosni i Hercegovini nisu nikakvog dobra donijele. Kad vidim tko se sve, na koji način i iz kojih razloga za nas brine, ne mogu a da se i ja ozbiljno i duboko ne zabrinem.