ENG
Brčko – fikcija ili novi početak
Autor/ica
Povezani članci
Prethodnih sam dana često pitan za mišljenje o tome što bi se moglo dogoditi u Brčkom na još jednoj rundi razgovora političkih lidera u vezi s formiranjem Vijeća ministara.
A ja bih, redovito odgovarao kako nisam pretjerani optimista. I kako bi i Brčko moglo biti tek jedna od niski u popisu bh. političkog cirkusa. Čemu takav odnos zahvaliti?
Piše: prof. dr. Slavo Kukić
Pošteno govoreći, i poznavanju domaće političke situacije, ali i vlastitom iskustvu. Prije nekoliko mjeseci, naime, prihvatih izazov i osobnog sudjelovanja u procesu konstitucije izvršne vlasti države. Bilo je to, što se mene tiče, veliko priznanje za sve ono što prethodnih desetljeća radih, ali i, što jes’-jes’, novo veliko životno iskustvo. Mjesec dana sudjelovanja u političkom cirkusu mi je, međutim, pomoglo da dodatno učvrstim moja uvjerenja o težini situacije u kojoj se zemlja nalazi, ali i dodam još poneki kamenčić vlastitim procjenama o scenarijima koji bi joj se u bližoj budućnosti mogli sve intenzivnije nuditi kao, tobože, jedino realni. Zahvaljujući tome sam, neposredno nakon izostajanja potrebne entitetske kvote mojem imenovanju na mjesto predsjedavajućeg Vijeća ministara – neovisno o tome što sam potporu dobio od skoro tri petine zastupnika državnoga parlamenta – izjavio kako, nažalost, ne očekujem da bi se Vijeće ministara u skorijoj budućnosti uopće moglo konstituirati. Kako bi se, drugim riječima, sa starim, Vijećem ministara u tehničkom mandatu, istraje li se na politički pomahnitaloj filozofiji – a baš to se, kako stvari stoje, događa – mogli dočekati i novi izbori. I kako bi u kraj svemu tome stati mogli jedino međunarodni centri moći – korištenjem bonskih ovlasti visokog predstavnika ili, eventualno, zatvaranjem pipa međunarodnih financijskih institucija čime bi se bahate političare prisililo na privremeno uzmicanje.
Mnogi su na te procjene gledali s nevjericom. I pripisivali ih, tobož’, mojoj frustriranosti osobnim političkim neuspjehom. No, nije se radilo o tome nego o uvidu u stvarnost koju mi je omogućila kandidatura, ali i sve aktivnosti koje tijekom nje vodih. Kao na dlanu se, recimo, moglo vidjeti da najveći dio onih koji bi u izvršnoj vlasti mogli participirati, a radi se o najjačim parlamentarnim strankama, novom sastavu Vijeća ministara uopće ne aplaudira.
Motivi najmoćnijeg čovjeka ove zemlje su, doduše, demistificirani već nekoliko godina. Ne jednom, naime, i to bez uvijanja u oblande, u prethodne tri-četiri godine Dodik izjavi kako BiH niti osjeća svojom domovinom, niti priznaje kao državu. A ako je tako, zašto bi onda pristajao na formiranje vlasti u kojoj neće imati kontrolu nad procesima njezina destruiranja? Jer, ruku na srce, ono što čitav mandat čini Špirić samo je perverzna, i to na najšarlatanskiji način kojeg ovaj prakticira, destrukcija s disolucijom zemlje kao krajnjim ciljem.
