Branko Soban: OLIMPIJSKI BOGOVI RATA

Povezani članci

• Enver Kazaz: Kusturičina prokleta avlija
• Viktor Ivančić: Most Festum
• Prestanite da šutite i trpite!
• Bilježnica Robija K.: Orban bajram
• Protest poljoprivrednika: Provalit ćemo u zgradu Ministarstva ukoliko Lijanović ne bude „uklonjen“
• Glavinjanje udesno

Među političarima i sportistima niko se nije sjetio da olimpijske igre i rat ne idu skupa.

Olimpijske igre za vrijeme rata? Sportski boj pod nadzorom skoro 40 000 vojnika i agenata sigurnosnih službi? Olimpijske borbe u sjeni proturaketnih sustava, postavljenih na krovove nebodera? Jesu li takve igre uopće u skladu sa olimpijskim duhom i idejom mira, koju sportisti, okupljeni sa svih strana, već duže od stotinu godina tako nenametljivo nude svijetu? U antičkoj Grčkoj je bog Ares za vrijeme olimpijskih igara mirovao. Zveckanje mačeva i fijukanje koplja je moralo utihnuti. Prednost je dobila borba za lovorove vijence pobjednika u sportskim arenama.

Olimpijske igre kojeLondon, kao jedini grad na svijet treći put organizira, postale su zato svojevrstan paradoks našeg vremena. Tradiciji je očito kraj. Čini se da na olimijskim igrama po novom mogu učestvovati samo još one države koje su u ratu. I nego šta, one koje grubo krše ljudska prava (Kina, Rusija…) To posebno vrijedi za države koje po pravilu pokupe najviše olimpijskih odličja. Sjedinjene Države su u Afganistanu (i Iraku) dulje od decenije, a skupa s njima tamo operira i ubija skoro pola na papiru inače miroljubiveEurope. Među okupatorima Afganistana se nepotrebno našla i Slovenija. Kao da se u slovenačkoj vladi boje, da ako ne bi otišli u rat, ni na Olimpijske igre ih više ne bi pripustili…

Čini se da su u Međunarodnom olimpijskom komitetu još odavno (ne)htijući zaboravili na plemenitu tradiciju naslijeđenu iz grčke antike. Zanimljivo je naime da se ni za vrijeme pripema za događaj baš niko među političarima ni sportistima nije sjetio  da Olimpijske igre i rat jednostavno ne idu skupa. Svijet o tome ćuti. I Britanci, kao organizatori Igara, inače najodaniji američki saveznici u svim ratovima. Prije Zimskih olimpijskih igara u Salt Lake Cityju 2002. koje su Amerikanci pripremili samo nekoliko mjeseci nakon početka rata u Afganistanu, nekoliko  zadnjih misli na tu temu javno je izrekao član MOK iz Norveške, ali nikoga za njega nije bilo briga. 

Međunarodni olimpijski komitet, koji naravno još ni iz daleka nije imun na razorni utjecaj politike i interesa velikih, očito neće dirati u SAD, koje svijet guraju iz rata u rat. Kina, koja grubo krši ljudska prava, i to ne samo na Tibetu, Igre je, kao za neku vrstu nagrade – ugostila prije četiri godine. Rusija će se Zimskim igrama predstaviti za dvije godine. U Sočiju. Samo na puškomet daleko od okupirane Abhazije i nedaleko od sjevernokavkaskog kriznog područja, gdje rat divlja već drugu deceniju.

Olimpijske igre dakle postaju nekakvo lovište velikih, u koji Međunarodni olimpijski komitet skora da ne zalazi više. Što je slabo. U Lausannei su očito zaboravili kakvu štetu su Amerikanci napravili olimpijskom pokretu 1980. kad je Moskva bila domaćin Igara. Te prve Igre na Istoku izbjegao je skoro sav zapadni svijet i velika većina islamskih zemalja. Službeno – zbog sovjetskog zauzimanja Afganistana, u koji je Crvena Armija umarširala godinu dana prije toga. Bojkot je bio prava katastrofa za olimpizam. Politika je tada bila iznad razuma. Jedan od svijetlih izuzetaka bio je u stvari sadašnji predsjednik MOK-a Jacques Rogge, koji je Belgiju, uprkos protestima Washingtona, hrabro doveo na moskovski stadion Lužniki.

Igre su tada bile okrnjene kao ni jedne druge nakon Drugog svjetskog rata, ali američka politika je olimpizmu bojkotom napravila medvjeđu uslugu.

Istočni blok je udarac vratio četiri godine kasnije, kad su igre bile u Los Angelesu. U Kaliforniji je tada nedostajao sav socijalistički tabor. Izuzeci su bile Jugoslavija i Rumunija. Zbog Afganistana  je politika tada uništila karijeru mnogih vrhunskih sportista, jer im je samovolja ljudi na vlasti drastično zatvorila put do olimpijskih odličja, što je životni cilj svakog vrhunskog sportiste.

A paradoks je da su u Afganistanu danas upravo one (zapadne) države, koje su zbog sovjetskog zauzimanja Kabula, onda bojkotirale Igre u Moskvi.

Jasno je kao na dlanu da se u olimpizam takvim popuštanjem politici  našao na prelomnici. Postoje samo dva puta naprijed. Jedan od njih je zabrana nastupanja svim onim državama koje sudjeluju u ratovima i grubo krše ljudska prava. To se naravno niko ne usuđuje uraditi, jer bi to značilo da na Olimpijskim igrama mogu nastupiti samo još neka Andora, Istočni Timor, Kostarika ili Djevičanski Otoci. Drugi put je naravno ozakoniti načelo, da ako nisi u ratu – ne možeš više sudjelovati u najvećem sportskom spektaklu na svijetu. I to se, kako pokazuje londonsko iskustvo, ustvari upravo već događa…

Odabrala i prevela sa slovenačkog Nada Zdravič

NEDELO.si 29.07.2012