BRAZIL PROTIV BRAZILACA

Povezani članci

• Nada Zdravič: Aleksandrinke
• Razaranje Beograda
• Slavo Kukić:„Srbska čast“je batinaška bratija u funkciji resetiranja velikosrpskih ciljeva
• Divide et impera!
• NAKON 18 GODINA AZILA – ČOVJEK KOJI JE TUĐMANU POKAZAO SREDNJI PRST:„Nisu me ubili pa što ja sad tu glumim?“
• Prijedlog ljevice za Mostar

Hoće li jučerašnji rezultat ostaviti posljedice po Brazil? Hoće sigurno. Ako ništa, imaće novi ožiljak na duši koji ne može da okrpi rupu u džepu. Ja se nadam da će ovome narodu fudbalska katastrofa možda pomoći da dožive katarzu i da krenu graditi društvo koje je bolje od ovoga koje postoji.

Piše: Dino Prohić

– Mi smo samo željeli da ljudima damo osmijeh na lice, kaže uplakani David Luiz nakon što je Njemačka demolirala Brazil na stadionu Mineiro.

Upravo to sublimira sve ono što sam doživio u toku boravka na prvenstvu. Igrači igraju za novac i za nove ugovore, ali im je podjednako dobar, a nekima i veći motiv da obraduju vlastiti narod. Brazilska reprezentacija sastavljena uglavnom od dječaka iz relatvino siromašnih porodica, rasno izmiješana, postiže uspjeh za uspjehom. Ako mogu oni, onda to može svako, poruka je građanima.

Inače, Brazilci nemaju puno razloga za zadovoljstvo. Stanje u zemlji je prilično očajno, bez obzira na to što je njihova ekonomija zadnjih godina u uzlaznoj putanji. Ovdje vlada surovi kapitalizam, i razlike između ljudi su ogromne. A kako to već biva u takvom sistemu: manjina ima sve, a 99 posto ljudi ima…. skupe kredite i dugove.

Ne mogu da ne poredim Brazil sa Bosnom i Hercegovinom. Puno je sličnosti, bez obzira što sva BiH može stati u jedno predgrađe Ria ili Sao Paola.

Onaj prodavač koji u žutom dresu hoda po plaži i viče nešto što zvuči kao “Tespiha” bori se za opstanak. Ne znam šta prodaje, niti mislim kupiti, ali prodavaca na plaži je puno i on mora da se naradi ne bi li skupio dovoljno reala da bi mogao prehraniti porodicu. Njemu je Brazil zemlja u kojoj živi i koja mu nije dala ama baš ništa. Ali je voli, kao i svi ostali. A one tri naftne platforme koje se vide sa Copacabane, njega se ne dotiču. On od te nafte neće vidjeti koristi, kao ni mnogi drugi u ovoj zemlji. Na njemu se vidi da srcem navija za Brazil, i da ga mogu upitati, vjerovatno bi mi odgovorio da je siguran da je Brazil prvak svijeta. Do juče.

Čim čovjek malo proviri izvan velikih gradova u Brazilu, sve počinje da izgleda kao u pjesmi Tom Waitsa: Niko ne priča Engleski, i sve je pokvareno. Škole izgledaju kao zatvori, ceste liče na bosanske, električne instalacije vise sa bandera…

Nacionalni timovi generišu nacionalni zanos, stvarajući mogućnost beskrupuloznoj Vladi da se koristi igračkim zvijezdama kao svojim legitimišućim glasnogovornicima. U stvari, to je upravo ono što se dogodilo jednom od najvećih igrača svih vremena – Peleu. “Iako je njegova Vlada pohapsila sve političke disidente, takođe je i napravila ogroman poster sa Peleom, koji daje gol glavom, uz slogan Ninguém mais segura este país – Sad niko ne može zaustaviti ovu zemlju”, piše američki sportski novinar i pisac Dave Zirin u knjizi „Ples Brazila s Đavolom- Svjetski kup, olimpijada i borba za demokratiju”. 

Od prvog dana u Brazilu jasno je kako većina Brazilaca ima potpuno jasna očekivanja da njihov tim osvoji svjetsko prvenstvo, i da “ubije duha iz 1950″. A onda su naletili na Nijemce koji su ipak malo bolji od njih….  Prvi dan na plaži u Riu pričam sa Brazilcima i pitaju me jesam li vidio išta od protesta u Sao Paolu. Kad sam rekao da nisam, kažu mi da se protestovalo sve do prve utakmice. A onda je Brazil pobijedio Hrvatsku i krenuo u osvajanje svijeta…..

Hoće li jučerašnji rezultat ostaviti posljedice po Brazil? Hoće sigurno. Ako ništa, imaće novi ožiljak na duši koji ne može da okrpi rupu u džepu. Ja se nadam da će ovome narodu fudbalska katastrofa možda pomoći da dožive katarzu i da krenu u graditi društvo koje je bolje od ovoga koje postoji.

Razlog za to je jednostavan: ako je ovako loš brazilski tim mogao doći do polufinala Svjetskog prvenstva, onda Brazil može mnogo više od ovoga što danas ima.