Destrukciji s disolucijom kao krajnjim ciljem, dojam je, aplaudira i drugi stranački tim kandidat za izvršnu vlast države s prostora manjeg entiteta – SDS. Da nije tako teško bi se moglo objasniti zašto je partija Karadžićevih sljedbenika opozicija u RS-u, i veoma oštar u kritičar Dodikove politike, a na razini države bez njega nije spremna ni prstom mrdnuti. A takvoj situaciji logično bi bilo očekivati sasvim suprotnu taktiku – da banjalučkom voždu okrenu leđa i državnu vlast formiraju bez njega. Što su, usput, mogli prije nepuna četiri mjeseca. Zašto su se, dakle, odrekli vlasti koja im je bila na tanjuru? I zašto nisu iskoristili bogomdanu priliku da svom glavnom suparniku u RS-u podsiječu krila? Jedino racionalno je objašnjenje da je po srijedi svjesno odricanje zarad „viših“ ciljeva, onih koje je njihov utemeljitelj postavio još početkom devedesetih. Zarad, hoću reći, otvorene mogućnosti da se BiH, zbog ideje velike Srbije, i dalje raštimava i kao društvo i kao državu.
Ideja BiH potrebna nije ni društvu oko Čovića i njegova uzarićkog potrčka. U prilog tome također svjedoči masa argumenata. Priča o trećem entitetu na samo jednom dijelu zemlje i odustajanje od hrvatskih prostora pod trenutačnom Dodikovom kontrolom vjerojatno je jedan od najuvjerljivijih. I sve to po principu, ako ne ide ustavno, ići će izvanustavno – naredbama, primjerice, županijskim vlastima pod svojom kontrolom da ne izvršavaju naloge federalne vlasti i da rade po nalozima paralelne vlasti koju oni, baš kao početkom dvijetisućitih, formiraše. No, tu se priča ne završava. Ignorirati, hoću reći, ne treba ni druge detalje. Toliko je, primjerice, halabuke oko legitimiteta Željka Komšića. Ni traga, međutim, javnom izljevu bijesa zbog načina izbora potpredsjednika RS-a, i posebice načina na koji se Miletov klaun bori za hrvatske nacionalne interese. Koji, primjerice, svako malo ponovi tezu o pravu Hrvata na svoj entitet, a odmah potom im to pravo reducira samo na dio zemlje – na prostor Federacije. I u pravilu zaboravi kako je taj narod stoljećima živio i drugdje – u Posavini, Banjalučkoj regiji, mnogim drugim mjestima na prostoru sadašnje RS-a. Ako je, dakle, tako, jedini logičan je zaključak kako BiH prirasla nije srcu ni Čovićevoj družini. I kako im je na duši činjenje svega što ideju BiH iz korene slabi. A to se, opet, puno bolje može činiti s postojećim Vijećem ministara nego nekim novim – onim u kojem bi, recimo, jedna ministarska pozicija mogla biti izgubljena jer pripada drugome, SDP-u u prvom redu.
Iako u javnom prostoru nastupa drugačije, na način koji jeste evropski, ne vidim posebna razloga za žurbu ni ljudima iz SDA. Istina je, lider stranke stalno podcrtava evropske principe kao ideju vodilju. Objektivno, međutim, u novoj vlasti oni nemaju baš nikakvih izgleda da, u odnosu na postojeće stanje, uhljebe i približno svojih. Jer, sada je tu SDP kao najjača parlamentarna stranka. A to, opet, znači da će se Tihićevi morati odreći pun sepet pozicija koje trenutno popunjavaju. Ako je tako, a jeste, ne vidim specijalnog razloga da se gura u kola ispunjavanja evropskih zahtjeva. Jer zbog njih bi, ruku na srce, cijenu platiti mogli kod vlastitog članstva.
Ako, da zaključim, imamo takvu sliku stanja, teško je, od Brčkog i svih budućih postaja besplatnih šetnji bh. političkih lidera, očekivati išta novog. I išta berićetnijeg za ovu zemlju. Jer, istinski se interes za promjene markirati može tek kod jedne od sudionica najnovijeg političkog cirkusa – kod SDP-a. Svima ostalima je ili potpuno svejedno što će se dogoditi ili, pak, čine sve da se ne dogodi ništa. Eto, živi bili pa vidjeli.
Autor/ica
